SARAJEVO – U Vijećnici je danas održana komemoracija u čast Paula Lowea, istaknutog britanskog fotoreportera, profesora i hroničara opsade Sarajeva.
Veliki prijatelj Sarajeva, jedan od najboljih „pripovjedača“ među fotografima, kroz svoj objektiv dokumentovao je svakodnevni život Sarajlija u vrijeme četverogodišnje opsade našeg glavnog grada.
Fotografije Paula Lowea postale su trajni dio kolektivnog pamćenja grada, podsjećajući nas na prošlost, ali i na neuništivi duh Sarajeva.
Komemoraciji je prisustvovao gradonačelnik Sarajeva Predrag Puharić koji se upisao u knjigu žalosti.
Britanski fotograf Paul Lowe rođen je u Londonu 1963. Preminuo je oktobra 2024.
Istakao se fotografijama tokom opsade Sarajeva
-Mnogi od nas koji pratimo opsadu Sarajeva u početku su vjerovali, možda naivno, da bi pričanje priče dovoljno glasno, dovoljno dobro i dovoljno iskreno dovelo do osude i intervencije međunarodne zajednice. Postojao je osjećaj nevjerice da bi se to moglo dogoditi u evropskom glavnom gradu. Mislim da niko od nas ne bi pomislio da će blokada i dalje biti na snazi tri godine kasnije.
„Dokumentiranje izuzetne otpornosti građana Sarajeva dok su branili svoj grad ne samo oružjem na linijama fronta, već i kulturom i umjetnošću. Njihova nevjerovatna hrabrost, humor i kreativnost bili su inspirativni.”
‘Opsada Sarajeva je jako teško pala djeci, koja očito nisu željela biti zatvorena. Riskirali bi svoje živote za malo zadovoljstva.’
-Tokom tih godina imao sam oko 10 posjeta. U prvih nekoliko sedmica, koncentrisao sam se na samu opsadu: žrtve, pacijenti u bolnici, tijela u mrtvačnici. Kasnije sam postao zaokupljen onim što se dešava običnim, obrazovanim, kulturnim ljudima kada su svedeni na srednjovekovne uslove izazvane opsadom.
Sarajlije su imale malo oružja, dok je hrane, vode i struje često nedostajalo, ali su bili nevjerovatno prilagodljivi i trudili se da žive što normalnije. Ne bi odustajali od stvari koje su željeli raditi, kao što je susret s prijateljima u centru grada. Jedna od mojih fotografija prikazuje ženska stopala pod pokrovom u mrtvačnici. Nokti su joj bili nalakirani, što je izgledalo kao mali čin otpora.
Počeo je da nastaje živahan i važan kulturni život – i to je bio moj fokus. Sprijateljio sam se sa glumcima i umjetnicima, uključujući slikara koji je naizmjenično radio u svom studiju i borio se na frontu. Čak je napravio skicu, plan za mrežu rovova, u obliku brodvejskog bugi vugija Pieta Mondriana. Umjetnost i kultura smatrani su ključnim za odbranu Sarajeva. Nije se branio samo fizički grad, to je bio koncept grada – šta je to biti građanin i dio društva.
Ljudi bi rizikovali svoje živote za malo zadovoljstva. I to bi moglo biti jako teško za djecu, koja očigledno nisu željela da budu zaglavljena u zatvorenom prostoru. U mirnijim periodima mogli su više da izlaze napolje – slikao sam djecu kako plivaju u rijeci za vreme prekida vatre. Ali rijeka je, kao i veći dio grada, bila jasno vidljiva srpskim snajperistima. Jedne zime prisustvovao sam strašnoj sceni: grupa od petoro ili šestoro djece ubijena je od granate dok se sankala ispred svoje kuće.
Ova slika djeteta sa loptom snimljena je dok sam šetao po prekrasnoj kasnopopodnevnoj zimskoj svjetlosti. Upravo sam naišao na scenu, hvatajući loptu koja je bačena u zrak kao da je ovo bilo koja ulica na svijetu. To je tako obična stvar koju dijete radi, ali to se dešava u pozadini tenkovske zamke, nagovještaja uvijek prisutne opasnosti – prisjetio se fotograf za britanske medije prije par godina.
„Činjenica da, uprkos našem izvještavanju o zvjerstvima koja se dešavaju u Bosni, međunarodna zajednica nije intervenirala, te je bio potreban masakr 8.000 muškaraca i djece u Srebrenici da ih prisili.”
‘Nedavno sam održao izložbu u obnovljenoj Vijećnici, sarajevskoj Vijećnici koja je srušena 1992. godine. Na jednoj fotografiji se vidi kako gudački kvartet svira u njenim ruševinama tokom opsade. Okačio sam sliku tamo gdje je snimljena, a zgradi je vraćen stari sjaj.’
(MiruhBosne)
