Bilo je jasno od samog početka: uništenje Gaze koje je pokrenuo Izrael, nominalno kao odgovor na Hamasove zločine 7. oktobra, bilo je genocidno po svojoj namjeri, ponašanju i ishodima.
Za mene su ključni elementi genocida bili očigledni samo nekoliko sedmica nakon izraelske destruktivne kampanje. Većina stručnjaka za međunarodno pravo koje poznajem je u to vrijeme još uvijek oklijevala da kvalifikuje akcije Izraela na bilo koji način izvan njegovog prava na samoodbranu.
Danas većina njih ne sumnja u takve sumnje. Južna Afrika i niz drugih zemalja iznijele su devastirajući slučaj pred Međunarodnim sudom pravde da zločini Izraela zaista predstavljaju genocid, dok se najviši izraelski zvaničnici suočavaju s mogućim gonjenjem na Međunarodnom krivičnom sudu.
Moje vlastite procjene situacije bile su utemeljene ne samo na više od 25 godina iskustva rada u različitim kontekstima gdje je pretrpljeno genocidno nasilje, već, što je najvažnije, na sudbini mog naroda.
Kao Bosanci, također smo patili i preživjeli kampanju koja je nastojala da nas istrijebi s tla na koje su drugi tvrdili da polažu pravo.
Jasno je da su konteksti u kojima su počinjeni ovi zločini različiti. Sukobi imaju različite historijske i korijenske uzroke, ali ima mnogo zajedničkih stvari, posebno kada su u pitanju elementi zločina počinjenih i u Bosni iu Gazi.
Od samog početka, isti argumenti koji su korišteni za opravdanje nanošenja nasilja nad Bošnjacima korišteni su protiv Palestinaca u Gazi. Palestinci su prestali biti ljudi; djeca su prestala biti djeca; svi su postali “Hamas”.
Masovne grobnice
U najmanju ruku, Palestinci su smatrani sigurnosnom prijetnjom koju treba ukloniti. U najgorem slučaju – kako su to jasno artikulirali ljudi poput izraelskog premijera i ministra odbrane – bili su Amalek, ljudske životinje za koje ne bi bilo milosti.
Dok je svijet gledao, hiljade i hiljade civila su neselektivno ubijene i osakaćene visokotehnološkim, preciznim oružjem, koje su uglavnom isporučivale Sjedinjene Države i druge zapadne zemlje. Cijeli gradski blokovi su bombardovani do prašine, a ljudi su još uvijek bili unutra; masovne grobnice otkopane su pod ruševinama bolnica; bebe su umrle od gladi pod nemilosrdnom opsadom.
Slike na desetine palestinskih muškaraca, koje su natjerali da se skinu i kleknu na nišanu pognute glave, vratile su sjećanja na koncentracione logore Omarska i Keraterm, gdje su muškarci iz mog rodnog grada Prijedora odvođeni na mučenje i ubijani tokom “ispitivanja” nakon koje su snage bosanskih Srba optužile da su „džihadisti, teroristi, mudžahedini“.
Video snimci veselih proslava masovnih zločina koje su snimili izraelski vojnici u palestinskim kućama koje su spremali da sruše, pomiješani su na našim vremenskim linijama društvenih mreža s onima izraelskih lidera koji opravdavaju pokolj u Gazi tvrdeći da nema nevinih; da su Palestinci izglasali Hamas na vlasti, pa su svi bili teroristi – ako ne danas, onda sutra.
Mi Bosanci dobro poznajemo ovaj jezik.
Od tih ranih dana, paralele između bosanskog genocida i Gaze su se zaoštrile i postale očiglednije. Terorisanje civila do pokornosti; stvaranje “sigurnih zona” koje kasnije postaju polja ubijanja ; napada na bolnice, škole i humanitarne konvoje – sve smo to vidjeli tokom 1990-ih.
U Srebrenici, koja je bila pod opsadom tokom bosanskog rata, bosanski Srbi su genocid pravdali osvetom za napade bosanske vojske iz enklave. Takvo izluđivanje i poricanje genocida traje do danas.
Radovan Karadžić, lider bosanskih Srba osuđen za genocid i ikona islamofobične krajnje desnice na Zapadu, nikada nije propustio priliku da svoj genocidni poduhvat prikaže kao neku vrstu svetog rata, braneći zapadnu civilizaciju od “islamističkih hordi”, modernog ponavljanja Turaka Osmanlija.
Ali citat o “ratu koji ima za cilj, zaista, istinski, da spasi zapadnu civilizaciju… [od] carstva zla” ne pripada Karadžiću, već Isaaku Hercogu, predsjedniku Izraela. Alarmantno, ova poruka danas ima značajnu i moćnu publiku na Zapadu, o čemu svjedoči i način na koji se rješavaju protesti protiv izraelskih zločina, od ulica njemačkih gradova do kampusa američkih univerziteta.
Trajna šteta
Analizom dehumanizacije, proizvodnje pristanka, elemenata zločina i metoda njihovog provođenja ne iscrpljuju se paralele između Gaze i bosanskog genocida. Oni takođe uključuju motive: nanošenje takve štete ciljanoj zajednici da se ona nikada ne može oporaviti, omogućavanje trajnog preuzimanja okupirane teritorije.
Utvrđujući da se u Srebrenici dogodio genocid, sudije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) su presudile da su „snage bosanskih Srba bile svjesne, kada su se upustile u ovaj genocidni poduhvat, da će šteta koju su nanijeli nastaviti da muči bosanske Muslimane ”.
Izraelski politički lideri, i veliki dio javnosti koji podržava njihove akcije u Gazi, čak ni ne pokušavaju prikriti istu namjeru da osiguraju da šteta koju pretrpe Palestinci u Gazi bude takva da se od nje ne mogu oporaviti u doglednoj budućnosti, ako ikada.
Stepen razaranja – rane i traume nanesene svim stanovnicima Gaze – svjedoče o tome. Zloslutni naslov izvještaja Carnegie Endowment to najbolje prikazuje: “Možda neće biti dana poslije u Gazi.” Nijedan genocid se ne vrši bez krajnjeg cilja trajnog uklanjanja grupe sa određenog područja u svim njegovim manifestacijama – političkim, ekonomskim, kulturnim i, na kraju, fizičkim i biološkim.
U Bosni, Karadžić nije uspio u svom poduhvatu, barem ne u potpunosti. U Srebrenici se još uvijek rađaju djeca bosanski Muslimani. U Memorijalnom centru Srebrenica, koji čuva njihova sjećanja i istinu o genocidu u Srebrenici, obilježava se komemoracija žrtvama genocida . Ali stanovništvo bosanskih Muslimana na tom području samo je djelić onoga što je bilo prije genocida. Vrijeme će pokazati hoće li se ikada oporaviti, ili će prevladati Karadžićevo otrovno nasljeđe.
Sagledavajući suštinu onoga što razlikuje genocid od drugih zločina, sudije MKSJ-a su rekle da „oni koji osmišljavaju i provode genocid nastoje lišiti čovječanstvo mnogostrukog bogatstva koje pružaju njegove nacionalnosti, rase, etničke pripadnosti i religije. Ovo je zločin protiv čitavog čovječanstva, a njegovu štetu ne osjeća samo grupa koja je na meti uništenja, već i cijelo čovječanstvo.”
Ovom čovječanstvu je trebalo skoro 30 godina da prizna žrtve genocida u Srebrenici u rezoluciji UN usvojenoj u maju. Dok ovo pišem, isto čovječanstvo nije u stanju zaustaviti izraelsku genocidnu kampanju – a kamoli odati priznanje palestinskim žrtvama, pozabaviti se štetom koja im je nanesena i privesti počinitelje pravdi.
To čini solidarnost među žrtvama još važnijom. Ako ništa drugo ne možemo učiniti, Bosanci i sve žrtve genocida posvuda moraju, nakon svega što smo pretrpjeli, progovoriti za žrtve u Palestini. Mi smo humanost o kojoj su govorile sudije MKSJ.
Refik Hodžić je pisac, novinar i stručnjak za tranzicionu pravdu iz Prijedora, Bosna i Hercegovina. Hodžić je bio portparol Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i bio je uključen u napore da se suoči sa naslijeđem masovnih zločina u Mjanmaru, Šri Lanki, Libanu, Afganistanu, Siriji, Kolumbiji i drugdje.
Izvor: Middle East Eye
