Alma Begić-Ćidić: Da! Vratit ću se u Bosnu i Hercegovinu

Alma Begić-Ćidić: Da! Vratit ću se u Bosnu i Hercegovinu

Rođena sam kao kćerka oca Ibrahima i mame Nuzrete, odhranjena sam na bosanskim jelima, odgojena sam u duhu svog naroda i na svom jeziku i koliko god “kosmopolitski” živjela, Bosna je u meni i mene je formirala. 

Alma Begić – Ćidić uposlenica je u globalnoj kompaniji Pricewaterhousecoopers (PwC), vodećoj konsultantskoj firmi na svijetu kao menadžment konsultantica za strateške komunikacije i ljudske resurse. 

Vrlo mlada, ali se uspjela nametniti na visokoj poziciji prestižne finansijske kuće. 

Ipak, Alma sanja povratak u Bosnu i Hercegovinu. 

Rođena je u Banjoj Luci. Roditelji su iz Kotor Varoši. 

“Rat nas je zadesio taman u periodu kada su počeli formirati temelje svog života, s dvoje male djece, ja tek beba od nekoliko mjeseci. 

Kotor Varoš je pao u agresorske ruke pri samom početku rata i već tada počinje naša izbjeglička priča. Puno je neispričanih ratnih priča, među njima na hiljade priča iz izbjeglištva, a jedna od njih je i moja koja prati daleke izbjegličke staze preko Hrvatske, Izraela, Slovačke, Njemačke i konačno Amerike u koju sam došla kao sedmogodišnjakinja”, priča nam Alma.

I za nju, Amerika je (bila) zemlja velikih prilika. Ali, kaže, to je i zemlja velikih iskušenja. 

“Prve godine su bile teške za većinu naših ljudi. Mnogi su došli bez poznavanja jezika i sistema, s malom djecom, nerijetko nastanjeni u ruralnim sredinama ili u najgorim (najkriminalnijim) dijelovima grada. 

Bez obzira na prijašnje školovanje ili iskustvo, mnogi su bili primorani početi ispočetka i raditi teške fizičke poslove. U suštini, borba mnogih na samom početku bila je borba za preživljavanje koja je podrazumijevala rad u više smjena.

U takvim okolnostima, djeca su se manje-više morala sama snalaziti i boriti kroz sistem. 

Kroz iskustva u njemačkom “heimu” (privremeni zajednički smještaj za izbjeglice iz raznih zemalja) do škola u miješanim sredinama u Americi koje su pohađala djeca imigranata i manjinskih naroda, rodila se svijest prema nejednakostima u drustvu, ali i ljubav prema drugim jezicima i kulturama. 

Već u srednjoj školi, počela sam sebi postavljati ozbiljnija pitanja vezana za moje porijeklo, za izbjeglički put i za procesima i institucijama koje su odigrale ključnu ulogu u odlučivanju ne samo o sudbinama mene i moje porodice, nego i miliona drugih. 

Izbjeglički put me naveo na studij političkih nauka i međunarodnih odnosa na Syracuse univerzitetu, koji je jedan od najboljih programa u ovoj oblasti u Americi. 

Zahvaljujući trudu, radu i ocjenama, kao i svojoj priči, dobila sam izrazitu podršku od univerziteta. 

Bila sam jedina u generaciji koja je dobila vrijedne univerzitetske resurse direktno od predsjednice univerziteta i nekoliko dekana za istraživačke projekte u Bosni, a bila sam i na programima razmjene u Turskoj. 

Dok sam pohađala svoj master studij, imala sam priliku stažirati u Vijeću Evrope u Strazburu preko programa na koji se u prosjeku prijavi 25.000 aplikanata, a primi se tek dva posto prijavljenih kandidata. Ova iskustva su mi pomogla da naučim francuski i turski jezik nastavlja svoju priču Alma.

Govori bez zadrške, samouvjereno i iz svake riječi izbija izuzetna energičnost i pozitivni stavovi.

Sretna je zbog zaposlenja u PwC i uspješno realizira višemilionske projekte u energetskom, infrastrukturnom i transportnom sektoru. Angažirana je i na izradi kampanja za odnose s javnošću, a danas radi i na razvoju internih komunikacijskih i trening planova za osposobljavanje radne snage kroz velike digitalne transformacije unutar tih kompanija.

“Definitivno, da!”, bez zadrške odgovara Alma na naše pitanje želi li se vratiti u Bosnu i Hercegovinu.  

“Iako mene i moju porodicu niko nije pitao želimo li otići s našeg ognjišta i zasnovati zivot negdje vani, ja sam uvijek osjećala želju i potrebu da se vratim svojoj domovini. 

Ranije sam se nekoliko puta vraćala i obraćala mnogim ljudima i organizacijama za poslovne prilike. Ne bih kazala da su te prilike izostale, ali realizacija je bila spora što za periode života u kojima sam se tada nalazila nije bilo izvedivo. 

Naš sistem, ovdje ubrajam i privatne kompanije, je izuzetno spor i trom za tempo koji se zadaje izvana. Ja se nadam da ćemo u narednim godinama to popraviti jer trenutno kao država gubimo ogroman potencijal i prilike zbog takvog pristupa. Znam značajan broj naših ljudi iz dijaspore čiji je rad i kvalitet dokazan i koji su se vraćali ili željeli vratiti ali se naše kompanije nećkaju da im ponude konkretne prilike i na taj način gube veoma vrijednu radnu snagu.  

Tu želju za povratkom dijelim sa svojim suprogom Ismailom. 

Ismail i ja smo oboje svjesni da mjesto boravka može biti bilo gdje, ali istinski dom je jedino u domovini. 

Rođena sam kao kćerka oca Ibrahima i mame Nuzrete, odhranjena sam na bosanskim jelima, odgojena sam u duhu svog naroda i na svom jeziku i koliko god “kosmopolitski” živjela, Bosna je u meni i mene je formirala. Nijedna zemlja nije nastala bez krvavih sukoba i velikog odricanja, pa neće ni Bosna. Kao što se ostali narodi bore za napredak svojih zemalja, Ismail i ja smo svjesni potrebnog odricanja za našu zemlju i spremni smo  pokušati šta možemo, jer na kraju, jedino tu pripadamo i jedino nam to pripada. 

Svjesni smo odricanja naših roditelja i želimo opravdati njihovu i borbu svih drugih koji su se odricali bilo čega u ime domovine”, govori Alma.

Smatra i da mladi ljudi u BiH nerijetko smatraju da im neko duguje krov nad glavom ili posao u struci odmah nakon završenog fakulteta. 

“Nije mi poznato razvijeno društvo u kojem je moguće napredovati s takvim mentalitetom. 

Zapadna društva, a posebno američko, mogu biti surova ali u isto vrijeme, potenciraju na radu, borbi i vještinama. Takav pristup jača taj osjećaj zahvalnosti i na naizgled najmanjim stvarima. U poslovnom svijetu, na primjer, ljudi pamte čak i najmanju uslugu poput pola sata izdvojenog vremena ili preporuke, te dugo njeguju te poslovne odnose. 

Za prosječnog Amerikanca koji nije dijete imućnih roditelja, zlatno pravilo glasi: „ništa ti se ne duguje, sve moraš sam zaslužiti.“ 

Talenat ili inteligencija mogu biti neka odskočna daska, ali bez borbe i snalaženja u drustvu, uspjeh gotovo uvijek izostane”, stav je Alme Begić-Ćidić.

(Ova priča je dio serijala #PonosBiH, o uspješnim mladim ljudima iz Bosne i Hercegovine. Serijal predstavlja politicki.ba uz podršku kompanije BH Telecom.)

Previous Film "Te mračne noći" osvojio nagrade za najbolji film i scenarij na festivalu u Aleksandriji
Next Stvarni razlozi “odgađanja” vojne vježbe: Srbija namjeravala u BiH poslati pripadnike 63. padobranske i 72. brigade za specijalne operacije

You might also like

NAUKA I TEHNOLOGIJA

Australija: Edhem Eddie Čustović – Radujem se uspjehu svih mojih zemljaka

Aktivan je član Instituta elektronike i elektrotehnike (IEEE), gdje je također urednik publikacije instituta IMPACT. Autor je raznih inovacija… “Zajedno s bratom Rešadom, koji je vlasnik jedne građevinske firme, otvaram

KULTURA I UMJETNOST

Bosanac u Hollywoodu: Suki Medenčević radi za prestižni američki filmski studio “Warner Bros”

Fotografija s logom “Warner Brosa”, jednog od najvećih američkih filmskih studija, a u opisu ispod “Danas u mom novom uredu. Putovanje počinje”. Tako je na svom Facebook profilu, na prilično

NAŠI LJUDI

Kukeš, najsjeverniji albanski grad: Bosna i Hercegovina je mnogima druga domovina

Do Kukeša (alb. Kukës), najsjevernijeg i ekonomski slabo razvijenog grada, centra istoimene oblasti u Albaniji, od kosovskog Prizrena se stiže, novim autoputem koji vodi do Tirane, za nepuni sat vremena.