‘Ako se sami ne pobrinemo za njegovanje kulture sjećanja o genocidu u Srebrenici, niko drugi to za nas neće uraditi’

Srebreničanka Alma Mustafić imala je 14 godina kada je, nakon što je preživjela genocid u Srebrenici, sa majkom i bratom otišla u Nizozemsku gdje je započela novi život.

Bol zbog ubijenog oca, srušenog doma i izgubljenog djetinjstva uvijek je prisutan, kaže u razgovoru za Al Jazeeru Mustafić, koju je upravo ta bol pokrenula na borbu za očuvanje sjećanja na najstrašniji zločin u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Dvanaest godina vodila je pravnu bitku koja je završila presudom Vrhovnog suda da je vlada Nizozemske kriva za smrt njenog oca Rize. U međuvremenu se izborila da predmet o genocidu u Srebrenici bude uveden u formalni edukativni program na Utrecht Univerzitetu primjenjenih nauka, na kojem radi kao profesorica, te učestvovala u kreiranju prve nizozemske predstave o genocidu u Srebrenici.

Predstavom Opasna imena, reditelja Boya Jonkergouwa, u kojem Alma, kao jedna od preživjelih svjedokinja onoga što se događalo tih julskih dana, igra glavnu ulogu, bit će zatvoreno 27. izdanje Modula Memorije.

Predstava će 9. maja biti odigrana u Narodnom pozorištu Sarajevo, a 11. maja u Narodnom pozorištu Tuzla.

• Igrate glavnu ulogu u prvoj nizozemskoj predstavi o žrtvama genocida u Srebrenici. Kako je izgledao put predstave – od ideje do realizacije?

– Prije svega želim naglasiti da moj otac Rizo Mustafić, kao i onih 8.000 ubijenih, imaju glavnu ulogu u ovoj predstavi, a ne ja. Moj zadatak i obaveza je da se ta priča ispriča i čuje što dalje, jer je oni više ne mogu ispričati.

A predstava je nastala zahvaljujući dobrim ljudima i prijateljima Bosne i Hercegovine u Holandiji. Inicijativu je pokrenula holandska mirovna organizacija PAX koja se već 26 godina na različite načine zalaže za Srebrenicu. Dion van der Berg, PAX mirotvorac, gledao je predstavu Otvorenih očiju, reditelja Boya Jonkergouwa koja je govorila o PTSP-u holandskih vojnika. Nakon predstave mu je prišao i rekao kako je predstava dobra, ali da je to sedma ili osma predstava iz perspektive holandskih vojnika, upitavši ga zašti ne napravi predstavu iz perspektive preživjelih. Reditelju se ta ideja svidjela, međutim nije poznavao nikoga iz Srebrenice. PAX nas je upoznao i to je bio početak naše saradnje.

• Kao preživjela žrtva genocida, zajedno sa bivšim vojnikom nizozemskog bataljona UN-a Rayom Braatom, ispričat ćete publici svoju ličnu priču. S obzirom na strahote koje ste preživjeli, sigurna sam da to uopće nije lako. Šta Vam daje snagu da to ipak uradite i kako se nosite sa emocijama?

– Snagu mi daje onih 8.000 nišana u Potočarima. Oni više ne mogu pričati, zbog čega je na nama koji smo preživjeli ostalo da pričamo dok smo živi. Uvjerena sam da svima nama koji smo preživjeli Srebrenicu, kao i drugim bosanskohercegovačkim građanima koji su preživjeli strahote agresije na našu državu, nije lako. Svi smo mi na neki način oštećeni i s vremena na vrijeme jako emotivni. Nema potrebe da bh. društvu objašnjavam kako se mi osjećamo i šta smo doživjeli, jer nas je ista vojska napala. Međutim, stranom društvu ni nakon 30 godina nije jasno da je na multietničku državu Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija, a nad bošnjačkim narodom počinjen genocid. Za njih je to “građanski rat”. Upravo to njihove neznanje mi daje snagu da im približim istinu o našem stradanju.

Znam biti veoma ljuta i tužna tokom predstave, ali ne bježim od tih emocija jer nisam glumica koja zna glumiti tugu, sreću ili bijes. Meni su te emocije potrebne da bi predstava bila to što jeste i zbog toga ih puštam da me vode. Međutim, ljudi uvijek misle da mi je tokom predstave teže i često mi postavljaju to pitanje, ne razumijući da je ta bol koja tokom predstave nakratko postane vidljiva i drugima, u nama uvijek prisutna.

Međutim, zaista imam tremu zbog izvedbe pred bh. društvom. Sjećam se kada su razna udruženja, uključujući Majke Srebrenice, dolazile u Holandiju da vide predstavu, ja sam svaki njihov uzdah tokom predstave osjetila. Tada je u sali bilo dvadesetak osoba iz Bosne i hercegovine, a ostalo su bili Holanđani. I to mi je bilo preemotivno… a sad zamislite situaciju u kojoj igram isključivo pred bh. publikom. Nadam se da ćemo uspjeti predstaviti predstavu na najbolji način.

• Gdje ste sve dosad igrali ovu predstavu i kakve su bile reakcije Holanđana? Koliko im ova predstava pomaže da razumiju kontekst zločina počinjenih u Srebrenici 1995. godine?

– Zbog COVID-mjera smo dva puta počinjali turneju, a u konačnici smo je odigrali oko 40 puta. Igrali smo u većim i manjim holandskim gradovima, a u Amsterdamu, Den Haagu, Rotterdamu i Utrechtu smo nastupali više puta zbog velikog interesovanja. Sale su inače bile rasprodate, a predstavu su većinom gledali autohtoni Holanđani.

Na predstavu je dolazilo i mnogo škola i univerziteta. Reakcije su bile jako pozitivne, upravo zbog toga što je na jednostavan i njima razumljiv način prikazano šta se zapravo dogodilo u Srebrenici.

Ova predstava govori o Srebrenici kroz priču moje porodice, ali ona u isto vrijeme govori i o događajima u drugim djelovima Bosne i Hercegovine koji su prethodili genocidu. Tako su holandski posjetioci prvi put bili u stanju da razumiju dešavanja iz jula 1995. u širem kontekstu agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Zanimljivo je da stariji i mlađi drugačije reaguju na predstavu. Omladinci su inače ljuti na svoje društvo, na obrazovni sistem, zbog činjenice da ne znaju ništa o Srebrenici… dok odrasli posjetioci ističu da ih je “sramota” i da imaju potrebu nešto da urade. Upravo se iz te njihove potrebe rađaju razni projekti.

• Je li Vam ova predstava pomogla da bolje uvidite koliko – u ovom slučaju Holanđani – (ne) znaju o genocidu u Srebrenici?

– Ne. Ja sam u Holandiju došla nakon pada Srebrenice i bila sam uvjerena da svi ljudi na svijetu znaju šta se u Srebrenici dogodilo. Međutim, živeći i radeći ovdje, postalo mi je vrlo jasno koliko malo Holanđani (a i drugi u svijetu) zapravo znaju o Srebrenici. Predstava je prvobitno napravljena kako bi se svijest i znanje o genocidu u Srebrenici proširili i u ovom društvu. To je bio cilj.

• Koliko je važno da i kroz umjetnost njegujemo kulturu sjećanja i pravimo neku vrstu opomene kako više nikada ne bismo dopustili da se takve stvari ponove?

– Ne kaže se uzalud da bez kulture nema ni opstanka društva. Umjetnost kao oblast u jednom društvu uvijek ide prva, probija led, pravi mostove, razvija ljude i njihovu svijest. Umjetnost je u stanju da probudi i pokrene društvo.

Nevjerovatan je utjecaj na kulturu sjećanja o Srebrenici u Holandiji koji smo napravili ovom predstavom. Naravno, nije dovoljno da se samo umjetnost bavi kulturom sjećanja, ali ona definitivno ima ključnu ulogu.

Zahvaljujući ovoj predstavi, o Srebrenici se u medijima priče već dvije godine, i to ne samo na 11. jul. Zahvaljujući njoj, u formalni edukativni program na Utrecht Univerzitetu primjenjenih nauka uveden je predmet “Srebrenica – genocid”. Osim toga, mnogi učitelji i profesori, nakon što pogledaju ovu predstavu, odlaze sa svojim učenicima i studentima u Potočare. Također se pokreću naučno-istraživački projekti na nacionalnom nivou.

• Spomenuli ste uvođenje predmeta o genocidu u Srebrenici na Univerzitet u Utrechtu na kojem predajete. Kako se ranije u Holandiji učilo o Srebrenici? I šta je najvažnije što ćete kroz ovaj predmet učiti buduće generacije?

– Srebrenica je uključena u kanon holandske historije koji sadrži 50 smjernica o čemu bi učenici trebali da uče. Jedna od tih smjernica je Srebrenica.

Međutim, iz istraživanja koje je publicirano prije dvije godine slijede tri zaključka: jedan je da se o Srebrenici malo uči, drugi je da je to što se uči o Srebrenici netačno, a treći je da se uči isključivo iz perspektive holandskih vojnika. Ovaj predmet je potpuno drugačiji, jer je zaista multiperspektivan. Imat ćemo razne govornike, poput poznate holandske novinarke Marjolein Koster, holandskih političara (Bert Bakker) i holandskih vojnika koji su bili u Srebrenici. Također će nas, između ostalih, posjetiti i stručnjaci iz Jugoslovenskog Tribunala, te bosansko-austrijski profesor Haris Halilović, kulturolog Srđan Šušnica, preživjeli masakra u Srebrenici Nedžad Avdić, te poznati bosanski preživjeli logoraš Satko Mujagić. Pored eurocentričnih izvora, studenti će se upoznati sa radom Genocide Scholarsa iz našeg regiona.

Da zaključim, mi pokušavamo studente učiti kako da kritički razmišljaju, a ne šta da misle kako je to do sada bio slučaj. Naprimjer, kada je riječ o naoružavanju UN-a, holandski vojnici uvijek kažu kako su bili slabo naoružani. To je njihova perspektiva, ali to ne treba predstavljati kao činjenicu ili zaključak. Hajdemo pitati jednog britanskog i jednog bh. vojnika šta o tome misli, pa uporediti perspektive i pustiti im da sami donesu zaključak.

• No, to nije jedina borba koju ste vodili i u kojoj ste istrajali. Dvanaest godina vodili ste pravnu bitku koja je završila presudom Vrhovnog suda da je vlada Nizozemske kriva za smrt Vašeg oca. Ista nedužne žrtve nije vratila, no je li na ovaj način pravda, makar dijelom, zadovoljena?

– Da, to je jedna duga i teška priča iz koje smo na kraju izašli kao pobjednice, tako da bi se moglo reći da je pravda u nekoj mjeri zadovoljena, iako nam je ta borba nanijela traume drugog reda. Ostavljajući to po strani, ja sam bila uvjerena, ili bolje rečeno – u zabludi, da će znanje da je Holandija odgovorna za smrt Rize Mustafića, Ibre i Muhameda Nihanovića izaći iz zidova sudnice i ući u kulturu sjećanja ovog društva. No, to se nije desilo. Iz tog razloga sam nastavila sa drugim projektima, jer ako cilj ne postignete jednim putem, onda pokušajte drugim. Za mene lično će pravda biti zadovoljena onda kada ovo društvo prihvati Srebrenicu kao dio svoje historije, kao lekciju o tome čemu nacionalizam može odvesti, kako bi bili u stanju da zaštite svoje multikulturno društvo.

Druga stvar, postoje žrtve kojima pravda nije ni najmanje zadovoljena. Mi smo imali strategiju da prvobitno dokažemo slučajeve koji su bili jasni, to jeste slučaj mog oca i slučaj oca i brata Hasana Nuhanovića. Međutim, čak i ovi slučajevi gdje je sve bilo “jasno k’o dan” su trajali 12 godina. Nakon toga su Majke Srebrenice mogle da se oslone na naše presude i da traže pravdu za onih +/-350 muškaraca koji su bili u bazi. A nakon toga i ovi ljudi koji su bili van baze.

• Vaša misija da svijetu prenosite istinu o genocidu u Srebrenici nesoporno je uspješna. Šta dalje planirati raditi kada je o tome riječ?

– Nije valjda toliko uočljivo? Ja sam magistar edukacije, tako da pretpostavljam da ću se nastaviti baviti edukacijom o genocidu u Srebrenici.

Već početkom novembra ove godine planiramo organizovati veliku konferenciju o Srebrenici koja će biti isključivo za učitelje i profesore historije. Namjena je širenje znanja o genocidu u Srebrenici jer, kao što sam ranije navela, po smjernicama bi se trebalo učiti o Srebrenici, a iz istraživanja slijedi da se ne uči. Najvažniji razlog je neznanje i nedostatak nastavnog materijala. Mi im želimo ponuditi platformu gdje mogu doći, naučiti nešto, podijeliti iskustva i otići kući sa dovoljno nastavnog materijala kako Srebrenicu ne bi preskakali zbog neznanja.

Dalje, velika zainteresovanost stranih studenata za predmet o genocidu u Srebrenici ponovo otvara druge mogućnosti. Naime, već se priča o formiranju minora, a to je već jedan semestarski predmet. U tom slučaju bi imali mogućnost da dolazimo sa studentima u Sarajevo i u Srebrenicu. A kada mi to uspije, a uspjet će kad-tad, onda je sljedeći logičan korak osnivanje jedne naučno-istraživačke grupe koja se bavi isključivo pitanjem Srebrenice u holandskom društvu.

Tako pokušavam njegovati kulturu sjećanja o Srebrenici i van Bosne i Hercegovine, jer Srebrenica je naša evropska odgovornost i historija. Ako se sami ne pobrinemo za njegovanje kulture sjećanja o genocidu u Srebrenici, niko drugi to za nas neće uraditi. Treba se samo okružiti pozitivnim ljudima, prijateljima Bosne i Hercegovine i raditi na konkretnim projektima.

Izvor: AJB