O Banjalučkom boju 1737. i događajima koji su prethodili istom – iz pera naših historičara iz 19/20. vijeka.
– Na Lučin dan 1736. mjesto kiše pao je snijeg ko crvena zemlja u našim krajevima, da su veoma nabujale rijeke. Drina je Foči, Goraždu i ostalim gradovima uz njezin tok nanijela veliku štetu.
Iza toga se pojavila kuga, koja je mnogo naroda pomorila, da su mnoge kuće, dapače i cijela sela ostala pusta.
U tome žalosnome stanju izgubivši u Perziji i Rusiji preko 20.000 najbolje svoje vojske, kako veli mahzar na sultana) u kome ga Bošnjaci mole za izdašnu pomoć, osim toga ono, što je ostalo
bosanskih vitezova nesmiljeno je kuga prorijedila, pa još glad doćera Bosnu na prosjački štap, da prosi milostinju od drugih turskih pokrajina.
U tome žalosnome stanju širom Bosne i Hercegovine pronese se glas, da će na Petrov dan provaliti velika česareva vojska u Bosnu. To Ali paša javi velikome veziru, od
koga dobije iz Moldavije nalog, ako bi ćesareva vojska i nastupila na bosansko zemljište, da ni pošto ne stane joj na put, jer da se tijem može poremetiti primirje, a Turska i onako ima
pune šake posla u južnoj Rusiji.
To Ali paša javi pograničnim kapetanima. Krajišnici opreme poslanika hrvatskome banu i karlovačkome generalu, da pitaju za što se sakuplja vojska na granici.
Ovi im odgovore, da još vladaju dobri odnošaji izmegju Beča i Carigrada, a zašto se sakuplja vojska, da će vidjeti na Petrov dan.
Kad Ali paša razabere taj odgovor sazove sve ajane (prvake) na vijeće u Travnik, da se s njima posavjetuje: šta će i kako će, ako ćesareva vojska provali u Bosnu. Ali paša razjasni vijeću
mnijenje velikog vezira, sakupljanje ćesareve vojske po megji i odgovor karlovačkog generala, pa ostavi vijeće (ako bi došlo do kakova nesporazuma izmegju Bosne i Carigrada, da obori ajanu na legja) da po svojim nazorima u pogledu toga stvori zaključak.
Nakon jednoga sahata opet se povrati, pa upita za rezultat. Kad mu ajan saopći svoje odredbe po prilici ovako: Da neprijatelj dobro nemisli našim zemljama, jasno je ko dan. Kako je već naslovio glavno će djelo započeti na Petrov dan. Sto veliki vezir Ahmed paša i ćehaja mu Osman beg prijete, ako bi austrijska vojska i prešla na tursko zemljište, da joj se nestane na put, od
dvoje mora biti jedno: ili ne razamiju položaj, ili su zavedeni. Za to nijesmo dužni slušati njihove zapovijedi. Otpor mora biti, pa makar nas sve stao glava i imanja.
To je Ali paši dobro došlo. U zajednici s ajamom odmah imenuje vojskovogje i raspisa bujruntije na 32 župe: sve što je za oružje nek ide brže bolje na Travanjsko polje.
Za tijem opremi naredbe pograničnim muhafizima, da dobrо paze na svaki korak ćesareve vojske i spremaju izvješća u Travnik.
Kroz nekoliko dana osvanu i Petrov dan 1737. (11. rebiul evela 1150.) velika česareva vojaka osvanu na tri strane u bosanskim granicama, General Raunach obsjede Ostrovicu, Princ Hildburghausen Banjaluku a treći odjel Zvornik.
Najprije stignu vijesti iz Zvornika. Ali paša odmah opremi Ahmed pašu sa svima svojim dvoranicima i pet bajraka Sarajlija, koji bjehu već stigli u Travnik
put Zvornika.
Još se ne bješe sva vojska ni sakupila, kad stigoše glasnici iz Ostrovice s mahzarom za pomoć. Paša u neprilici ne znajući šta, da počne, opremi Ali bega Osmanpašića i bivšeg zvorničkog
kapetana Mehmed bega s Pruščanima, Gjulhisaranima, Travničanima i Serhatlijama, koji se bjehu okupili u Travnik, u pomoć Ostrovici.
Usput pridruži se Ali begu takogjer i lijep broj Krajišnika. Dok su pomoćne čete stigle Zvorniku kroz petnaest dana neprestana vatra iz topova bješe obsadnicima u dušu ukresala, a gradske zidine
jako oštetila. Videći žene, da ljudi sami ne mogu ništa učiniti u zdvojnosti većinom late za oružje. Nesposobne pako posvete se njezi i vidanju ranjenika.
Čuvši neprijatelj, da se pomočne čete primiču Zvorniku, digne obsadu, pa im krene u susret. Bitka se zametne i svrši potpunim porazom ćesareve vojske. Jedan general, više časnika i šila vojnika
pane u sužanjstvo, dok sve bojne sprave i municija postadoše
tursko vlasništvo.
Glas o toj pobjedi sa sužnjima stiže Ali pašu u Jajcu, gdje bješe razvio bajrak, da čeka, dok se iskupi sva vojska, da krene na Banjuluku, gdje se nalazaše glavna neprijateljska sila.
Ista sudbina stiže i generala Raunacha pod Ostrovicom.
Bošnjaci i ovdje izvojšte sjajnu pobjedu zarobivši takogje više časnika, megju kojima se nalazio i grof Serens).
U toj bitci poginuo je vogja bosanski Ali beg Osmanpašić i Salih aga ćehaja Mustaj paše Sokolovića. Vijesti o ovom uspjehu bosanskog oružja zatekoše Ali pašu na Podražnici, gdje bješe
porenuo, da čeka, dok se vojska okupi. Megju tijem je Hildburg-hausen obsjedao Banjaluku sa svih strana, koju branjaše bivši sarajevski muselim Ibrahim aga s agom dobrovoljaca. Sve poruke
prinčeve, s kojima ih je strašio i sve im obećavao, da predadu grad, ostale su glas vapijućega u pustinji.
Mahrazi od Cetina i Pužina za pomoć proti hrvatskome banu i karlovačkome generalu malo ne dovedoše pašu do oča janja. Po savjetu vojskovogja oba grada’ prepusti sudbini, pa se
zaputi sa svom vojskom pod Banjaluku (6. rebiul ahara 1150.).
Na Banjalučkom polju razredi vojsku ovako: Mehmed kapetana zvorničkoga i sve serhatske kapetane stavi na desno krilo, od četiri zandžaka alejbege sa zajimima i spahijama na lijevo krilo,
a on sam s vojskom od 32 kotara, koje su predvodile kadije, s jenjičarima postavi se u srce vojske. U to nenadano niz brdo udari ćesareva vojska. Bitka se zametne i nakon dva sahata
ljutoga pokolja Turci izvojšte pobjedu.
Od Nijemaca, što ne pade na bojnome polju, to se poduši u Vrbasu. Dok je ostatak ćesareve vojske prešao preko čuprije, dotle se Turci odmore, pa opet słožno udare, U prvom jurišu četiri konja poginu pod Mehmed kapetanoma on ranjen i gologlav s golom sabljom pješe uletje megju neprijatelje i vrati se natrag. Kad mu Ali paša dadne svoga konja, dolamu i čelenku, zamota ranu, pa se opet postavi na čelo svoga krila. Samo s takovim junaštvom Bošnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti.
Pet juriša učinjeno je do zapada sunca. U zadnjem jurišu porenu Turci ćesarevu vojsku, koja grnu prama čupriji. Nu čuprija pukne u stisci, te, što ne poginu, poduši se u Vrbasu. Ostatak,
koji se zavrnuo s onu stranu Vrbasa po noći ostavi sve šatore topove, pa počne bježati prama Savi. Na brzu ruku paša dadne načiniti sale, pa prebaci nekoliko stotina konjanika, koji odu
potjeru za neprijateljem.
Nešto zarobe, nešto posijeku, a ostalo- obrativ se na junačko veledušje s riječima: ako boga znate i sveca ljubite, nemojte nas
više progoniti!- spasi se preko Save. Dvanaest topova, tri havana, dvije hiljade i tri stotine čerga i čadora ostalo je na bojnom polju; ostalim ratnim spravama, hrani i džebani ni broj se ne zna.
Sutri dan paša učini divan i priredi veselje na račun plijena.
Sve gazije obdari odorama i čelenkama, pa se vrati preko Travnika u Sarajevo, da dovrši grad.
Kad su čuli Hrvati pod Pužinom i Cetinom još za banjalučki poraz napuste obsadu, pa se vrate u domovinu – piše uz ostalo o Banjalučkom boju Safvet-beg Bašagić, 1900.
Toliku privrženost stekao je, što mu je bio običaj s malim i velikim, s vojnikom i beglerbegom jednako postupati i ispitati se za junačko zdravlje.
Osim toga bio je pravedan do skrajnosti i uvijek tražio savjeta od iskusnih bega i kapetana, a to sve je imponiralo Bošnjacima, jer se nijesu naučili na takove vezire, nego na samovoljne tvrdoglavce. Za to nije nikakovo čudo, što su ga slijedili na svakom koraku s najvećim poštovanjem i sinovskom poslušnosti. (Bašagić)
Historičar Salih Sidki Muvekkit Hadžihuseinović (Sarajevo , poč. 19. vijeka – Sarajevo , 12. III. 1888 ):
… Osamdeset hiljada Austrijanaca i dvadeset hiljada Mađara, pod komandom princa Hildburghauzena, sa još četiri đenerala, potrebnom municijom i opremom, poslano je da zauzmu Banju Luku, a on je, na udaljenosti od osam sati hoda od tvrđave, na rijeci Savi, napravio most, prešao ga i došao do pred palanku Gradišku, koja je bila blizu islamske granice.
Ban Hrvatske, zajedno sa đeneralima tvrđava Koprivice i Varadima, sa austrijskom i hrvatskom vojskom, sačinjavao je drugo krilo, na samoj granici Bosne, ispred tvrdava Bužima i Cetine.
Treće krilo sačinjavali su đenerali Like, Karlovca i Osijeka sa dvadeset hiljada austrijskih vojnika ispred tvrđave Stara Ostrovica.
Četvrto krilo sa mađarskom vojskom smjestilo se pred tvrđavu Zvornik, blizu Beograda.
Kada su kapetani tvrđava sa granice Bosne o tome pismeno izvijestili bosanskog valiju, spomenutog Ali-pašu, on im je odgovorio: “Ja sam o svemu pismeno obavijestio velikog vezira i čekam odgovor. U pismima, koja su došla iz carske ordije, stoji da je naše prijateljstvo sa Austrijom čvrsto. Oni kažu da ne smeta što se Austrijanci tu i tamo okupljaju.” Odgovorivši im tako on ih je tješio.
Međutim, oni su iz ovih pokreta zaključili da se ne radi ni o kakvom posredovanju, pa su zato poslali svoga čovjeka onome nesretniku koji je bio komandant na prvom krilu da traže objašnjenje za to. Spomenuti je otišao tamo komandantu i uručio mu poruku od Ali-paše: “Zašto se približava tolika vojska prema islamskim granicama, to se kosi sa odredbama ugovora o miru, zaključenom izmedu Austrije i Osmanske carevine u Požarevcu. Taj ugovor je i dalje na snazi, a među njima se nije ništa zbilo što bi moglo izazvati neprijateljstva.” Navedeni prokletnik je odgovorio: “Mi ništa ne činimo mimo mirovnog ugovora. Mi samo osiguravamo svoju granicu.” A kada mu je postavljeno pitanje: “Ovoga časa niko ne napada, niti je bilo šta sumnjivo, zašto vi ipak s tolikom vojskom osiguravate granicu?”, on je drsko odgovorio: “Nama je ovako strogo naređeno. Vidjet ćete na Petrovdan.” Time je ciljao na prekidanje mirovnog ugovora.
Kada je taj čovjek došao i izvijestio o tome Ali-pašu, on je naredio da se pozovu u njegovo mjesto boravka, Travnik, kadija grada Sarajeva, kadije pokrajine i ajani. Na sastanku im je rekao: “Austrija će otpočeti rat, to je sigurno, iako se nije ništa zbilo što bi kvarilo mirovni ugovor s Osmanskim carstvom, ali oni ne drže do riječi. Oni samo čekaju zgodnu priliku da udare na islamske granice. To se saznalo iz podnesenih izvještaja graničara, a i iz izjava čovjeka koga sam poslao u njihov tabor da traži objašnjenje. Vi se dogovorite kako da mi postupimo.” Rekavši im tako, ustao je i izišao, a nakon jednog sata ponovo je došao na taj sastanak.
Kada ih je upitao kakav su zaključak donijeli na sastanku, oni su tada izjavili: “Jasno je da neprijatelji hoće da napadnu na naše krajeve. Oni se nadaju da će ih sreća poslužiti na Petrovdan, jer oni uvijek počinju važne poslove na taj dan.”
Iako su bivši veliki vezir Mehmed-paša i Osman-ćehaja pisali iz Isakčije: “Ako Austrijanci i prelaze islamske granice, to je po mirovnom ugovoru, nemojte im se zbog toga suprotstavljati”, Ali-paša je saopćio: “Nas Allah zadužuje da budemo spremni za borbu.”
I kada je to izjavio, svi prisutni na tome sastanku su povikali:
“Mi ćemo žrtvovati i glavu i dušu protiv neprijatelja, ma gdje se pojavio!“
Tada se Ali-paša sa ovim složio da se pripremi vojska i oprema.
U trideset i dva kadiluka vilajeta Bosne postavio je sposobne zapovjednike, a svima sposobnim za borbu naredio je da se spreme i čim bude trebalo da hitno dodu u travničko polje i razaslao bujuruldije.
Muhafizima tvrđava na granici Bosne strogo je naređeno da dobro motre i da budu oprezni. I ratna sprema je pripremljena.
Kroz nekoliko dana došao je Petrovdan. Neprijateljski tabori su, odred po odred, ušli u islamske zemlje. Na dan 11. rebiu-l- ewwela 1150. godine ili 29. juna 1737. godine, neprijeteljski tabor Srba i Mađara, koji je bio u blizini palanke Lešnice, kraj tvrđave Zvornik na bosanskoj granici, napao je na tu palanku. Sve što je u njoj bilo muškaraca su pobili, četiri stotine žena i djece odveli u ropstvo i sve što su imali opljačkali, a palanku spalili.
Kada su stanovnici tvrđave Zvornik o tome pismeno izvijesti- li Ali-pašu i zatražili njegovu pomoć, zbog toga što će drugi neprijateljski tabori taj dan početi napade na ostala mjesta, jedno za drugim, svi su se borci, a naročito Ali-paša, bili u čudu našli. Držeći se reda šta je od čega preče, prvo je poslao mirimirana Ahmed-pašu sa njegovom pratnjom i onih pet bajraka serdengectija, upisanih u gradu Sarajevu, s nalogom da uđu u tvrđavu Zvornik. Iza toga razaslao je bujuruldije svim ratnicima, kojima je još ranije naređeno da se pripreme i kad zatreba da odmah dodu u carsku ordiju.
Odmah su počeli dolaziti u carsku ordiju, svi za borbu pripremljeni, iz svih trideset i dva kadiluka, sa svojim zapovjednicima, kadijama, ulemom, zaimima, timarnicima, iz sva četiri sandžaka, i uopće svi sa Krajine.
Tada, tj. 18. rebiu-l-ewwela (16.VII 1737) stanovnici Stare Ostrovice, koja se nalazi na samoj granici Bosne, dostavili su mahzar da su stanovnici Like, Karlovca i Osijeka, koji su već bili pred navedenom tvrđavom, spomenutog dana, sa svojim odredima, opsjeli tvrđavu.
Ali-paša je odmah odredio Ali-bega, sina Osman-pašina, uz njega bivšeg zvorničkog kapetana Mehmed-kapetana, koji će biti zapovjednik i njegovog delibašu, te vojsku iz kadiluka Prusca i Travnika sa jednim brojem graničara i bosanskom zastavom.
Spomenuti Ali-beg je, sa oko pet hiljada ljudi, krenuo iz Travnika. Kad je pošao prema Staroj Ostrovici, naredeno je i krajišnicima tvrdava Bihaća, Novog i ostalih u tom kraju, da pođu sa Ali-begom da bi oslobodili opkoljene borce.
Već je prošlo petnaest dana kako su neprijatelji opsjeli tvrđavu Zvornik. Sa nekoliko stotina topova i kumbara su danonoćno tukli borce, koji su u njoj bili. Međutim, borci su to sve snažno odbijali. Pored toga, naoružale su se i cijele čete žena, pa su i one oružjem napadale neprijatelje, pojile vodom iznemogle te previjale i liječile ranjene.
Ali, pod udarcima neprijateljskih topova i kumbara, tvrđava je oštećena na mnogo mjesta. U času kada su borci pod opsadom, stalno tučeni, već bili malaksali, nevjernici su saznali da islamskoj vojsci stiže pomoć, pa su napustili opsjedanje i pošli prema njima da ih dočekaju. Ali, nastupajući muslimani većinu su ih uništili, a i one što su bježali gonili su pet sati pa su i njih pobili ili zarobili. Zaplijenili su topove, municiju, svu opremu i sve što su imali i tvrđavu spasili.
Mnogo je muslimana izginulo, a nema ni broja poginulim i zarobljenim neprijateljima. Ali-paši je poslan pismeni izvještaj u kome je navedeno da se nije spasio ni hromi đeneral, a ni jedan jedini njihov oficir. Kada je Ali-paši poslan đeneral Ostrogof sa nekoliko zarobljenih kapetana, on je one što su ih doveli i donijeli veselu vijest nagradio svečanim odorama i čelenkama.
Ali-paša se ulogorio pred kasabom Jajce. Ponovo su kadije i zabiti izvijestili pismeno Ali-pašu da je taj dan stigao na banjalučku tvrđavu prokleti Hildburghauzen, poslan od ćesara. Ali- paša je nastojao pružiti pomoć, pa je obavijestio o porazu neprijatelja u boju kod Stare Ostrovice i poslao na osiguranje tvrđave Banje Luke bivšeg sarajevskog kajmekama Ibrahim-agu sa agom serdengečtija i nešto hrabrih momaka. Oni su došli i ušli u tvrđavu, prije nego što su neprijatelji stigli, i ispričali o tom događaju. Kada su neprijatelji napravili pokret od Gradiške, kao svoju prethodnicu poslali su ćesarovog bliskog čovjeka sa osam hiljada probranih nevjernika da poruše varoš i tvrdavu Banje Luke.
Na dogovoru mustahfiza i stanovništva rečeno je: Austrijanci su unutar islamskih granica srušili palanku Jasenicu, a njeno su stanovništvo pobili, opkolili Staru Ostrovicu, pa sad idu da udare na naš grad. Mi ćemo se braniti. Ako se mi zdušno i predano počnemo boriti i našu tvrđavu čuvati, što smo i dužni, smijemo li ubijati ljude prije nego je rat otpočeo. Jedna grupa vojnika, izražavajući bojazan, obratila se kadiji s pitanjem: “Ako se neprijatelj primakne na svega pet sati hoda, smije li ga se po Šerijatu borbom odbiti?” A on im je na to odgovorio: “Nama je svima sveta dužnost da se borimo za vjeru.” Nakon što je tako izjavio, iz tvrđava se odmah izdvojilo osam stotina hrabrih junaka, kojima su se stavili na čelo: aga serdengečtija, vekil kapetana tvrdave Mehmed-aga i kapetani Gradiške i Maglaja. Oni su poslali uhode da izvide stanje kod neprijatelja i ovi su došli i izvijestili.
Kao što je naprijed rečeno, taj prokletnik, koji je upućen kao prethodnica, poslao je prvo hiljadu vojnika lahke prethodnice, dvije hiljade ljudi kao glavninu prethodnice, a onda se on pripremio da krene sa pet hiljada boraca iza njih i za svaku jedinicu odredio je odstojanje od petnaest minuta, naredivši i da u slučaju potrebe jedni drugima priteknu u pomoć.
Islamski borci su, u trećoj trećini te noći, iznenada napali na lahku prethodnicu i većinu ih pobili. Dok su ovi bježali prema glavnom dijelu prethodnice, koja je bila iza njih, borci su se umiješali među ostale i pobili ih. Nešto preostalih iz ove grupe je sada bježalo prema glavnini svoje vojske, a glavnina, vidjevši da ne može izdržati, pobjegla je tri sata hoda u pozadinu u svoj glavni tabor. Islamski ratnici su se pobjedonosno vratili.
U ovoj bici poginuo je spomenuti Ali-beg i pedeset boraca, a toliko ih je i ranjeno. Koliko je bilo poginulih neprijatelja nema ni broja, a mnogo je zarobljeno i njihovih oficira i zapovjednika. Jedan đeneral je htio uhvatiti živa Salih-agu, ćehaju Mustafa- paše Ferhadpašića. Ćehaju je pogodio metak iz đeneralove puške, a ćehaja je đenerala pogodio mizrakom, pa su oba sa konja popadali. Dok su se borili jedan sa drugim, đeneral je upitao ćehaju: “Ima li dosta vojske u tvrđavi?”, a ćehaja mu je na to rekao: “Hej nevjerniče, nakon ovoga, što će biti od vas? Dođi, pa da vidiš pakao!” U tom trenutku obojica su izdahnuli.
Potom su se ratnici s plijenom vratili u tvrđavu. Uhvaćenog đenerala i kapetana, uz pismeni izvještaj o pobjedi, poslali su Ali-paši.
Kada su neprijatelji ovaj put opsjeli tvrđavu Banju Luku, Ali- paša se bio ulogorio u polju kod Podrašnice, šest sati hoda naprijed.
Kada su se iza toga vratili pobjedonosni ratnici u carsku ordiju, poslani u pomoć tvrđavi Stara Ostrovica, Ali-paša je svim starješinama darovao svečane odore, a istaknutim borcima čelenke.
Zapovjednik te vojske spomenuti Mehmed-kapetan sa nešto krajišnika i nešto ljudi iz tog kadiluka, poslan je da pomogne tvrđavi Banja Luka. Kako je tvrđava bila opkoljena neprijateljima, on je čekao da mu se ukaže prilika da uđe u nju. Kada je Ali-paša za to čuo, služeći se ratnim varkama, da ne bi za to saznali neprijatelji koji su bili pod Banjom Lukom, naredio je da se tajno sagrade splavovi. Ali-paša je preostale ratnike sakupio u polju kod Orašnice i dok je čekao, spomenuti ban Hrvatske i đenerali Varadina i Koprivice, svaki sa po dvadeset hiljada neprijatelja bili su na dva tabora. Jedan je opkolio islamsku tvrđavu Bužim, s ove strane islamske granice, a drugi je opsjeo tvrđavu Cetina, na samoj granici Bosne.
Ali-paša je obavio savjetovanje, i tada je iznio sljedeće: “Hvala Allahu, briga za Staru Ostrovicu je svršena. Sada, nastojeći da drugu brigu riješimo, trebamo odlučiti kuda da krenemo. Tvrđave Bužim i Cetingrad su opkoljene, a tvrđava Banja Luka pritiješnjena. Na koju stranu da odemo?” Na to su svi prisutni odgovorili: “Tvrđava Bužim i Cetingrad su na samoj granici. Ako i padnu u ruke neprijatelja, dok je zemlja u našim rukama, bit će ih moguće osloboditi. A tvrđava Banja Luka je usred Bosne. Ako ona padne u neprijateljske ruke, to će stanovništvo uplašiti, pa bi to svu Bosnu uzdrmalo. Osim toga, vojska koja ide tamo, mnogobrojna je, i prije nego se borci raziđu trebaju krenuti u pomoć Banjoj Luci.” A Ali-paša je na to rekao: “I moja je namjera ta!”
Neprijatelji su već bili iskopali opkope i tabije oko tvrđave Banje Luke, a sa jugozapadne strane, od rijeke do rijeke, prokopali su opkope pa su, preko mosta, koji su izgradili ispod tvrđave, preveli četvrtinu svoje vojske i cijelu varoš opkolili opkopima. Sa devet mjesta neprijatelji su danonoćno tukli tvrđavu vatrom iz topova i kumbara i svakodnevno ubijali mnogo muslimana, koji su bili u tvrđavi.
U međuvremenu je jedna muslimanka pala u neprijateljske ruke, pa je njihov starješina po ovoj ženi poslao pismo koje je glasilo:
Pročitavši ovo pismo, muhafiz tvrđave obratio se ostalima: “Šta velite?”, a oni su mu odgovorili:
“Carsku tvrđavu, a naš zavičaj, mi nećemo dati neprijatelju. Odlučili smo da za vjeru i državu živote žrtvujemo!“
Rekavši to, svi su položili ruku na časni Kur’ân.
Pošto su dali takvu prisegu, otvorili su vatru iz topova i pušaka. Na to pismo odgovorili su topovima i puškama i Ali-pašu tim putem obavijestili. Ali-paša je odmah dao znak svojoj velikoj vojsci da krene u pomoć i počeo iznalaziti pravce odakle da udari na neprijatelja. U međuvremenu su ga uhvaćene uhode izvijestile da su neprijatelji sve puteve prema Banjoj Luci dobro zatvorili, izgradili čvrste brane, tabije i opkope i postavili lagume. Tada je Ali-paša održao savjetovanje. Kada je postavio pitanje: “Da li da idemo pravo putem koji su neprijatelji zatvorili, ili ćemo putem za koji i ne znaju”, odgovorili su: “Pošto su granični putevi opasni, mi ćemo ići glavnom carskom džadom.” Poslije duže rasprave o tome, Ali-paša se potajno posavjetovao sa dobrim poznavaocima prilika, pa su oni pronašli drugi put, kako ih neprijatelj ne bi otkrio. Iza toga se oglasilo da se ide ravno džadom.
Na dan 6. rebiu-l-ewwela 1150. godine (6. VIII 1737), idući izravnim putem prema neprijatelju, kada su se približili na tri sata do Banje Luke, krenuli su planinskim obroncima, koji se protežu na obje strane rijeke Vrbasa od zapada prema istoku sve do Banje Luke i tako su spomenutu tvrđavu opsjeli. Pomoću splavova, koje je izgradio spomenuti Mehmed-kapetan, prešli su na istočnu stranu rijeke Vrbasa i pod obroncima planina, blizu tvrđave su se odmarali. Sutradan su se spustili u banjalučko polje, gdje su raspoređeni centar i oba krila.
Aga Sarajeva s pratnjom age serdengečtija, neregularni vojnici i kadije sa stanovništvom iz trideset i dva kadiluka, ostali su kao centar, a Mehmed-kapetan i svi krajiški kapetani, zabiti i ostali odgovorni ljudi, na desnom krilu, dok su alajbezi, iz sva četiri sandžaka, zaimi, timarnici i ostali junaci raspoređeni na lijevo krilo.
Ali-paša je svima objasnio kako će postupati.
Kada su neprijatelji opazili da su islamski borci iznenada sišli s planine, prokleti komandant je odmah poslao svoja četiri odabrana đenerala sa petnaest hiljada probranih neprijateljskih oklopnika s onu stranu rijeke, gdje se nalazila njegova vojska. Ovi su postavili topove na svoja mjesta, rasporedili odrede i tako se pripremili. Tada su islamski borci učinili opći napad na neprijatelje. Za vrijeme dvosatne borbe pobili su bezbroj neprijatelja i trojicu istaknutih đenerala, a mnogo ih se podavilo u rijeci Vrbasu. Premda bi se reklo da je s neprijateljima bilo gotovo, ipak, budući da ih je bilo mnogo, pristizalo im je pojačanje. I dok su oni prelazili preko rijeke, nastao je prekid borbe, a islamski borci su malo predahnuli.
Sada, za vrijeme novog napada, pod Mehmed-kapetanom su četiri puta konji ubijeni, pa je ustajao i borio se kao pješak. Bio je ranjen i iz glave mu je tekla krv, ali je tako krvareći napustio tabor i nije bio zarobljen. Kada mu je Ali-paša dao konja, odoru i čelenku, pošto je prethodno naredio da mu se rana previje, on je opet nastavio da se bori.
Iza toga su se borci borili dva sata. Kao i ranije, sa manjim predasima, opet su stupali u borbu i do zalaska sunca učinili su pet juriša, pa je bilo toliko neprijateljskih leševa da je bojište izgledalo kao klaonica. Kod posljednjeg napada, neprijatelji su bježali prema mostovima na rijeci Vrbasu ne bi li preko njih prešli, ali je njihov komandant ranije naredio da se mostovi poruše. Kako neprijatelji nisu mogli izdržati gonjenje, većina ih se utopila, a dosta ih je i sabljama sasječeno. Od neprijatelja kojih je, na ovoj strani bilo mnogo, ni dvije stotine se nije spasilo.
Islamski borci zarobili su od neprijatelja, kao ratni plijen, dvanaest topova, tri havan-topa, dvije hiljade i tri stotine čergi i čadora i petnaest hiljada fučija baruta. U ovoj bici poginula su dvojica đenerala po imenu Duval(?) i Majfing(?). Zaplijenili su im još i druge ratne opreme, tovarnih životinja, stoke i ostale robe.
Ali, kako je most bio srušen, nije se moglo preći na suprotnu stranu, a neprijatelji, na onoj strani, ostavivši sve što su imali, za pet sati su pobjegli. Kada su islamski ratnici osposobili mostove i prešli na drugu stranu, nastavili su ih goniti tri sata, pa su mnoge pobili, a mnoge zarobili. Mnogi su opet od iscrpljenosti, jedva živi, licem taruči zemlju, plakali i molili na sav glas: “Osmanlije, ako za Boga znate i ako volite Božijeg Vjerovjesnika, smilujte nam se!” Stoga su ih borci prestali goniti, digli su ruke od njih i vratili se.
Sutradan je Ali-paša sazvao divan. Pošto je čestitao islamskim ratnicima, muhafizima, svim stanovnicima grada, zabitima, odgovornim vojnim licima i ulemi, svim ratnicima je darovao odore i čelenke.
Kada su iza toga neprijatelji, koji su bili opkolili tvrđave Bužim, Cetingrad i druga mjesta čuli za ovo, bježali su u svoje krajeve, a narod ih je gonio. Kako su ih pristizali, tako su ih ubijali.
Osim što je uklonjena glavobolja od ovih neprijatelja i nevjernici, koji su bili osvojili tvrđave Vidin i Niš, spremali su se da bježe.
U narodu se prepričava o ovoj banjalučkoj pobjedi, kao istinito, ovo:
Kao što je spomenuto, kada je austrijski ćesar bio skupio jake snage na granicama Bosne, ovaj pokret trupa shvaćen je kao sigurna namjera za napad na Bosnu. Zbog toga je tadašnji bosanski valija Ali-paša pripremio islamske stanovnike vilajeta sposobne za borbu i u sve kadiluke poslao pismene naredbe upozorenja, izdate na osnovu mišljenja članova Vilajetskog divana da, u slučaju potrebe, odmah krenu prema mjestima gdje budu pozvani. Navedeno stanovništvo se, prema bujuruldiji, revnosno pripremilo za rat. Ono se nalazilo u punoj bojnoj gotovosti.
I stanovnici Sarajeva su danonoćno bili spremni pod oružjem. Kada su bili pozvani da što prije stignu u odbranu banjalučke tvrdave, koju je neprijatelj napao, mnogi od njih se nisu ni navraćali kući, odmah su krenuli na put ne obuvši ni opanke, nego onako, sa kajsarli-firalama na nogama, kako su se i zatekli, brzo su pošli da priteknu u pomoć. Dva konaka su prelazili za jedan i stigli do brežuljaka u blizini navedene tvrđave, gdje su se neprijatelji bili ulogorili. Kada im je izdano naređenje da navale na neprijatelje, kako se ni firale poput opanaka nisu vezale uz nogu, mnogi ratnici koji su došli u firalama, da bi se lakše kretali, skinuli su ih s nogu, pa su bosonogi navalili na neprijatelja. Od mnogih skinutih kajsarli-firala, taj brežuljak poprimio je crvenu boju.
Neprijatelji, pak, da bi svoju vojsku osigurali od napada, pobili su oko cijele vojske čarkufelek, tj. željezne kolce vezane međusobno lancima, koje su dovukli sa sobom i tako uspostavili osiguranje.
Jedan od stanovnika Sarajeva junačina hadži Ahmed Kandelija, nastanjen u Čekrekči Muslihudinovoj mahali i njegova dvojica drugova – gazija, i to: Gejlan-alemdar i Hasan-aga, golim rukama pokidali su čarkufelek i tako otvorili put islamskim ratnicima, koji su se bili približili da bi krenuli u napad. O toj izvanrednoj hrabrosti, koju su tada pokazali spomenuti junaci hadži Ahmed Kandelija i njegovi drugovi i danas se medu narodom prenosi priča.”
Spomenuti hadži Ahmed umro je u gradu Sarajevu i ukopan u mezarju blizu tvrđavske kule, koja se nalazi na cesti zvanoj Kovači u gradu Sarajevu.
Kao što je spomenuto, austrijski ćesar bio je pripremio i naoružao sto osamdeset hiljada neprijateljskih vojnika da zauzmu bosanske krajeve, pa je tu vojsku rasporedio i razdijelio na pet tabora, da u Bosnu udare s pet strana. Od tih pet tabora, objasnili smo odakle su udarila četiri tabora i kako su poraženi.
Za komandanta petog tabora austrijski ćesar postavio je svoga zeta Lorinija, naredivši mu da zauzme bedem Bosne Novi Pazar sa njegovim tvrđavama i okolicom, koji je predstavljao njen ključ. Izvršavajući taj zadatak, najprije ga je uputio da zauzme tvrdavu Niš.
Taj komandant je sa cjelokupnom vojskom došao ravno na Niš. Pošto je zauzeo tvrđavu Niš, izdvojio je jedan dio vojske, ustrojio poseban tabor pa ga uputio na tvrđavu Novi Pazar, koja je bila u sastavu Bosne. Kad su stanovnici Novog Pazara čuli da su se neprijatelji približili, obuzeo ih je strah. Umislivši sebi da im se nikako ne mogu oduprijeti, napustili su tvrđavu i krenuli u bijeg. Kada su neprijatelji došli, našli su praznu tvrđavu i zauzeli je bez teškoća. Raznim obećanjima pridobili su tamošnje arnautsko pleme Klimenta, koje je bilo nastanjeno u okolnim brdima, pa im se i ono pridružilo u pljački nahija Novi Pazar, Bihor i Bijelo Polje i upustilo se u borbu sa islamskim stanovništvom. Na ovaj način zatvorili su i ulaz i izlaz iz Bosne.
Iako je bosanski valija Ali-paša četiri tabora ćesarove vojske, koja je bila udarila na Bosnu, tj, one njegove tabore koji su bili pošli u Zvornik, Staru Ostrovicu, Bužim sa Cetingradom i Banju Luku s Božijom pomoći uništio i iz tih krajeva neprijatelje protjerao, te stanovnike oslobodio svake nevolje, stanje nije iziskivalo da on ostane ovdje, navodi Muvekkit.
Oba navedena bošnjačka historičara detaljno su pisala o Banjalučkom boju, kao i Hamdija Kreševljaković, koji uz dvjestagodišnjicu boja (Bitka pod Banjom Lukom 4. VIII. 1737.), zaključuje:
„ Posljedice su ove zajedničke akcije i privremene i trajne naravi. Bošnjaci su stupajući u ovu akciju imali pred očima spas svoje domovine, a Ali paša turske carevine; prvim je uspjelo trajno spasiti Bosnu od tuđinskog upliva, koji bi imao mnogo teže posljedice onda no iza 1878; a drugom da privremeno očuva ogroman teritorij turske imperije i da povrati dio izgubljene zemlje.”
(MiruhBosne)
Buđenje arijanskog vjerovanja u srednjem vijeku i muke pojedinih vladara
