– U vojskama gotovo svih naroda, u određenim periodima tokom vijekova, pojavljivale su se jedinice koje su predstavljale najveći kontrast u odnosu na svoje saborce u pogledu nacionalnosti, jezika i religije. Germanski plaćenici su iskrvarili u službi rimskih Cezara, Albanci i Hrvati su bili traženi kao kneževske dvorske trupe, a prije samo nekoliko decenija, švicarski pukovi su podržavali prijestolje napuljskih kraljeva. Najčešće je to bila žeđ za avanturom, neobuzdana težnja za vojnom slavom i plijenom, ili sudbina u svojim nepredvidivim hirovima koja je vodila te čete u strane zemlje, gdje su njihova hrabrost i odanost gotovo uvijek bili nagrađeni smrću i uništenjem. Čak i u brandenburško-pruskoj vojsci, strana jedinica, poljski Towarczys, pojavila se u posljednjoj trećini 17. vijeka, ali nisu uspjeli steći čvrsto uporište.
Samo su “Bošnjaci” iz fridrihovskog doba bili predodređeni da steknu građanska prava i postanu jezgro trupa grane oružanih snaga koja i danas postoji; uvođenje kopljanika u vojsku dugujemo Bošnjacima – piše Franz Genthe, 1901.
– Iako je pruska vojska u to vrijeme u svojim redovima imala brojne pripadnike gotovo svih evropskih naroda, dolazak kompletnog konjičkog odreda poput onog Bošnjaka bio je ipak pomalo neobičan; osim toga, tu je bila i njihova šarena orijentalna odjeća i nerazumljiv jezik.
-„Die ‚Fahne Bosniaken‘“ iz perioda 1745–1761. godine mora se, kako u pogledu nacionalnosti, religije i jezika, tako i u pogledu odijevanja i naoružanja ljudstva, shvatiti kao nacionalno-bosanska jedinica; dok se „Bosniakenescadron“, „Corps Bosniaken“ i kasniji „Regiment Bosniaken“, sve do preimenovanja u „Regiment Towarczys“ 1799. godine, iako su u prvoj i posljednjoj fazi još djelimično bili sastavljeni od muslimana različitih narodnosti, po svojoj ujednačenoj opremi, kao i po preovlađujućem broju domaćeg ljudstva, moraju ubrajati među ostale regimente pruske vojske. Jedino je razlikovno obilježje, koplje, ostalo nepromijenjeno. – piše u djelu Bošnjaci u pruskoj vojsci – Doprinos historiji bosanskih kopljanika u vojskama stranih sila.
… Najoriginalnija pojava vjerojatno je bio poručnik Osman, poznat među narodom kao „Pusnacke-Puck“, veliki lijepi čovjek i revni musliman. Bio je upućen u Kuran i kod svojih sunarodnjaka zauzimao je mjesto vjerskog službenika; također je, prateći faze mjeseca, mogao precizno izračunati crkvene praznike, pri čemu je funkcionirao kao imam.
Dvaput se javno pojavio u Goldapu na sahrani dvojice svojih sunarodnjaka; za mjesto počinka odabrao je mali otok na rijeci Goldap, gdje ih je, prema domaćim običajima, pokopao. Još neko vrijeme nosio je tursku odjeću; međutim, budući da su njegov dugi brada, gola prsa i ruke, te dugi nož u pojasu, smetali damama časnicama, obukao je crvenu husarsku uniformu ukrašenu srebrnim konopcima.
Ne samo da je u kratkom vremenu naučio govoriti, pisati i čitati njemački, već je bio i izuzetno upućen u pravilnike i taktiku. Zbog nesuglasica s generalom von Rueschom 1754. je dao otkaz i vratio se u Tursku, gdje je nadao iskoristiti znanja stečena u pruskoj vojsci. Za blizance koje je imao s litvanskom služavkom, prije odlaska je položio veći novčani iznos.
Sinovi su nosili prezime Osman, koje, prema Grabbeu, i danas postoji u Istočnoj Pruskoj; jedan od njih je kasnije služio kao podoficir u Bošnjackom puku. Prezime Ossowsky, koje potiče od Alija, također se, kao i Osman, još uvijek pojavljuje u Istočnoj Pruskoj.
Kao kuriozitet spomenut ću da je početkom ljeta 1896., kada sam pozvan iz Bosne u Magdeburg na vojnu vježbu, u puku služio regrut iz Istočne Pruske po imenu Bosniak, možda potomak onih stranaca iz Zagorja i s obala Neretve i Bosne. Gotovo zaboravljena „zastava“ Bošnjaka oživjela je tek izbijanjem trećeg šleskog rata, tj. sedmogodišnjeg rata.
Autor Franz Genthe navodi da ga je ‘prije svega potaknula želja da bosanskom narodu, koji sam tokom višegodišnjeg boravka u zemlji upoznao i zavolio, riječju i slikom približim ono vrijeme u kojem je mala skupina sunarodnjaka u tuđoj zemlji uzdigla ime „Bošnjaci“ do visokih počasti’.
Na temu Bošnjaka u pruskoj armiji pisali su i drugi njemački autori…
Profesor Stefan Schreiner sa Univerziteta u Tübingenu, prilikom nedavne posjete našoj zemlji, izjavio je sljedeće:
– Kad govorimo o islamu u Njemačkoj, zaboravlja se da on ima dugu historiju i da njegovo prisustvo seže u 18. stoljeće. Zanimljivo je da su muslimani koji su tada živjeli u Pruskoj bili nazivani Bošnjacima bez obzira na porijeklo, što pokazuje kako je bošnjačka zajednica oduvijek predstavljala zajednicu različitosti.
(MiruhBosne)
