Tel Aviv je prevario američke inspektore kako bi razvio ovo oružje. Netanyahu je prvo rekao da je Teheran tri do pet godina udaljen od stjecanja atomske bombe 1992. godine, piše španski list El Mundo.
„Kada je vladin portparol 1960-ih upitan šta se gradi u blizini Dimone (enklave u pustinji Negev), rekao je da je to fabrika tekstila.“ Citat potiče iz knjige „ Bomba u podrumu“, koju je napisao izraelski istraživač Michael Karpin, koji se usudio osporiti nepisani kodeks u toj zemlji koji zabranjuje priznavanje da je Izrael jedina zemlja na Bliskom istoku koja je stekla nuklearni arsenal , izbjegavajući nadzor međunarodnih inspektora.
Tel Aviv je započeo izgradnju svog prvog nuklearnog reaktora 1957. godine u Dimoni, u pustinji Negev, zahvaljujući pomoći Francuske , zemlje s kojom je tada održavao odlične odnose koji su čak rezultirali učešćem vojski obje zemlje – zajedno s Ujedinjenim Kraljevstvom – u istovremenoj invaziji na Egipat.
Od tada su izraelske vlasti razvile sofisticirani plan za prikrivanje detalja svog projekta, koji su samo djelimično izašli na vidjelo kroz curenje informacija u The New York Times objavljeno u decembru 1960.
Međutim, od samog početka, mnogi američki stručnjaci zaduženi za praćenje Dimone razumjeli su da američki lideri , uključujući tadašnjeg predsjednika Ikea Eisenhowera, nisu planirali ništa poduzeti po tom pitanju.
„Znali smo da nas pokušavaju prevariti“, rekao je Dino Brugioni, jedan od analitičara CIA-e zaduženih za analizu fotografija objekata koje su snimili špijunski avioni U2 , prema poznatom novinaru Seymouru Hershu u njegovoj knjizi iz 1991. godine posvećenoj „ Izraelskom nuklearnom arsenalu i američkoj vanjskoj politici“.
Zaista, kada je Izrael 1961. godine odlučno negirao da je Dimona namijenjena proizvodnji atomskog oružja – premijer David Ben-Gurion rekao je da će, kada bude završena, to biti istraživački centar “otvoren za studente” iz drugih zemalja – Washington je izdao saopštenje u kojem je jednostavno rekao: “Vlada Izraela nas je uvjerila da je njen novi reaktor posvećen samo razvoju naučnih saznanja i potrebama njene industrije, poljoprivrede, zdravstva i nauke.”
Jedine međunarodne inspekcije koje je Ben-Gurion dozvolio nakon 1964. bile su potpuno zataškavanje, počevši od lažnog kontrolnog centra izgrađenog unutar Dimone i zabrane pristupa jezgru reaktora “iz sigurnosnih razloga”.
Prema Hershu, čak je i prevodilac kojeg su dodijelili Izraelci bio dio plana, i ako bi vidio da izraelski naučnici premašuju podatke koje su dostavili, rekao bi im monotonim glasom i na hebrejskom – jeziku koji Amerikanci nisu razumjeli – “Slušaj, kučkin sine, nemoj odgovoriti na to pitanje.” I činilo se da je samo prevodio.
Koliko je poznato, Dimona se nije proslavila u tekstilnom sektoru, ali je bila izvor mnogih desetina atomskih bojevih glava za koje stručnjaci procjenjuju da ih Izrael posjeduje i srce atomskog programa koji nikada nije bio pod kontrolom Međunarodne agencije za atomsku energiju .
Tel Aviv nije samo sakupio razoran arsenal u svrhu odvraćanja. Kada je prvi napad sirijske i egipatske vojske savladao njegovu odbranu u oktobru 1973. godine, proglasio je “nuklearnu uzbunu” i mobilizirao dio svog atomskog arsenala.
Počevši od 1970-ih, Izrael se nastanio u onome što je nazvao “nuklearnom dvosmislenošću”, pri čemu nijedna zapadna zemlja nije pokušavala promovirati sankcije koje je Iran pretrpio , dok su se njegovi lideri počeli hvaliti svojim “nuklearnim potencijalom”, kao što su to učinili predsjednik Epharaim Katzir 1974., Moshe Dayan 1981. i Simon Peres 1998.
Sa osiguranom vojnom nadmoći, glavni napor Tel Aviva od tih godina nadalje bio je da spriječi bilo koju drugu državu u regiji da se i približi tim sposobnostima.
Stoga je izraelsko ratno zrakoplovstvo dobilo zadatak da zakopa nuklearne napore Iraka i Sirije , bombardirajući nuklearnu elektranu koju je Sadam Husein naredio izgraditi u Osiraku 1981. godine i navodne objekte koje je režim Bašara al-Asada izgradio u udaljenoj provinciji Deir Ezzor 2007. godine.
U potonjem slučaju, sam premijer Benjamin Netanyahu je izjavio da je ova akcija “spriječila Siriju da razvije nuklearne kapacitete”, iako je Damask to negirao.
Zračni napad na Osirak javno je priznao tadašnji načelnik generalštaba Menachen Begin, koji je – kako Hersh prepričava – na prijemu s diplomatama objasnio da su izraelski avioni uništili podzemna postrojenja namijenjena izgradnji atomskog oružja koja su bila skrivena od inspektora IAEA. Upravo ono što je Izrael učinio 1960-ih.
Iako se može činiti paradoksalnim, jedina zemlja koja je uspjela krenuti naprijed sa proširenjem svog plana za uspostavljanje mreže nuklearnih elektrana u regiji bio je Iran , ali ne pod ajatolasima, već pod šahom Mohammedom Rezom Pahlavijem, koji je započeo s malim reaktorom 1959. godine i na kraju planirao imati 23 elektrane širom zemlje.
Palevi se također našao u tom prostoru konfuzije koji mu je omogućio da obeća da je njegov program miroljubiv i, istovremeno, 1975. godine potvrdi da iako Iran nije imao “namjeru da nabavi atomsko oružje, ako to učine druge države, mogao bi preispitati svoju politiku”.
Bliski saveznik diktature, Izrael ne samo da se nije protivio ovom velikom projektu, već je zapravo pomagao Rezi Paleviju i 1977. godine potpisao takozvani Floresov plan, kojim se uz pomoć izraelskog pandana nastojalo proizvesti iranske rakete, koje bi mogle nositi “atomske bojeve glave”, kako je izraelski general Ezer Weizman izjavio u dokumentima koje je objavio The New York Times 1986. godine.
Nakon dolaska fundamentalista na vlast 1979. godine, i ajatolah Ruhollah Khomeini i njegov nasljednik Ali Khomeini, istupili su protiv razvoja oružja za masovno uništenje, uključujući nuklearno oružje, na osnovu svojih vjerskih uvjerenja.
“Smatramo upotrebu takvog oružja grijehom”, naveo je Hamnei u svom ediktu, koji je, uprkos naglasku autokratije na dogmi, oduvijek bio predmet pitanja Tel Aviva i njegovih saveznika.
Za Benjamina Netanyahua, iranski hipotetički vojni nuklearni program oduvijek je bila politička mantra koju je ponavljao deceniju za decenijom, bez pružanja ikakvih čvrstih dokaza. U stvari, on je prvi put optužio Teheran da je samo tri ili pet godina udaljen od sticanja atomske bombe 1992. godine , tvrdnja za koju se historija pokazala kao čista fikcija.
Izvještaj američkih obavještajnih službi pokazao je da je Iran, iako je mogao održati nuklearni program za razvoj atomskog oružja, otkazao taj program 2003. godine, iako je nastavio obogaćivati uranij.
Upravo je to element koji izaziva posebne kontroverze i sve sumnje zapadne zajednice – takozvani globalni Jug ne dijeli ovu politiku – budući da svaki civilni nuklearni program istovremeno omogućava pripremu za razvoj atomske energije u vojne svrhe. Obogaćeni uranijum može se koristiti i za proizvodnju goriva za nuklearne elektrane i za proizvodnju bombi.
“Vrlo je važno shvatiti da ako razvijate atomsku energiju u mirnodopske svrhe, završavate s nuklearnom opcijom. Ne postoje dvije atomske energije”, izjavio je u intervjuu otac izraelskog nuklearnog programa, Ernst David Bergman.
Japan, na primjer, ima znanje, industrijski razvoj i ogromnu količinu plutonija – gotovo devet tona na svojoj teritoriji i dodatnih 36 tona u Francuskoj i Engleskoj – da se opremi ogromnim nuklearnim arsenalom za manje od godinu dana, prema riječima stručnjaka.
Sumnje oko iranske mete pojačane su posljednjim izvještajem IAEA-e, u kojem se navodi da zemlja nije ispunila svoje obaveze o neširenju nuklearnog oružja nakon godina neslaganja i otkrića tragova neprijavljenog atomskog materijala.
Izraelski pokušaj da zadrži svoj nuklearnu primat na Bliskom istoku pretrpio je daljnji udarac posljednjih godina pojavom novog pretendenta u tom klubu: Saudijske Arabije .
Princ Bin Salman je 2018. godine objasnio da će njegova zemlja izgraditi atomsko oružje ako Iran učini isto. “Ne želimo imati nuklearne bombe, ali svakako ako ih Iran razvije, slijedit ćemo njihov primjer što je prije moguće”, rekao je za CBS.
Rijad je bio jedan od glavnih finansijera pakistanskog nuklearnog programa , a evropske publikacije su više puta izvještavale o pakistanskoj odluci da pomogne Saudijcima ako se odluče za nuklearni program.
U septembru 2023. godine, The Wall Street Journal objavio je izvještaj zasnovan na izraelskim i američkim izvorima koji ukazuje na to da je Tel Aviv bio spreman pomoći u razvoju projekta za Saudijce za obogaćivanje urana, čime je postao treća zemlja u regiji koja ima takav kapacitet, nakon samog Izraela i Irana.
