–Kada naš musliman u jutro ustane, umiva se iz ibrika. Ibrici su posude iz bakra ili mjedi sa použim grlom. U ibricima drže oni vodu za piće, umivanje i uzimanje abdesta.
Siromašniji musliman lijeva sebi vodu na ruke sam ili mu lijeva žena ili koje dijete. Bogatiji ima slugu, koji u jednoj ruci drži ibrik, a u drugoj legenj, plitku posudu od bakra ili cina, sličnu lavoiru, pa dok gospodar pere ruke i lica, drži mu sluga legenj pod rukama da voda po podu ne teče. Sluga ima na ramenu peškir, pa kada se je gospodar umio, uzme peškir slugi s ramena i tare ruke. Dok se pere čući on i sluga mu.
Čučanje je ne samo u muslimana, nego i u svih Bošnjaka, uopće vrlo u običaju, pa sastanu li se dvojica, trojica ili više njih na ulici, u polju ili gdje drugdje, gdje nema minderi ni sećija, čučnu oni, pa se tako po sahat, dva i više razgovaraju, a da ih noge ne zabole.
Pranje i kupanje je kod muslimana zakonom propisano i zato ćeš u skoro svima većim mjestima Bosne i Hercegovine naći javna kupališta, koja se također zovu hamami. I u narodnoj pjesmi spominju se više puta hamami, a osobito su lijepe one pjesme, u kojima se opisuje kako se djevojka kupa i oblači:
Kad to čula ajkuna divojka,
Uze ibrik i raki safuna,
Ona ode u vruće hamame,
Umivala bilo lice svoje,
Nagizda se što god može bolje.
Antun Hangi, ‘Život i običaji muslimana u Bosni i Hercegovini’ – 1907.
Foto: Spomenik Emini iz Šantićeve pjesme, Mostar
(MiruhBosne)
