“Tragom bosanskih priča Istoka“, knjiga autora Hamze Ridžala, bit će promovisana 23. oktobra u 19:00, u hotelu Hills na Ilidži.
-Nakon ekspedicije ka Centralnoj Aziji 2021. godine i objavljene knjige “Putem svile”, čiji sam koautor, uvidio sam da je tim putopisom, na koji sam doista ponosan, opisan samo dio Puteva svile. Konsultirajući nebrojene izvore na engleskom jeziku, shvatio sam da niko nikada nije obišao sve karavanske ceste na Putevima svile i o tome napisao kompletan putopis. Sve što sam imao priliku čitati, a to je tema kojom se intenzivno bavim zadnjih pet godina, predstavljalo je opis samo jednog dijela krvotoka svijeta koji zovemo Putevima svile.
To me, u mladalačkoj zanesenosti, navelo na misao kojoj nisam mogao odoljeti: napisat ću, kroz sedam knjiga, najkompletniji putopis s Puteva svile u svjetskoj književnosti! Svaka knjiga bit će zaseban književni svijet, a opet dijelom šire edicije pod nazivom PUTEVIMA SVILE. Zadnjih godinu dana proveo sam u ispisivanju prve i druge knjige u toj ediciji. Prva obuhvata iskustvo putovanja ka Centralnoj Aziji, oplemenjeno mojim višestrukim putovanjima u Uzbekistan, druga – baš ova koju promoviramo 23. oktobra – putovanje kroz Tursku i dio arapskog svijeta, realizirano tokom maja, juna i jula prošle godine.
Nadao sam se da će obje biti završene do promocije, koja je zbog dolaska gostiju iz drugih država morala biti fiksirana na ovaj datum. Ipak, nisam u tome uspio. Zbog zahtjevnog dizajna, viška ideja i manjka vremena, na prvoj je ostalo još dva mjeseca posla. Srećom, druga, koja je po svome sadržaju nemjerljivo značajnija od prve, već je spremna i u sigurnim je rukama profesionalaca u štampariji Dobre knjige.
Unutar okvirne teme Puta svile, ova knjiga, nazvana “Tragom bosanskih priča Istoka”, donosi priče o 27 građevina koje su podigli ljudi Bosne u velikim gradovima na Putu svile (za svaku je napravljen i QR kod koji vas vodi na lokaciju određene građevine, jer je neke od njih bilo izuzetno teško locirati); zatim zapažanja o vezama između našeg tla i Puta svile – u religiji, muzici, arhitekturi; te napokon priče o seobama Bošnjaka ka Istoku. Na jugu Turske, kroz Jordan i Saudijsku Arabiju, nalazili smo potomke Bošnjaka koji su napustili Bosnu i Hercegovinu prije 150, 200, nekada i 250 godina. Posebno sam ponosan na istraživanje velike kolektivne seobe Bošnjaka iz Hercegovine u Cezareju i pronalazak njihovih potomaka u Amanu. Neki od njih još pričaju bosanski jezik. Zbog njihovih priča vrijedilo je pješke poći na kraj svijeta!
Smatram da smo knjigom “Tragom bosanskih priča Istoka” ispunili veliku prazninu u našem kolektivnom samozaboravu. I samo mogu biti sretan, neizrecivo zahvalan, što sam očito imao dovoljno sreće baviti se ovim pričama, osvjetljavajući skrovite budžake zaboravljenih priča od davnine, istovremeno putujući i pronalazeći potvrdu za svaku od njih u našem raspustošenom prezentu. – ističe autor.
U nastavku nekoliko zanimljiv priča, objavljenih na FB stranici ‘Putem svile‘.
NAJLJEPŠI HAN OD BOSNE DO KIRGISTANA
U jezgri staroga grada Dijarbakira, tamo gdje se najjasnije osjeti puls čaršije uz ulične pjevače što čežnjivo pjevuše tonove mekama “kurd”, prekrasne skale orijentalno-islamske muzike, smješten je han Hasan-paše, sina velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića. Od svih hanova i karavan-saraja koje sam vidio od Sarajeva do Kirgistana, ovaj ima posebnu draž, možda i zbog toga što ga je, ovako daleko, podigao neko čijim je krvotokom kolala bosanska krv. Hasan-paša Sokolović, sin čuvenog Mehmed-paše, obavljao je značajne dužnosti u osmanskoj imperiji.
Bio je namjesnik sultana, beg svih begova, prvo u Bosni, a zatim u Halepu, Dijarbakiru, Šamu, Bagdadu, Erzurumu, Anadoliji, Rumeliji i Budimu. Njegov han u Dijarbakiru bio je i ostao najljepše mjesto na kojem se može popiti kahva ili čaj, otkad je izgrađen 1575. godine prekoputa Velike džamije pa sve do danas. Podignut je baš ovdje, u historijskoj jezgri staroga grada, samome epicentru čaršije, o čemu svjedoči i jednaka udaljenost gradskih zidina sa svih strana veleljepnog Hasan-pašina hana.
Ovdje se doista može osjetiti aura starih vremena, gledati u drago lice, slušajući šapat milih usana što u vezovima narativnih svjetova, magijom pripovijedanja, prodiru kroz duboke niše hana ukrašenog mukarnasima, preplićući se s naizmjeničnim slojevima krečnjaka svijetle i bazalta tamne boje. Baš poput Behram-pašine džamije, i Hasan-pašin han odražava unikatnost arhitektonskih odlika specifičnih za arapski svijet, daleko od zdanja koja se mogu zateći u Anadoliji.
KARIMAN BOŠNJAK POD LUKOM STAROG MOSTA
Dočekala nas je pred ulazom u jednu od najljepših kuća u kojima smo boravili. Od proporcija i vanjskog izgleda do ukrasa i detalja enterijera, ova kuća odavala je visok društveni status njenih vlasnika. “Dobro došli” – izustila je na bosanskom osamdesetosmogodišnja starica na čijem su se licu i držanju vidjeli tragovi dostojanstva. Izraz dobrodošlice bio je sve što je znala kazati na bosanskom jeziku.
Razgovor smo nastavili na engleskom.
Kariman je rođena u Nablusu, gdje su, nakon vjenčanja, živjeli njen otac i majka. “Bila su to divna vremena. Moja nana pričala je samo bosanski. Moja majka također je pričala bosanski, ali ne savršeno kao nana. Obrazovanje u arapskim školama, činjenica da ste bili izloženi društvu u kojem se ipak pričao arapski, za razliku od Cezareje, u kojoj se mogao čuti samo bosanski, dovela je do toga da se jezik počeo gubiti. Ali sjećam se tih dana tako jasno. Sjećam se nane kako pjevuši stare bosanske pjesme. U njima je bilo toliko sjete, čak i ako niste razumjeli sve riječi”, pripovijedala je suznih očiju.
Desetljeća praznine nakon smrti nane i majke odnijela su taloge jezika koji je kao djevojčica razumjela.
Dok smo prebirali tespih od beskrajnog niza bosanskih priča, Kariman je iznenada upitala: “Jesmo li mi pogriješili što smo došli ovdje?” Zatečen pitanjem, odgovorio sam da o seobi naših iz Bosne ne treba misliti kroz pojam greške. “Ali vi ste sada došli iz Bosne i tražite nas ovdje. Vi ste sačuvali vjeru, običaje, jezik, ostali ste Bošnjaci nakon svega. Očito ste vi bili upravu kad ste odlučili ostati. Na svojoj ste zemlji, a mi jesmo i ostat ćemo stranci u ovom svijetu”, zaključila je osamdesetosmogodišnja Bošnjakinja…
Nekoliko džamija Dijarbakira izgradili su ljudi Bosne, klešući u njima kamene ljiljane, baš poput onih na stećcima. Najljepši među njima jeste onaj u džamiji Behram-paše Sokolovića, bosanskog namjesnika čija smo zdanja obilazili u Šanliurfi, a koji je ostavio izuzetan trag i u Dijarbakiru iz kojeg je vladao jugoistokom Turske te sjeverom Iraka i Sirije. Ovdje je izgradio jednu od najvećih džamija koju je ijedan Bošnjak podigao na tlu današnje Turske.
Njena izgradnja započeta je 1564. godine, a tarih ispisan na arapskom jeziku iznad ulaznih vrata kazuje da je dovršena 980. hidžretske godine, što odgovara 1572/1573. godini.
U autobiografskom djelu “Tuḥfetü’l-mi’mārīn”, Mimar Sinan preuzima zasluge za njenu izgradnju. Pored ovog, postoje i drugi snažni dokazi koji sugeriraju da je Sinan doista uradio idejno rješenje džamije, ali da nije bio prisutan tokom njene izgradnje. Iako ime nadzornika radova nije poznato, očito je riječ o izuzetnom majstoru koji je pedantno vodio računa da se Sinanove ideje sprovedu na najbolji način, u tanahnoj preciznosti dostojnoj imena njenog arhitekte…