Predaja o gradnji Aladža-džamija u Foči (Zarzycki, Arndt i Stratimirović, GZM/List Bošnjak, 1891.):
– Pošto se haramije napiše i zaspaše, Hasan-Nazir prouči jednu molitvu, a u taj mah otvore se lanci na rukama, on se oslobodi, pokupi sva tri čemera svog blaga, uzjaše na konja i dodje sretno u Foču. Kad je stigo na polje u današnjoj Aladža-mahali kraj Čehotine, nagje svoju staru majku, gdje suši žito na suncu; on ju upita, čija je ona, a ona mu počne pričati, da je imala sinka-jedinca Hasana, da se jednom s njim malo svadila, pa da joj je taj sinak pobjegao u vilajet i da nikad više nije čula za njega.
Hasan-Nazir upita majku, bi li ona mogla sada još poznati svog sina, a ona mu reče, da je njezin sinak imao na ruci jedan mladež, te da bi ga po tom biljegu lako mogla poznati. Hasan-Nazir zavrativ rukav, pokaže joj mladež na ruci i upita, može li sada poznati svog sina? a ona — pošto je vidjela mladež — zagrli ga obadvjema rukama, te od velike radosti dušu ispusti.
Na tom istom mjestu počeo je Hasan-Nazir graditi Aladža-džamiju. Dobavio je neimare iz Azije, te se s njima jednog dana uputi u selo Vikoč, da traži majdan za kamenje. Kad su došli u Vragolove (općina Vikoč), zanoćili su kod Vranjače pod stijenom Sokolovicom, a sred noći na po sata od tog mjesta, gdje su zanoćili, odlomi se stijena i svi se iz sna probudiše i jako uplašiše. Neimarbaša ih umiri, te im reče : „Ne bojte se, napraviće se džamija, evo odvali se negdje blizu stijena, te sam Bog nam majdan otvorio i pokazao, gdje imademo tražiti kamena”. Pošto je svanulo, otigjoše pod onu stijenu, gdje se kamen srušio, pa tude nagjoše odvaljenog kamenja, velikog kao kuća. Tude počeli neimari odmah tesati one velike stupove, od kojih četiri komada — svaki od 3 m. visine a 1 m. i 27 cm. u obimu — stoje pred ulaskom u Aladža-džamije. Pošto su stupove uredili, prevezu njih i ostalo kamenje u Foču preko planine Baća, kuda je vodila u staro doba široka cesta, kojoj se mjestimice i dan-danas još trag vidi. Od kamenitih stupova ostao je jedan pod Sokolovicom, te se tamo i danas još vigjeti može.
Pošto je gradnja džamije toliko napredovala, da su glavni zidovi dogotovljeni, zaviče hair-sahibija (HasanNazir), neimar-baši, da se požuri, te da se već počne kube (čemer) praviti. Neimar-baša (glavni majstor) na to izmjeri duvarove; dade jednu mjeru hair-sahibiji Hasan-Naziru, a drugu uzme sebi, te uteče ispred očiju Hasan-Nazira, i krio se od njega cijelu godinu dana. Hair-sahibija Hasan-Nazir bijaše ljut na neimar-bašu, koji se od njega tako dugo vrijeme krio, i bez kojega započetu džamiju nije mogao dogotoviti, a kada se neimarbaša poslije godine dana opet vratio, htjede ga HasanNazir ubiti. Neimar-baša zamoli hair-sahibiju (HasanaNazira), da malo stane i da mu dade onu mjeru, koju mu je on uručio prije godinu dana, a izvadi i mjeru, koju je kod sebe ostavio, te izmjeri njima opet duvarove džamije. Kad je izmjerio, pokazalo se, da su duvarovi cijeli aršin manji, jer se kamenje kroz godinu dana sleglo. Onda reče neimar-baša hair-sahibiji Hasanu-Naziru : „Da sam onda po tvojoj zapovijedi kube na taze duvarove metnuo, džamija bi se bila srušila za malo godina; — sada kad metnem kube, smijem stati, da će tamam do kijameta stajati džamija, te da joj ništa ne će faliti”. Hair-sahibija vigje, da neimar-baša ima pravo, oprosti mu, što se od njega cijelu godinu sakrivao, učini mu zahvalu, lijepo ga obdari, pa se gradnja džamije opet nastavi…
Evlija (Čelebija) je u Foči nabrojao 17 džamija koje su ovom šeheru davale najsnažniji pečat. Među njima oduševljeni Evlija posebno ističe Aladža-džamiju,
o kojoj između ostalog piše:
»Kad drvenim mostom pređemo na suprotnu stranu onda na vrhu mosta imamo Hasan-pašinu džamiju, koja je po cijelom svijetu poznata pod imenom »Aladža džamija«. To je krasna bogomolja. Ovoj džamiji nema ravne u Bosanskom ejaletu, ni u Zvorničkom sandžaku, ni u gradu Taslidži (Plevlje), a ni drugdje. Njen je graditelj Ramadanaga, glavni zastupnik (baš halife) starog neimara
(Kodža Mimar) Sinana, sina Abdulmennan-agina, glavnog neimara (mimar-baši) sultana Sulejmana.
On je uložio svu svoju sposobnost dok je napravio tako krasnu i divnu Aladža-džamiju, kojoj ne može biti ravne.
U ovoj džamiji je sa stanovišta arhitekture izraženo toliko sposobnosti, toliko ukusa i finoće i ostvareno toliko ljupkosti, da takvu impresivnost nije ostvario ni jedan raniji neimar na zemaljskoj kugli.
Kako je ona ljepša i sjajnija od svih džamija ovog grada, to je ukrasila ovaj grad.
Neimar je na zidovima četverougaone osnove napravio, poput plave zdjele, okruglu kupolu (kubbe); ona je uzorna i zaslužuje da se vidi. Minber, mihrab, prozori i galerija mujezina su perforirani
(mušebbak) radovi od bijelog mramora poput perforacija (gravura) Fahrije; u svakom tome detalju izražena je neka posebna sposobnost i vještina poput dopuštene mađije. Spolja na sofi nalaze se
tri visoke kupole (kubbe), na četiri mramorna stupa bijela kao kristal. Da ne bi snijeg i kiša zasipali veliki džemat na ovim sofama je poređano simetrički dvadeset borovih stupova i od drveta inženjerski napravljena neka vrsta krovnog prepušta (sundurma) tako da onaj koji ga vidi ostaje zapanjen, jer je sav taj prepust izgraviran mrežastim gravurama poput gravura Fahrija«.
»Sav jugoistočni zid ove sofe išaran je raznovrsnim šarama ravnim Behzatovu, Manijevu i Šahkulovu kistu.«
– Ornamentika Aladža-džamije u Foči iz godine 1549, koje je zakladnik Hasan Nazir Čelebija, sin Jusuf Sinana, koja je u zadnje vrijeme skoro sasvim propala, pokazuje koliki je bio umjetnik, koji joj je zidove islikao. Džamija je bojena i svana i iznutra, a izrađeni su razni motivi vegetabilnih i geometrijskih ornamenata, od kojih je najljepša trotračna pletenica (bijela s crvenkastim ivicama na modru temelju). Miješanje vegetabilne i geometrijske ornamentike vidi se često i na okvirima natpisa, pisao je Alija Nametak, 1939.
Iz ugla struke: HUSREF REDŽIĆ, ARHITEKTONSKA KONZERVACIJA ALADŽA-DŽAMIJE U FOČI
(MiruhBosne)
