Na studentskom protestu je došlo do radikalnog zaokreta udesno, do reaktiviranja svih nacionalističkih ideologema, do povratka na stari program svesrpskog ujedinjenja, kao da smo ponovo u 1989. godini, piše autor.
Kada su studenti zakazali veliki protest za Vidovdan, to je moglo da izazove stanovito podozrenje u liberalnijim krugovima. Možda taj datum nije baš najbolji, previše je nacionalističke mitologije vezano za Vidovdan, centralna simbolika velikosrpskog nacionalizma formirala se oko kosovskog mita i zavjeta, nije lahko prevazići to golemo historijsko naslijeđe.
Dobro, možda ne mora sve da krene u dobro poznatom pravcu, već mjesecima se govori o tome kako studenti od Aleksandra Vučića i naprednjačkog režima otimaju tapiju na srpsku zastavu, himnu, patriotizam i slične pojmove, pa su sad riješili da im otmu i Vidovdan.
Himna ‘Crvenih beretki’
Kad su Studenti u blokadi objavili plakat sa pozivom na protest na kojem je stajala rečenica “Imamo sa čim pred Lazara”, to je već moglo da upali alarm u glavi. Tu su studenti progovorili rječnikom nacionalističke ideologije, aktivirali su matricu o polaganju računa precima, svetim vitezovima koji su junački izginuli u Kosovskom boju; dali su prednost ideološkom pogledu na prošlost, na štetu historijske nauke. No dobro, ni to nije moralo da znači kako će sve otići u smjeru nedavanja Kosova i sličnih floskula, možda se mladi samo poigravaju poznatim simbolima, e da bi ih iskoristili u svoje svrhe.
Međutim, kad su studenti Fakulteta dramskih umjetnosti objavili spot pod nazivom „Bez podjela. Vidimo se na Vidovdan“, to je već bio razlog za ozbiljnu zabrinutost. U spotu glumci recituju pjesmu Ljubomira Simovića iz komada „Putujuće pozorište Šopalović“: „Ja ću da ustanem, / zgažen, zgromljen, tlačen, / na čelične vojske / sa drvenim mačem! / Djeci koja cvile, / majkama što plaču, / donijeću slobodu / na drvenom maču!“ Ništa u pjesmi nije sporno, naprotiv, ona govori o borbi drvenim mačem, glumačkim rekvizitom, protiv gole brahijalne sile, o borbi duha i umjetnosti protiv silnika, moćnika i aždaha ovog svijeta.
Problem je u muzičkoj pozadini – a to je melodija pesme „Hriste Bože“ iz filma „Boj na Kosovu“, snimljenom po komadu Ljubomira Simovića. Ta pjesma je postala zvanična himna zloglasnih „Crvenih beretki“, sa tom pjesmom na usnama su pripadnici ove jedinice odlazili u svoje ratničke pohode, ona je simbol zla devedesetih. A i sam komad je pisan po narudžbini, kao dio nacionalističke mobilizacije, homogenizacije stanovništva i pripreme za ratove. Nema tog studentskog pokreta koji može da opere ovu pjesmu od krvi.
Vladika Nikolaj, zvijezda vodilja
A onda je došao i Vidovdan, održan je veliki protest na kojem se okupilo oko 140.000 građana, govornici su zborili mahom u duhu pomenutog spota, a nesretni gledalac i slušalac je imao utisak kao da se vremeplovom vratio u 1989. godinu i da gleda Slobodana Miloševića na Gazimestanu. Student sa šajkačom na glavi besjedio je o tome kako Vidovdan „nije samo običan datum u godini, ili broj u kalendaru, već simbol našeg duhovnog i kulturnog identiteta”, da je to “dan kada se nebo i zemlja dotaknu, ali i kada molitva i krv postaju jedno, kada prošlost i sadašnjost šapuću pobjedonosnu pjesmu o besmrtnosti duha jednog naroda”.
Bilo je i priče o tome kako su se srpski vitezovi probili do Muratovog čadora, kako je Miloš Obilić usmrtio sultana, mada je dotični junak plod mašte epskih pjevača, ali koga briga za historijske podatke, oni samo smetaju izgradnji ideološke konstrukcije. Naravno, bilo je riječi i o kosovskom zavjetu koji se obnavlja ovog Vidovdana, šta bi drugo radio.
Krunisao je student svoj govor citatom iz vidovdanske besjede Nikolaja Velimirovića, antisemite, ljotićevca, ljubitelja Hitlera, i svetitelja ovdašnjeg: “A kad bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram, trista metara visok, toliko širok i dugačak, i svaki Srbin bi danas mogao podići ruku i pokazati – ovo je glava moga djeda, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma. Pet vijekova Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu, da bi ona živjela sretno i u miru”. Mogao je da citira i Nikolajevo poređenje Adolfa Hitlera sa Svetim Savom, ali ni ovo nije loše.
Čuvar srpske duše
Momčilo Trajković je u ime Srpskog nacionalnog vijeća dodijelio studentima specijalnu povelju “Crveni kosovski božur”, te prozborio koju o tome kako je zov koji se čuje iz grla desetine hiljada studenata “danas najglasniji u odbrani Kosova i Metohije” i da taj “vapaj uznemirene mladosti vidimo kao šansu da spasimo Kosovo”. Bilo bi bolje da je studentima ispričao nešto o tome zašto je Kosovo pobjeglo od Srbije, nešto o represiji nad Albancima, o masovnim pokoljima i protjerivanjima, o hladnjačama i masovnim grobnicama. No, to se svakako ne bi uklopilo u agendu skupa, tu nema mjesta za činjenice, ali zato odlično prolaze floskule koje je mogao da izgovori i Aleksandar Vučić ili bilo ko drugi iz te nacionalističke bulumente.
“Neće vam se obratiti samo čovjek, niti univerzitetski profesor, ni historičar književnosti, već čuvar srpske nacionalne svijesti i srpske duše. Njegove riječi su kao mač, one sijeku zablude vremena u kojem mi živimo” – ovako je voditeljka najavila nastup Mila Lompara, zagovornika srpskog i ruskog stanovišta, istrajnog borca protiv duha samoporicanja i sličnih autošovinističkih pošasti.
Lompar je opravdao gromopucatelnu najavu, pozvao je na poštovanje Ustava, po kojem je “Kosovo i Metohija neotuđivi dio Srbije”, zaboravivši da kaže kako je zbog te fikcije metnute u preambulu dotični akt i donijet, kako bi izbrisao realnost i zarobio Srbiju za jedan duži vremenski period, a ako bude sreće – i zauvijk. Govorio je Lompar i o svojoj omiljenoj temi, spoljašnjoj slobodi koja ide u dva kraka, jedan je sloboda države Srbije, a drugi “sloboda srpskog naroda van Srbije, odbrana suverenosti Republike Srpske, odbrana suverenosti Srba u Crnoj Gori, borba za srpska nacionalna prava u Hrvatskoj i Makedoniji. To je borba za srpski integralizam”.
Velikosrpski integralizam
Lijepo što se Lompar prisjetio i ugroženih Srba u Makedoniji, njih niko da se sjeti nakon Vojislava Šešelja, Srpske radikalne stranke i mitropolita Amfilohija, jedino su oni onomad podsjećali da i Makedonija treba da bude dio proširene Srbije. Šteta samo što je profesor Lompar zaboravio da pomene i borbu za Republiku Srpsku Krajinu i što nije spomenuo granicu Karlobag-Karlovac-Ogulin-Virovitica.
Srpski integralizam je eufemizam za “Srpski svet”, “Veliku Srbiju” ili “Homogenu Srbiju” četničkog ideologa Stevana Moljevića. Ponovo stara, dobro poznata priča o svim Srbima u jednoj državi, o svesrpskom ujedinjenju, o ugroženim Srbima u susjednim zemljama koje matica treba da brani. Sve smo to čuli hiljadu puta, na toj ideološkoj matrici je Slobodan Milošević onomad vodio četiri agresorska rata i sva četiri izgubio, na toj matrici su počinjeni najstravičniji ratni zločini, etnička čišćenja i genocid u Srebrenici.
Govorio je na protestu i “heroj sa Košara”, to je ona bitka koja je toliko znamenita da se o njoj do 2011. godine nije ni pisalo, a stvaranje legende je počelo tek 2016. Neki radoznalac bi se zapitao zašto se nikada ne govori ni o jednoj drugoj bici, uvijek samo i jedino Košare. Odgovor je jednostavan – sve ostalo su bili pokolji, opsade, zločini, konc-logori, masovna silovanja, pljačke, ubijanja civila i slični “podvizi” naših junaka, a od takvog nezgodnog materijala ni najmaštovitiji ideolog nije u stanju da napravi patriotsku priču. Onda mu ostaju Košare, mjesto gde su obijesni političari i generali žrtvovali mlade vojnike, dok se veći dio snaga bavio zločinjenjem. Daj šta daš.
Da Lompareva jeremijada nad sudbinom Srba u regionu nije samo njegova lična ideološka opsesija potvrdila je i studentkinja koja je pročitala neku vrstu političkog programa studentskog pokreta. „Kosovo i Metohija i poštovanje Ustava Srbije. Spoljna politika mora biti zasnovana na poštovanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Srbije, Ustava, vojne neutralnosti i zaštiti srpskog naroda na Kosovu i Metohiji i u regionu“, rekla je studentkinja. A Nijemce u Sudetima ne nameravate da štitite? Mislim, kad ste već kopija kopijine kopije, red je da se bar pomene original. Pohvalno je što ni vojna neutralnost nije zaboravljena, da ne pomisli neko, ne daj Bože, kako neki studenti žele da Srbija postane dio NATO saveza. Vladimir Putin može mirno da spava, Srbija je jedinstvena po ključnim pitanjima.
Put do Vučića i nadstrešnice
Vidovdanski protest nije ličio ni na jedan dosadašnji studentski skup. Došlo je do radikalnog zaokreta u desno, do reaktiviranja svih nacionalističkih ideologema, do povratka na stari program svesrpskog ujedinjenja, kao da smo ponovo u 1989. godini. Umjesto protesta protiv autokratske vlasti, nepravde, nasilja i korupcije, dobili smo skup potencijalnih bacača cvijeća na tenkove. S obzirom na sadržaj govora, na protestu su mirno mogli da nastupe i Aleksandar Vulin ili Dragoslav Bokan. Bizarna inverzija.
Sa stanovišta studentskih zahtjeva i njihove dosadašnje borbe taj zaokret je potpuno besmislen i kontraproduktivan. Na ideološkim osnovama koje su izložene na protestu ne stiže se do vladavine prava, pravne države, odsustva korupcije, funkcionalnih institucija, jednakosti svih pred zakonom i ostalih vrijednosti za koje se studenti zalažu.
Naprotiv, nacionalistička ideologija vodi pravo u nasilje, korupciju, nepravdu, laž, zarobljene ustanove, autokratiju, mržnju, šovinizam, siromaštvo, izolaciju i slično. Na tom putu se uvijek stigne do nekog Vučića i do neke nadstrešnice koja ubija ljude. Tome hegemonistički pan-pokreti i služe, da država i društvo nikada ne budu uređeni, to ne može da se pročita u epskim pjesmama ili kod Lompara, ali može u “Izvorima totalitarizma” Hane Arent.
Izaći iz začaranog kruga
Ako će ova podgrijana ćosićevsko-memorandumska papazjanija da bude studentski program na izborima, to takođe ne vodi nikuda. Jeste srpsko društvo impregnirano nacionalizmom, ali su građani ipak skloni nekim umjerenijim varijantama. Ono što smo čuli na protestu podsjeća na programe Dveri, Zavetnika, radikala i sličnih partija koje se vrte oko cenzusa ili su ispod njega. Kad se velikosrpski program izloži u čistoj, ogoljenoj formi – to ne dobija veliku podršku birača. Sumnjam i da većina studenata dijeli ideologiju objavljenu na protestu, do sad bi se to već vidjelo, ipak se proteklih mjeseci govorilo o nekim drugim temama, na drugačiji način.
Ako studenti istraju na ovom kursu, to će samo odbiti sve ljude koji žele istinske a ne kozmetičke promjene, sve one koji su demokratski nastrojeni i žele ne samo pad jednog režima, već i demontažu ideoloških temelja na kojima naprednjački režim počiva. Svaki radikalni zaokret građanskog nezadovoljstva u desno vodi u sigurnu propast protesta, to je oproban recept. U tom slučaju Aleksandar Vučić i njegova razbojnička banda će moći zadovoljno da trljaju ruke.
Ako građani i studenti ne smognu snage da izađu iz začaranog kruga nacionalističkih zabluda, ako se ne otrgnu iz okova pogubne ideologije koja iza sebe ostavlja jedino pustoš i smrt, ako ne iskorače iz mračnog naslijeđa prošlosti – ostaje nam samo da tapkamo u mjestu i trajemo u vječnom Vidovdanu mrmota.
