70. godišnjica smrti Edhema Mulabdića, istaknutog pisca i jednog od osnivača i predsjednika današnje BZK “Preporod”

Edhem Mulabdić, bošnjački i bosanskohercegovački književnik, jedan od začetnika novije bošnjačke književnosti, romansijer, pripovjedač, dramski pisac i kulturni djelatnik te jedan od osnivača i predsjednika današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, preminuo je na današnji dan 29. januara 1954. godine u Sarajevu. Rođen je 19. oktobra 1862. godine u Maglaju, gdje je završio mekteb i ruždiju.

Prilikom okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, kad su austrougarske čete nakon borbi zauzele Maglaj, grupa pljačkaša ubija Edhemovu majku Nur-hanumu i u borbama mu gine stariji brat, a mlađi biva ranjen. Tada Mulabdića obuzima misao da iseli u Tursku, ali ga brat od toga odvraća, oženi ga i povremeno ga zaposli kao pisara u poreskom odjelu maglajske općine. Vremenom umjesto težnje da nastavi školovanje u Istanbulu Mulabdića zaokupi želja za obrazovanjem na bosanskom jeziku. Prve osnovne gramatičke izraze maternjeg jezika davao mu je Jovan Čokić, prvi bilježnik u maglajskoj općini, a zatim ostali učitelji Narodne osnovne škole u Maglaju. Od njih dobiva i solidne osnove njemačkog jezika. Vrlo brzo je Mulabdić savladao Bukvar, čitao novine Pozor i izreke iz drugih novina, kao i mnoge knjige koje su mu učitelji preporučivali. Kada je osjetio da je sposoban i da može da napreduje, na nagovor svojih učitelja, a uz podršku Mustaj-bega Uzeirbegovića, načelnika maglajske općine, koji mu je omogućio stipendiju od 10 forinti, Mulabdić u maju 1887. dolazi u Sarajevo, raspituje se o uvjetima za upis u učiteljsku školu. Kod Marka Grivića upoznaje Kostu Hörmanna, koji mu omogućava stipendiju Zemaljske vlade u iznosu od 20 forinti. U jesen iste godine upisuje se u prvi razred učiteljske škole. Škola je radila zajedno sa Narodnom osnovnom školom na Bentbaši.

Nakon završetka škole, čekajući imenovanje za učitelja u nekoj od škola u Bosni i Hercegovini, Edhem Mulabdić provodi četiri mjeseca u neprestanom čitanju. Čitao je Augusta Šenou, Eugena Kumičića, Janka Jurkovića i druge, a njihova djela su ga osvojila i činilo mu se kako će jednog dana i sam sjesti i početi pisati. Prvo zaposlenje dobio je 7. novembra 1890. godine u Brčkom sa trećim i četvrtim razredima. Na tom zaposlenju ostaje godinu dana.

U to vrijeme u Sarajevu počinje svoju saradnju sa Mehmed-begom Kapetanovićem, gdje pokreće politički sedmičnjak pod naslovom Bošnjak, u kome Mulabdić objavljuje prve literarne priloge i dopise. Premješten je iz Maglaja 1. januara 1892. godine u Sarajevo na novoosnovani Darul-muallimin, gdje se obrazuju mualimi. U ovoj školi Mulabdić je ostao osam godina predajući bosanski jezik, historiju i geografiju. Odgojio je nekoliko generacija muallima koji su u životu Bošnjaka odigrali značajnu ulogu: Murad-efendija Hajrović, Hafiz Mehmed Ali-efendija Dukatar, Muhamed Seid-efendija Serdarević, Mustajbeg Halilbašić, Muhamed-efendija Zahirović.

U ovo vrijeme Mulabdić postaje odgovorni urednik časopisa Bošnjak. Na tom mjestu ostaje do kraja 1894. godine. To je prvi list namijenjen Bošnjacima na bosanskom jeziku koji propagira iz broja u broj ideju bošnjaštva i bosanskog jezika. Uredništvo i glavni saradnici lista nalaze da su bošnjaštvo i bosanski jezik jednako domovinsko određenje i da su oznake slavenskog korijena, nastavljali su to afirmirati kroz romantičarski zanos i iskrenu odanost Bosni i Hercegovini kao jednoj domovini. Književnim prilozima znalački vođenom polemikom sa onima koji su napadali bošnjaštvo i bosanski jezik te pomoću pouke i zabave, Bošnjak je ne samo popularizirao bogatu tradiciju islama i Bošnjaka već ju je povezivao sa savremenim tekovinama zapadnog svijeta.

Godine 1893. Mulabdić izdaje svoju prvu knjigu, zbirku pripovjedaka Rukovijet šale, zatim uređuje Bajraktar, kalendar za muslimanski svijet za godinu 1894. godinu, a potom dvije godine uređuje kalendar Mearif. Tih godina se javlja prilozima u listovima Školski vijesnik, Nada, Sarajevski list i kalendaru Bošnjak. Budući da je časopis Bosanska vila objavila negativne kritike njegove prve knjige, uspješno vodi književno-kritičku polemiku sa autorom potpisanim pseudonimom Marko.

Kruna Mulabdićevog književnog rada bilo je objavljivanje romana Zeleno busenje, prvog bošnjačkog romana, koji je Matica hrvatska izdala 1898. godine. Uz bogat i raznovrstan književni rad, Mulabdić je iste godine spremio i položio u Zagrebu poseban ispit za nastavnika građanskih škola. Pun poleta stizao je tih godina uspješno obavljati poslove člana odbora i sekretara Sarajevske kiraethane, u njoj organizirati i držati predavanja. Sa Darul-muallimina je Mulabdić premješten 1899. godine u Učiteljsku školu u Sarajevu, za prefekta njezina internata i za nastavnika, a od 1902. do 1910. je u Šerijatskoj sudačkoj školi, gdje radi kao ekonom, administrator i nastavnik bosanskog jezika, historije i gografije. Početkom drugog desetljeća Mulabdićeva književnog rada, Matica hrvatska objavljuje 1900. godine njegove prve pripovijetke u posebnoj knjizi pod nazivom Na obali Bosne.

U ovo vrijeme, na prijelomu 19. i 20. stoljeća, Mulabdić prema vlastitoj zamisli, s grupom mladih bošnjačkih književnika i javnih radnika (Osman Nuri Hadžić, Safvet-beg Bašagić, Ademaga Mešić) pokreće porodični list Behar (1900). U prvoj godini urednik je bio Safvet-beg Bašagić, a narednih pet godina uređuje ga Edhem Mulabdić. Pored obimnog rada u Šerijatskoj sudačkoj školi i u Beharu, Mulabdić 1901. godine u listu Nada objavljuje roman-pripovijest Nova vremena: Slika iz novijeg života u Bosni. 

U ovom razdoblju zalaganjem skupine bošnjačkih intelektualaca na čelu sa Safvet-begom Bašagićem osnovano je Muslimansko društvo “Gajret”, jedan od pravnih prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”, kojem je, stoga, Mulabdić jedan od inicijatora i utemeljitelja.

Godine 1910. premješten je u Prosvjetno odjeljenje Zemaljske vlade, gdje je radio godinu dana, a zatim zatim imenovan za školskog nadzornika u sarajevskom okrugu, gdje ostaje do 1917. godine. Od 1917. u upravi Muslimanske ženske osnovne škole i Više djevojačke škole sa ženskom preparandijom ostaje 1923. godine, kada je izabran za narodnog poslanika. Kao kandidat Maglaja na listi JMO-a Mulabdić je tri puta biran za Narodnu skupštinu u Beogradu – 1923, 1925, i 1927. godine. Poslije diktature kralja Aleksandra 6. januara (1929), Mulabdić se prestao kandidirati. U glasilima JMO-a Mulabdić radi mladalačkim zanosom, počinje da piše priloge za sve listove, uređuje svih pet godišta kalendara Pravda i tad pokreće te postaje glavni urednik lista Novi Behar (1927).

Od 1923. godine Mulabdić se angažira na osnivanju novog bošnjačkog kulturnog društva “Narodna uzdanica”, također jednog od pravnih prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”.  Godine 1929. postaje predsjednik “Narodne uzdanice”, a na ovoj funkciji ostaje sve do prestanka rada društva 1945., kad se “Gajret” i “Narodna uzdanica” ujedinjuju u Kulturno društvo Muslimana “Preporod”. Od 1933. pa do 1945. godine “Narodna uzdanica” izdaje svoj kalendar pod istim imenom, a brojne priloge objavljuje Edhem Mulabdić. Pokretač je društva za otvaranje đačkih internata. Za te potrebe je u Sarajevu u početku korištena stara bosanska kuća u ulici Bistrik basamaci. Kasnije je sagrađen moderan društveni dom (današnja Prva bošnjačka gimnazija) gdje su bile prostorije “Narodne uzdanice”. U ovom periodu Edhem Mulabdić doživio je ličnu tragediju kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref, gdje je obavljena i dženaza.

Bio je neupitni književni klasik i uglednik svoga doba, no nakon Drugog svjetskog rata ovaj veliki čovjek doživljava svoja “nova vremena”, kad ga je novi jugoslavenski režim, ni kriva ni dužna, bacio u potpunu nemilost, zaborav i socijalnu bijedu. Na temelju ideoloških objeda i osuda, najprije je zatvoren, 4. maja 1945. godine, potom osuđen na 5 godina zatvora, a u martu, 1946. godine amnestiran je i oslobođen.  Zabilježeno je da je Edhem Mulabdić umro u totalnoj bijedi, a da ga je posljednjih godina života, sve do smrti 1954. godine, izdržavao Hamdija Kreševljaković.