U Srbiji se slavi košarkaški poraz u polufinalu OI, uz pronalaženja krivca za isti – u sudijama – prvenstveno u najboljem svjetskom košarkaškom arbitru, našem Ademiru Zurapoviću.
Iako su košarkaši Srbije pružili više nego dobru partiju protiv moćne selekcije SAD-a te dobili tri četvrtine, u posljednjoj nisu izdržali. Pored bolje igre suparnika, pala je i koncentracija, pa su tako imali šut za tri poena 0-9.
No, poraz se uobičajeno slavi i krivac pronalazi. Srbijanski sportski novinar Marko Ljubomirović to će i priznati u tv programu, ali opet potencirati ono što je očito postao obrazac ponašanja u jednom društvu.
–Mi uvijek imamo potrebu da slavimo poraze kroz historiju, ali ovo je stvarno poraz koji treba da slavimo – kazat će nespretno, komentarišući sinoćnju utakmicu.
S druge strane, u RH, čiji su sportisti osvojili pregršt medalja, koja je dobila i izborila samostalnost nakon jednog milenija, i koja je homogenija više nego ikada (zemlji koja, uostalom, dobro kotira na međunarodnoj sceni) – pojedinici uporno imaju potrebu da slave kvislinšku tvorevinu, tzv. NDH. Tako ovih dana mediji objavljuju da se u Imotskom slave ratni zločinci iz WW2, pokazuje nacistički pozdrav… (Je li Imotski grad slučaj i zašto mase u deliriju slave ratne zločince Juru Francetića i Rafaela Bobana? – jedan od tekstova SD na tu temu.)
Sve nas vodi do teksta Borisa Dežulovića ‘Vicešampioni svijeta‘ objavljenog 2023. na Portalu Novosti, čije dijelove prenosimo u nastavku.
-Ne vrijedi.
Prosto ne vrijedi. Džaba sve. U tri od tri najpopularnija sporta na svijetu naši su nesretni mali narodi ozbiljne svjetske supersile – Srbi su trostruki prvaci Evrope u košarci, dva puta svjetski šampioni i još dva puta viceprvaci svijeta, Hrvati svjetski fudbalski vicešampioni i još dva puta treći na svijetu, a Novak Đoković, od oca Srbina i majke Hrvatice, osvajač dvadeset četiri Grend Slema i najbolji tenisač u historiji čovječanstva – pa opet ne vrijedi. Sve utaman. Kad su Srbi i Hrvati u nečemu najbolji na svijetu, to njima znači samo to da svi ostali ne vrijede ništa. A kad su u nečemu drugi najbolji na svijetu, njima to znači samo jedno: da su – sem što su, razumije se, najbolji – ujedno i žrtve čudovišne svjetske zavjere i historijski neupamćene nepravde, napisat će Dežulović.
Ostali, manje manji i nesretni narodi, najboljost na svijetu razumiju na banalno linearan način: svjetsko prvenstvo u nečemu njima je tek takmičenje zemalja u nečemu, da se vidi ko je u tome nečemu najbolji na svijetu. U takvom, Srbima i Hrvatima potpuno nepoznatom i stranom viđenju stvari, svjetski šampion jednako je prvak u Srbiji i Hrvatskoj, kao što je prvak i u Tadžikistanu, Obali Slonovače ili Papui Novoj Gvineji. Svjetski prvak je prvak gdje god stao nogom, svuda i kojekude. To je sam smisao prvačenja svijeta.
Ne, međutim, i u Srbiji i Hrvatskoj. U Srbiji i Hrvatskoj biti svjetski šampion neka je njihova, blesava i posve interna stvar. Upravo dijametralno suprotno od Amerikanaca, koji svoj nacionalni šampionat u košarci, bejzbolu ili hokeju arogantno nazivaju “svjetskim prvenstvom”, pa prvaka Amerike časte “prvakom svijeta” – zbog čega im se onda cio taj “svijet” smije – Srbima i Hrvatima zvanično je svjetsko prvenstvo u košarci ili fudbalu zapravo tek šampionat Srbije ili Hrvatske: mandat svjetskih šampiona ili vicešampiona njima završava na Bajakovu ili u Batrovcima, zavisno da li je riječ o fudbalu ili košarci.
Prije pet godina svijet je tako bio šokiran nastupom hrvatske fudbalske reprezentacije na Mundijalu u Rusiji, gdje je fantastična generacija Luke Modrića, Ivana Perišića, Ivana Rakitića i Marija Mandžukića herojskim bitkama u eliminacijskim utakmicama dogurala do samog finala protiv moćne Mbapeove Francuske: nakon što je upravo u Francuskoj 1998., kao prvi debitant još od Euzebijevog Portugala 1966., osvojila senzacionalnu broncu, Hrvatska se sada našla i u samom finalu svjetskog prvenstva, kao najmanja država na svijetu još od prahistorijskog Urugvaja iz tridesetih godina prošlog vijeka. “Kockasti” su bili hit prvenstva, cio planet navijao je za šašave i simpatične, ali fanatično borbene Hrvate, koji su pola časa do kraja finalne utakmice još uvijek bili samo jedan gol do produžetka i najvećeg čuda u historiji fudbala.
Hrvatska se naposlijetku vratila kući kao srebrna, druga dakle najbolja na svijetu u najpopularnijem svjetskom sportu, i milion ljudi izašlo je na ulice Zagreba da pozdravi vicešampione. I kako su svoj historijski uspjeh proslavili hrvatski reprezentativci, na čelu s kapitenom Modrićem, najboljim igračem Mundijala i te godine najboljim igračem svijeta, prvim uopšte nakon 2007. koji nije bio Mesi ili Ronaldo?
Pozvali su na binu ustaškog šlager pjevača Marka Perkovića Tompsona, pa kreveljeći se zajedno sa njim otpjevali nacističku tužbalicu “loša bila četres’ peta, rasula nas preko svijeta”, sa sve arijevskim refrenom “plave krvi, bijelog lica, rađaju se nova dica”!
…Ali ne vrijedi, sve utaman. Hrvatski fudbaleri polomili su se u Rusiji porazbijavši Mesijevu Argentinu i odigravši s produžecima i penalima cijelu jednu utakmicu više od Francuza, krv su ispišali po travi i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvijezde provincijske svadbe negdje u ličkoj vukojebini, sa pedeset janjaca na ražnju i lokalnim pjevačem ustaških bećaraca. Prosto ne vrijedi. Džaba sve.
Prije koju nedjelju, samo posljednji primjer, nekad moćna Srbija na prvenstvo svijeta u košarci otišla je više-manje kao potpuni autsajder, ne samo kao jedina bez naturalizovanih američkih plejeva, nego i bez Nikole Jokića, prvaka i MVP-a američke NBA lige, u ovom trenutku najboljeg košarkaša svijeta. I u fantastičnoj kampanji, baš kao i hrvatski fudbaleri pet godina ranije, otišla do samog kraja, do finala sa novom košarkaškom silom, Njemačkom, i to istoga dana kad je u svom trideset šestom finalu Novak Đoković na US Openu igrao za svoj dvadeset četvrti Grend Slem, apsolutni rekord u muškoj i ženskoj konkurenciji.
Srpski košarkaši naposlijetku su se vratili kući kao srebrni, drugi dakle najbolji na svijetu u drugom najpopularnijem svjetskom sportu, dok je Đoković rutinski riješio mladog Alkaraza, buduću prvu svjetsku zvijezdu, i sto hiljada ljudi izašlo je na ulice Beograda da pozdravi šampiona i vicešampione. I kako su svoj historijski uspjeh proslavili srpski košarkaški reprezentativci, predvođeni najboljim svjetskim teniserom ovoga i svih ostalih vremena?
Zatražili su da im se na razglas pusti popadija Danica Crnogorčević, pa kreveljeći se zajedno sa njom otpjevali srbadijsku veselicu “Veseli se srpski rode” – “ogrijalo sunce sa Kosova polja ravna/ zasijale svetinje iz vremena davna” – sa sve velikosrbadijskim refrenom “nek se srpski barjak vije/ od Prizrena do Rumije”!
…Ali ne vrijedi, sve utaman. Srpski košarkaši i Nole živi su se polomili po Filipinima i Njujorku, krv su ispišali po parketu i betonu i otišli do kraja, a sve samo da bi bili zvijezde provincijske svadbe negdje na ibarskoj magistrali, sa pedeset prasića na ražnju i lokalnom pjevačicom velikosrbadijskih liturgija. Ne vrijedi. Džaba sve.
Srbi i Hrvati, shvatili smo na kraju, ne umiju da pobjeđuju. Prosto ne umiju da podnesu pobjedu. Ima naroda i sportista, svi znamo, koji ne umiju da podnesu poraz, ali naši mali nesrećni narodi nisu takvi. Srbima i Hrvatima poraz je prirodno stanje, oni samo poraženi imaju sportskog i historijskog smisla, svaki njihov poraz u finalu nekog šampionata svijeta njima je tek podsjećanje na slavne historijske poraze kojima su definisani: Hrvatima na “lošu četrdeset petu” i poraz u finalu Drugog svjetskog rata, a Srbima na lošu devedeset devetu i izgubljena sva četiri Grend Slema, u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Plus Masters u Crnoj Gori.
Takvi su, eto, Srbi i Hrvati, rođeni vicešampioni svijeta. Njihov svijet je mali, prostire se od Batrovaca do Bajakova, i u njemu ne živi niko sem njih. Na prvenstvima takvog tijesnog i memljivog svijeta nema prvaka, nema pobjednika: Srbi i Hrvati, mali bijedni gubitnici i žrtve neupamćenih historijskih nepravdi, uvijek su pretposljednji, vječiti drugi.
Vicešampioni svijeta. – napisat će Dežulović.
