Adis Zilić: Historijska uloga Vlatkovića, druge po snazi vlastele Huma

Vlastelinski rodovi srednjovjekovne Bosne i Huma literaturno su parcijalno tretirani, a Zilićeva knjiga ponudila je cjelovit naučni pogled na Vlatkoviće.

Adis Zilić vanredni je profesor na Odsjeku za historiju Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru. U fokusu užeg naučnog interesovanja su mu politička povijest srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, vlastelinski stalež Humske zemlje, te kultura i religija u srednjem vijeku.

Autor je brojnih naučnih radova i dvije monografije, a posljednja u nizu, objavljena krajem 2021. godine, izazvala je veliko zanimanje javnosti. Riječ je o knjizi nastaloj kao rezultat autorovog višegodišnjeg istraživanja utjecaja i uloge vlastelinske porodice Radivojevića-Vlatkovića u političkom životu Humske zemlje i Krajine.

“Knjiga Radivojevići-Vlatkovići: vlastela Humske zemlje i Krajine izmijenjen je i značajno dopunjen magistarski rad koji sam odbranio 21. juna 2021. godine, na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Kroz komunikaciju sa mentorom, pokojnim profesorom Dubravkom Lovrenovićem, izrazio sam želju za radom na nekoj lokalnoj temi. Na mentorov prijedlog sam prihvatio historiografsku obradu vlastele Vlatkovića”, kaže Zilić.

Tako postavljena tema za autora se pokazala veoma izazovnim poduhvatom, ali je otvorila mogućnosti široke postavke istraživanja. U stručnoj literaturi ova se problematika obrađivala parcijalno. Premda se kratki pionirski rad o Vlatkovićima publikovao još daleke 1888. godine, ipak, na monografiju se čekalo do 2021. godine. U međuvremenu, pojavio se i izvjestan broj radova u kojima su se mogli pronaći novi podaci o ovom vlastelinskom rodu. To je, smatra Zilić, bilo pravo vrijeme za objavljivanje ozbiljnije naučne studije o drugoj po snazi vlasteli u Humskoj zemlji.

Dominantan politički faktor

“Vrijeme za pisanje cjelovite monografije o ovoj temu je sazrelo, što je bila pravilna procjena pokojnog mentora prof. Lovrenovića. Vlatkovići zaista jesu, nakon Kosača, sljedeća vlastela po političkom značaju u Humskoj zemlji u određenom vremenskom periodu, ograničenom na veći dio XV stoljeća. Prethodno su se na ovom prostoru isticali neki drugi rodovi, poput roda Sankovića, Milatovića ili Nikolića. Početkom XV stoljeća Kosače se javljaju kao dominantan politički faktor, a potekli su prvobitno iz gornjeg Podrinja. Postepeno su širili svoje posjede i slabijim porodicama od sebe nametali vazalne obaveze ili ih potpuno uklanjali iz političkog i javnog života.”

Vlatkovići su, naglašava Zilić, bili vlastela koja je u svom posjedu imala oblasti i izvan granica Bosne i Hercegovine. To govori o teritorijalnoj širini i snazi njenog političkog utjecaja.

“Vlatkovići su, za razliku od Kosača, bili autohtona regionalna vlastela sa osnovnim posjedima u slivu Trebižata, na ušću Neretve i područjem oko Biokova. To je veliki prostor sa obje strane današnje granice Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Konkretnije, radi se o Ljubuškom, Čapljini do rijeke Neretve, Vrgorcu, Metkoviću i dijelovima Makarskog primorja oko Zaostroga. Na tom terenu, početkom XIV stoljeća, zatiče ih i uspostava vlasti bosanskog bana Stjepana II Kotromanića“; ističe Zilić.

„Njihove ambicije, u smislu ekspanzije posjeda, obuhvatale su krajnji jugozapad Bosne u kasnom srednjem vijeku. Djelovanje im je bilo koncentrisano na područje između rijeka Neretve i Cetine, te između Makarskog primorja i planinskih vijenaca Čvrsnice, Vrana i Ljubuše. Taj prostor, prema kojem su izražavali otvorene pretenzije, činio je njihov fiktivni rusag, te su u tim okvirima predstavljali najznačajniju vlastelu. Stvarni posjedi koje su imali u svojoj vlasti u različitim periodima nisu bili takvog maksimalističkog obima, ali su vrlo često bili veći od osnovnih pobrojanih baština”.

Naučni projekti ove vrste nisu česta pojava, osobito kada se radi o istraživanjima koja se odnose na problematiku feudalnih vlastelinskih porodica u srednjovjekovnoj Bosni. Uzevši u obzir tu činjenicu, istraživanje prof. Zilića postaje tim značajnije.

“Istraživanja ove vrste, istina, nisu česta, jer je historiografija u Bosni i Hercegovini još uvijek u razvojnoj fazi. Tu, prije svega, mislim na naučnu obradu tema iz starije prošlosti. Izvori su u tom smislu znatno oskudniji u odnosu na moderni period, a postoje i mnoge druge otežavajuće okolnosti za stručnjake koji se time žele baviti. To su paleografske sposobnosti čitanja rukopisa, nužno poznavanje stranih jezika, posebno latinskog, te znatna ograničenost u korištenju izvorne građe u odnosu na povjesničare modernog doba. Drugi problem koji bih istakao je relativno malo kadrova koji se bave srednjovjekovnom historijom. Trenutno je u Bosni i Hercegovini broj doktora historijskih nauka, iz uže naučne oblasti Srednji vijek, jedva dosegao dvocifren broj. Moguće ih je nabrojati na prste jedne ruke”, ukazuje Zilić.

Feudalna hijerarhija

Vlastelinski rodovi srednjovjekovne Bosne i Huma literaturno su parcijalno tretirani. O njima postoji nekoliko naučnih ogleda publikovanih u zbornicima radova. Knjiga našeg sagovornika učinila je veliki iskorak u tom smislu i ponudila je jedan cjelovit naučni pogled na Vlatkoviće.

“Historiografija je do sada veću pažnju posvećivala istaknutim pojedincima vladarske dinastije Kotromanića ili onima iz značajnije vlastele. Tako su nastale monografije o velmožama poput Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Sandalja Hranića Kosače ili njegovog bratića Stjepana Vukčića. Monografija o Vlatkovićima je prvi sveobuhvatniji pristup posvećen određenoj vlasteli. U njoj se mogu pronaći hronološki prezentirani podaci o političkom i vojnom angažmanu predstavnika roda ili drugih predstavnika među njima kroz više generacija, što čini njen veći dio. Pojašnjeno je korištenje patronimskog prezimena koje se mijenjalo iz generacije u generaciju, a u slučaju Vlatkovića postojale su tendencije da neki patronimi prerastu u rodovsko ime“, navodi.

„Među ciljevima istraživanja našle su se i druge teme. Posebna pažnja posvećena je feudalnoj hijerarhiji, kroz odnos Vlatkovića prema sizerenu i vazalima, te obimu posjeda koje su kontrolirali u različitim periodima. Uz pokušaje kartografske prezentacije knjiga je nastojala ponuditi i što je moguće više saznanja o dvorskoj kancelariji, gradovima, privrednim aktivnostima, nivou pismenosti, pečatima i heraldičkim obilježjima, religijskim i kulturnim prilikama općenito. Na kraju, među prilozima, su ažuriran i dopunjen rodoslov Vlatkovića sa novim članovima, te nekoliko ispisa bitnih dokumenata koji ukazuju na njihov politički status, ostavštinu vrlo vrijednih predmeta u zalog, što nam govori o porodičnom nasljedstvu nekretnina u Dubrovniku”, kaže Zilić.

Svaki ozbiljniji naučni projekat zahtijeva pristup temeljen na sistematičnom konsultiranju i interpretaciji dostupnih izvora. Sretna okolnost, koju je Zilić iskoristio za pisanje svoje monografije, bio je veliki broj neobjavljenih dokumenata o Vlatkovićima. To je, kako kaže, u mnogome doprinijelo upotpunjavanju istraživanja i ostvarilo veliki iskorak u historiografiji.

“Najprije, prilikom izrade magistarskog rada, stekao sam uvid u objavljene izvore i literaturu. Kasnije, kada sam se fokusirao na pisanje doktorske disertacije sa drugom temom, u toku svojih arhivskih istraživanja saznao sam da postoji značajan broj neobjavljenih dokumenata koji su se direktno odnosili na Vlatkoviće. Iste sam uvrstio u osnovni rukopis, koji je time značajno dobio na obimu. Na osnovu neobjavljene izvorne građe proširio sam spoznaje u odnosu na postojeću literaturu i time ostvario značajne pomake u historiografiji.”

Značajna uloga u političkim procesima

Istraživanje ga je odvelo u arhive susjedne Hrvatske. To i ne čudi, ako znamo da je dostupnost arhivske građe značajan za proučavanje povijesti srednjeg vijeka jugoistočne Evrope sužena na nekoliko arhiva u gradovima na jadranskoj obali, kao što su Dubrovnik, Kotor, Venecija, Split i Zadar.

U dubrovačkom je arhivu, kaže Zilić, proveo najveći dio svog istraživanja.

“Prikupljanje neobjavljene građe sam nekoliko godina vršio u Državnom arhivu u Dubrovniku. Tamo je pohranjena značajna količina izvorne građe o Vlatkovićima. To je razumljivo obzirom da su održavali intenzivnu pismenu korespondenciju po različitim osnovama sa dubrovačkim predstavnicima. U toku pripreme knjige, s obzirom na izvore i mogućost dužeg vremenskog praćenja roda, pokazalo se da je ovako postavljen tematski okvir mogao biti definiran i kao doktorska disertacija. Radi se o osam generacija koje se mogu pratiti u gotovo neprekinutom kontinuitetu, u periodu dužem od dva stoljeća. Vremenski okvir popraćen u knjizi iznosi 230 godina, odnosno period od 1306. do 1536. godine.”

Ti dokumenti, smatra Zilić, nedvosmisleno govore da su Vlatkovići imali značajnu ulogu u političkim procesima srednjovjekovnog Huma. To je moguće vidjeti i kroz odnose sa drugim vlastelinskim porodicama tog vremena.

“Vlatkovići su pripadali krugu značajnije bosanske vlastele i bili politički predstavnici zemlje drugoga reda. Svoje ambicije zasnivali su na temeljima bračnih veza svog predstavnika, Jurja Radivojevića, sa unukom bosanskog kralja Dabiše. Njihovo osjetnije političko jačanje počelo je početkom osamdesetih godina XIV stoljeća, po zaključivanju rodbinske veze sa vladarskom dinastijom Kotromanića. Juraj je pripadao uskom krugu rusaške gospode, najznačajnije vlastele i direktnih vazala institucije krune, do 1405. godine. Stekao je i vojvodsku titulu, nakon što su iz političkog života odstranjeni Sankovići, druga značajnija vlastela iz Humske zemlje. Svoj su pad Vlatkovići doživjeli nakon prisilnog vezivanja sa porodicom Hrvatinića, da bi nakon toga postali vazali Kosačama“, priča Zilić.

„Za razliku od Kosača, koji su zatirali humsko ime i običaje, Vlatkovići su nosili titulu humskog vojvode. Prvi iz roda Vlatkovića-Radivojevića koji je nosio tu titulu bio je Ivaniš Vlatković. Herceg Stjepan Vukčić Kosača ih je proglasio nelojalnim i protjerao sa njihove baštine, te su bili primorani privremeno skloniti se u Dubrovnik. Ipak, dobivši na dar nove baštine od bosanskog kralja Tomaša, vratili su se u okolinu Livna. Taj status zadržali su do gubitka bosanske samostalnosti. Radili su i na obnavljanju Bosanske kraljevine, ali kako to nije dalo uspjeha jedna dio njih stavlja se u službu Ugarske i Osmanlija”.

Zilić smatra da se, gledano nauku u cjelini, a naročito historiografiju Bosne i Hercegovine, istraživanja ovog tipa moraju podržati institucionalnim zanimanjem i edukacijom kadrova.

“Kroz konkretne projekte mogu se definirati i finansirati jasni ciljevi, kao što je bio projekat društvenog cilja u kasnijoj fazi socijalističke Jugoslavije. Takvo stanje, odnosno postavljanje prioriteta na osnovu definisanih pravila, zastupljeno je u uređenijim državama. Osim potrebnog sistematskog rada sa pisanom izvornom građom u arhivima, nužno je također provesti mnoga arheološka istraživanja najvažnijih lokaliteta. Na taj način stekla bi se kompletnija slika jednog vremena i prostora”, zaključuje Zilić.

Izvor: AJB