Na planini Vlašić i danas se čuva tajna pravljenja čuvenog vlašićkog sira. Starije generacije ne odustaju od tradicije svojih predaka. Kako nastaje vlašićki sir i zašto je on gospodin u odnosu na sve druge, istražila je reporterka N1, Dragica Gajić.
Pravljenje vlašićkog sira za porodicu Mehić je tradicija, koja se prenosi s koljena na koljeno, priča Esad prisjećajući se svojih roditelja koji su cijeli život proveli baveći se poljoprivredom i stočarstvom. Isti put nastavio je i Esad.
”To je nasljedstvo, moji otac i mati i njihovi prije toga bavili su se poljoprivredom, moj otac je isključivo radio to, držao ovce i krave, i sav život se time bavio. Ja sam to preuzeo 97 godine kad sam se oženio, tad mi je pomagao otac i majka dok su bili živi, mati je mojoj ženi pokazala šta treba i kako se pravi sir”, priča Esad.
– Nekada je sa čobanima išao u nomađenje sve do Hrvatske, a kasnije na Majevicu gdje su zimovali. Danas ima oko 300 ovaca, mehanizaciju i štalu, pa je proizvodnju prilagodio uslovima na svom imanju. Sezona pravljenja sira traje od proljeća do jeseni, a kako kaže, vlašićki sir je gospodin, koji traži vrijeme.
”Osnovna stvar je kad se ovce pomuzu, da svježe mlijeko odmah ide u proces pravljenja sira, otprilike njegova temperatura kad se pomuze je 30 i nešto stepeni, ona padne do 25stepeni, i u takvo mlijeko se, procijedi se sve pripremi u određene sudove, doda se sirište odnosno maja, vlašićka maja i onda se promiješa to mlijeko, stavi se poklopac, onda se prekrije dekama da ostane ta toplina koja je potrebna”, objašnjava domaćin.
Dodaje da nakon zgušnjavanja, masa se cijedi, oblikuje, reže i slaže u kace uz slojeve soli, a zatim sazrijeva oko 40 dana, kada sir dobija puni kvalitet. Receptura se temelji na tradiciji, a svaki proizvođač ima svoj pristup. Ipak, razlika između domaćeg i industrijskog sira je velika, kaže Esad i dodaje:
”Proći ćemo 100 čobana, 100 katuna, ni kod jednog nije isto, uvijek neka nijansa kod nekog bolja, kod nekog slabija, ali u globalu to je način domaće proizvodnje, dok tvornički sirevi imaju posebne tretmane koje koriste, dok on doživi da ide na temperaturu od 70-80 da bi se sterilisalo mlijeko, gubi se taj šmek, gubi se ono što je baš tradicionalno”.
– Tradicionalni ukus, kaže, naročito vole starije generacije. Prisjeća se da su nekada do 40 manjih kaca sireva pripremali za Izvršno vijeće bivše države. Danas je manje i proizvođača i kupaca. Mladi ne žele osjetiti miris sira, zbog toga je bio prinuđen da promijeni način prodaje, pa sir sada nudi vakumiran u manjim komadima. Sve to pripreme vrijedne ruke Esada i njegove supruge Seade.
”Nas dvoje zimus smo deverali, eto sad imam u štali preko 300 komada grla, što ovaca što jagnjadi, imamo kokoši, imamo sedmoro velikih goveda i tako. Uglavnom nas dvoje smo radnici i vlasnici, bavimo se time, djecu imamo, pomažu nam”, kaže Esad.
Ipak, okosnica posla i dalje je na bračnom paru Mehić, koji uprkos brojnim izazovima i dalje ostaju vjerni tradiciji, koju su naslijedili. Jer vlašićki sir nije samo jelo, on je simbol planinskog života i dio identiteta srednje Bosne.
