Srbljanović: Godišnjica najsramnijeg zločina u naše ime – genocida u Srebrenici

Srbljanović: Godišnjica najsramnijeg zločina u naše ime – genocida u Srebrenici

Poznata srbijanska dramska spisateljica povodom 25. godišnjice genocida nad Bošnjacima Srebrenice…

Pišem ovo u trenutku kada se građani po internetima svađaju da li treba sjesti, leći ili ustati u svrhu protesta protiv Vučića. Pišem, dok gledam desetine snimaka na kojima se kliče Ratku Mladiću, uz novi sablasni znak – tri prsta skupljena, ruka ispružena iznad glave, kao imitacija fašističkog pozdrava.

Pišem dok slušam zadivljenost nad fotografijom mlade demonstrantkinje, koja sjedi ispred Skupštine, jednom rukom drži karton sa porukom protiv režima što su joj ga dali, a drugom Psaltir, početnički molitvetink sa sličicama, pa se, u onoj gunguli, pozerski kao moli. Pišem dok čekam šta će biti večeras, na crni dan 25. godišnjice najstrašnijeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata, jedinog evropskog genocida nakon holokausta, za koji su baš odgovorni Srbi i iz Bosne i iz Beograda, a koji neki novi mladi ljudi, rođeni nakon njega, vjeruju da je bio herojski čin. Pišem i pitam se da li će noćas krv pasti u konačnom obračunu sa ljudima kojih je stid sistematskog istrebljenja, progona i ubistva više od osam hiljada ljudi u Srebrenici.

Pišem dok uzalud, mnogo godina za redom, čekam da se politička elita eksplicitno odredi prema tome, oda počast žrtvama, ogradi javnim stidom od dželata predvođenih raspalim ražalovanim “generalom” Mladićem, što truhli da satruhli u zatvoru nedovoljno dugom za razmjere zločina koji je počinio. Pišem i očekujem najgore.

Slučajno ili ne, ove posljednje demonstracije pale su upravo u vrijeme obilježavanja četvrt vijeka od Srebrenice i odmah da vas upozorim: ne zanima me rasprava ni oko Vučića ni oko opozicije, danas me ni korona ne interesuje, zanima me kako ćemo izaći na kraj sa ovim novim i novim, sve snažnijim četama jako mladih ljudi, koji se identifikuju sa najgorim zločincima, koji se mole u ime najgnusnijih neljudi, onih što su im idoli i zvijezde vodilje, a da sami nikad nisu ni mogli ni trebali imati ništa s tim.

Pjesme o “svetinjama”, uzvici policajcima “Idite na Kosovo”, ona tri spojena prsta, raspop koji predvodi opasnu sektu nasilnika koji su nas jurili i tukli na nekadašnjim Paradama ponosa (nema sumnje, opet će), blaćenje žrtava genocida i navijačke pjesme za “generala”, glasnije su mi od svega drugog.

Najglasnija mi je tišina političke i građanske elite, koja se svakog 11. jula ograđuje, koja od pitanja odgovornosti za genocid ili makar samo običnog ljudskog obilježavanja i odavanja počasti žrtava, bježe kao đavo od krsta, kao ja od navijača, kad se slučajno zateknem u istoj ulici sa njima. Svi oni, što su glasni na svaku moguću temu, ipak ovog na ovaj dan godinama šute i žure da tetki daju lijek. A svi mi, koji odbijamo da šutimo, dobro znamo kakvo nas verbalno, a često i fizičko nasilje čeka od “nezadovoljnih mladih” svakog tog 11. jula, samo zato što podsjećamo na zločin. I zato me vrijeđa lažna ekumenska priča kako sad nije trenutak za ideološke razlike, daj samo da svrgnemo Vučića, poslije ćemo da vidimo šta ćemo, i kako treba zanemariti razlike i ujediniti se u sličnostima, jer mislim da je to nemoguće. Te su razlike ono što nas čini ljudima u odnosu na neljude i ako ih zanemarimo, šta nam preostaje?

Prešutiti lično ubjeđenje, ovog puta znači, prešutiti da si protiv zločina, protiv nasilja nad manjinama i dozvoliti da oni koji jesu i za zločine i za nasilje nad manjinama, vode stvar. Jer, oni svoje “razlike” ne prešutkuju, naprotiv, prešutkuješ ih samo ti. Kad šutiš i slušaš kako oko tebe demonstranti policiji vrište da “idu na Kosovo”, da li si svjestan na šta zapravo šutiš? Da li ih tim prešutkivanjem možda šalješ na ljetovanje u susjednu državu ili puštaš da ovom do tebe pjena na usta udari dok urliče na policajce da tako naoružani pođu da silom “povrate” tuđu teritoriju sa koje su, s pravom, otjerani, ostavljajući za sobom decenijski krvav trag? I da li to grljenje sa batinašima, da li to divljenje izvajanom torzu svakog nagog navijača sakrivenog lica, da li kolo pred policijom i bratimljenje s onima što su se decenijama pokazali kao lojalni isključivo i samo sebi, predstavlja nešto dobro? Da li policajac koji seksualno napada novinarku, dok joj drugi policajac objašnjava da je to “samo guza”, ikada zaslužuje zagrljaj? I da li ti je saborac onaj koji ga tjera da ide da ubija po Kosovu, kao što su mu idoli ubijali po Srebrenici?

Meni ne. Zato ne pripadam ovoj, a ni jednoj drugoj skupini i neće mi vas biti žao kad se budete češali tamo gdje ne smije da svrbi, kad jednom shvatite čemu ste doprinijeli. Posebno na dan dvadeset i pete godišnjice najsramnijeg zločina u naše ime – genocida u Srebrenici.

Izvor: Biljana Srbljanović – Prećutkivanje

Previous Lejla Tanović pobijedila na trci u Srbiji
Next Bosanski sirevi: Blago koje vrijedi čuvati

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|ZLOČINI

Prokleto jezero

Sudski sistem međunarodne pravde osudio je dosada najviše rangiranog političara iz jugoslovenskog rata, Radovana Karadžića, za zločin genocida: taj je doživio presudu, i vjerovatno će u zatvoru dočekati prirodnu smrt

BLOG

Propaganda o odlascima iz zemlje: Brojke koje se napuhuju do deset puta

Skoro da nema dana a da vodeći mediji i raznorazne organizacije te pojedinci u Bosni i Hercegovini ne iznose bombastične, svakako i neprovjerene, vijesti o odlascima iz Bosne i Hercegovine.

BLOG

Katar na udaru zbog podrške Palestincima

Katar stavljen pod ogroman pritisak da zaustavi svoju podršku palestinskom otporu, pogotovo u Gazi. Palestinski problem i podrška otporu, kao prirodnom pravu za suprotstavljanje izraelskoj agresiji, jedno je od pitanja