U dramskom opusu najznačajnijega bošnjačkog dramatičara Ahmeda Muradbegovića (1898–1972) uočavaju se preobražaji od idiličnih pastorala, preko nacionalno-historijskih motiva
do izrazito ekspresionističkih drama, kojima se i uvrstio u red značajnijih jugoslavenskih dramatičara međuratnoga razdoblja, ocjenjuje historičar književnosti prof. dr. Enes Duraković.
U Muradbegovićevoj prozi uočen je preobražaj tradicionalnog prema apokaliptičkoj vizionarnosti ekspresionizma, a u njegovoj poeziji ističe se sinteza orijentalne duhovnosti sa senzibilitetom lirske avangarde. Međutim, Ahmed Muradbegović je, baš kao i većina drugih bošnjačkih pisaca, promišljao bošnjački psihizam te historijsko-nacionalni, društveno-politički i socijalni položaj.
U njegovim Izabranim djelima, u izdanju Biblioteke kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, nailazimo na zanimljiv osvrt „o karakteru i psihi naših muslimana“. Dajemo ga na uvid:
„Religiozna, etička i socijalna ideologija koju je muslimanski dio našega naroda primio kao svoju baštinu u bitnosti je slavenska, bogumilska, a u obliku i formi, u mentalnom
križanju i stranim primjesama mongolsko-turska. Ta bitna strana, ta slovenština u psihi i krvi je po svojoj prirodi individualistična, ona je duboko humana i naklonjena je svemu što
je moralno i etički lijepo, ali je u isti čas i pasivna, nije konstruktivna, nije kreativno-ekspanzivna, uvučena je sama u se i živi sama za se i za svoj etički i moralni ideal. Naprotiv, formalna strana sa mongolsko-turskim primjesama je po karakteru i težnjama parazitska, nametnička, naklonjena plandovanju i uživanju tuđim trudom stečenih dobara, ona je u svojoj ekstenzivnosti ratnička, zavojevačka, a u svojim unutarnjim sklonostima odana strasnom uživanju, neradu, blaženoj indolenciji i rajskoj bezbrižnosti oličenoj u jedinstvenoj i zamamnoj riječi ’rahatluk’. Za onu prvu slavensku stranu, za njezino etničko i moralno nastrojenje, za njezinu sklonost k lijepome i uzvišenome, riječi sloboda, neovisnost, napredak, obnova znače nešto u čemu se može naći estetski i moralni užitak, nešto čemu se može biti sa zanosom odan i nešto čemu čovjek apriori mora biti sklon. U isti čas te riječi za nju ne znače dužnost, obavezu, one ne zahtijevaju od nje nikakovih žrtava, nikakova ulaganja vlastitih energija, one za nju nisu borba, napor i podvizi, one su za nju san, ljepota i blagodat koja sama dolazi.
Iz toga izvora, iz takvoga psihološkog kadera se regrutuje savremena muslimanska akcija koja od tog svoga sna, od te ljepote i blagodati treba da stvori stvarnost, zbilju i istinu.
U čemu je sada taj naročiti rasni i mentalni islam slavenskoga Muslimana? U čemu je poklapanje sa bogumilstvom? Gdje je glavno uporište njihove konzervativnosti? To treba sada da razjasnimo.
Prije pojave islama u Bosni vladalo je bogumilstvo kroz nekoliko stoljeća, udarilo svoj pečat psihičkom biću historijskih Bosanaca, njihovoj slavi i slobodi i njihovoj posebnoj državi.
To bogumilstvo učvrstilo se u neprestanoj borbi sa katoličkom i istočno-pravoslavnom crkvom, koje su ga jednakom mržnjom progonile i trijebile. Katolička crkva, koja je bila i moćnija i uplivnija od pravoslavne, služila se vojnom silom izokolnih katoličkih država, naročito Ugarske, upotrebljavala ih kao oružje u svojoj vjerskoj borbi protiv bogumila. Još za Kulina bana uspjelo joj je da pomoću te iste Ugarske prisili cio narod da se pokatoliči. Ali par godina kasnije vraća se narod i njegov ban natrag u svoju staru vjeru i opet ostaje sve po starome. Borbe se nastavljaju, a bogumilstvo se diže, na momente podliježe jačoj oružanoj sili, da opet u povoljnijem vremenu iskrsne, osnuje svoju crkvenu i državnu zajednicu, učvrsti se i dade Bosni jednoga kralja Tvrtka, koji je najdalje proširio njezine granice i učvrstio njezinu državnu moć i organizaciju.
U tim neprestanim borbama i neprekidnom strahovanju za domaću vjeru, rasla je paralelno i ljubav za nju i ona je naskoro obuzela cijelo biće starih Bosanaca, ukalupila ga u svoje principe i stvorila od njega staložen i izrađen – svoj tip. Bogumilstvo se sastojalo u odricanju svega svjetovnoga, u rušenju sviju životnih mostova iza sebe u tome odricanju, u negiranju života i svega
tjelesnoga i materijalnoga u životu, u jednostavnosti i čistoći svoje vjere i u obožavanju dobra i dobrote. Svoju su vjeru postavili na bazu zdravoga razuma, stoga odbacuju dogme i sve vjerske formalnosti, preziru sjaj i blještavila, koji su se razvijali u hijerarhijskom sistemu kršćanskoga svećenstva i propovijedaju vraćanje jednostavnosti, čistoći vjerskog osjećanja bez lažnih vanjskih naprava, koje naziru u pričešću, ikonama i drugom obožavanju slika i svetiteljskih likova, u kome vide ostatke idolopoklonstva. To je srž njihove vjere, ukoliko su nam to uspjeli da objasne naši historičari i prema tome ta srž bazira se na iskonskom religioznom čuvstvu, koje je svojstveno čovječijoj prirodi, na iskrenosti, koja se usljed vanjskog crkvenog i hijerarhijskog sjaja, po
njihovom mišljenju, izopačila kod ostalih kršćanskih religija.
Glavni principi su u toj vjeri – jednostavnost i dobrota. Usljed neprestanih borbi za svoju vjeru razvila se u njima i socijalna i nacionalna svijest, koju su uokvirili u samo vjersko naziranje i po toj
svojoj osebini prozvali se ‘dobrim Bošnjanima’, a svoju crkvu ‘bosanskom’.
Petak im je bio glavni dan u sedmici, a post, samoprijegor, krotkost i duševna smirenost, glavna vrlina u životu. Islam je također zasnovan na moralnim i socijalnim temeljima. Došao je kao reakcija na staroarapsko idolopoklonstvo i rastrovan socijalni organizam, na kršćanski trobožni monoteizam i kult vjerskih i crkvenih ceremonija i simbola. Po propovijedanju o prolaznosti ovoga svijeta i ništavnosti svega materijalnog i tjelesnog i po svojim socijalnim principima, bio je bogumilima mnogo bliži od kršćanstva. Islam također nema hijerarhije i svećenik je čovjek iz naroda, tj. svatko može zastupati u molitvi pred Bogom pravovjerne. Petak je i u islamu glavni dan u sedmici, kad se svi ljudi sabiru iz okolnih mjesta na zajedničku molitvu i propovijed. Osim toga, njegov nagli uspjeh i porast, njegovo privilegisanje širokih masa, tj. svega onoga što je sposobno u tim masama, u čemu su bogumili vidjeli ličnu, društvenu i duhovnu sigurnost, sve je to pospješilo islamizaciju bogumila.
U svemu tome našlo je bogumilstvo adekvatnu formu svome vjerskom, društvenom i rasnom biću, tj. principi jedne vjere poklapali su se s osnovnim principima druge.
Slavenski Muslimani primili su islam, a da nisu trebali s promjenom svoje pradjedovske vjere mijenjati i svoje mentalne i rasne osebine. Njihova se duša i njihovo biće islamizacijom nije ni za dlaku promijenilo. Oni su ostali i dalje ’dobri Bošnjani’ jednostavni u životu, s mnogo demokratskih osebina koje im je islam samo pojačao, ostali su čedni sa svim bogumilskim karakteristikama
nutarnje psihičke smirenosti i onog naročitog preziranja svega tjelesnog i materijalnog.“
Izvor: Časopis Bosna
(MiruhBosne)