Apel predsjednika SAD-u i EU za demokratizaciju Bosne

Tekst Željka Komšića, člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine za američki Just Security…

– Hrabra oslobodilačka borba Ukrajine protiv agresije i ilegalne okupacije Ruske Federacije je nesumnjivo velika geopolitička borba našeg vremena. Posljedice ovog sukoba će imati generacijski utjecaj na velike i male države širom Euroazije i atlantskog svijeta. U Bosni i Hercegovini, koja je i sama bila žrtva agresije susjedne zemlje tokom 1990-ih, posebno smo svjesni kako strateške neophodnosti pobjede Ukrajine, tako i patnje ukrajinskog naroda u njihovim naporima da postignu taj uspjeh.

Ali kao član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, također sam vrlo svjestan ograničenja savremene sigurnosne politike atlantske zajednice, prije svega na isto tako strateški ranjivom zapadnom Balkanu. U našem regionu, a posebno u Bosni i Hercegovini, zabrinut sam što je zapadna politika ostala vezana za kratkoročna rješenja i razumijevanje stabilnosti koje je ukorijenjeno u smirivanju kriminalno-nacionalističkih elita, a ne u poticanju pojave funkcionalnih reprezentativnih i demokratskih institucija.

Vidim da zlonamjerna agenda Kremlja djeluje u ovom regionu. Moj kabinet je dosljedno upozoravao naše atlantske partnere o dubini ruskih mahinacija u Bosni i Hercegovini i širom Zapadnog Balkana. U decembru 2020. godine, na primjer, uprkos riziku od teške osvete Kremlja mojoj zemlji, odbio sam da se sastanem s ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovom nakon što je njegova vlada još jednom jasno pokazala svoju podršku lokalnim secesionistima. Bili smo spremni da rizikujemo osvetu Moskve kada su mnogi u Evropi još uvek pokušavali da angažuju Vladimira Putina.

Naravno, bio sam zadovoljan rastućom pomoći NATO-a našim oružanim snagama i priznanjem Alijanse Bosne i Hercegovine kao važne pozornice u osporavanja imperijalne agende Kremlja. I kao i većina Bosanaca, posebno sam zadovoljan što su NATO i njegove članice bile tako pristupačne sa vojnom pomoći Ukrajini, posebno imajući u vidu naša iskustva s neopravdanim embargom Ujedinjenih naroda na oružje tokom rata u BiH, koji je samo zaoštrio teror koji je nanesena civilno stanovništvo.

Ipak, na Zapadnom Balkanu Rusija rijetko djeluje direktno. Umjesto toga, oslanja se na složenu mrežu proxy aktera kako bi unaprijedio svoju agendu, što je činjenica koju naši zapadni partneri često ne uvažavaju u potpunosti. Kako je u nedavnom izvještaju Evropskog vijeća za međunarodne odnose Majda Ruge ispravno primijetila:

-Sve ukazuje na to da je prijetnja miru u Bosni prvenstveno domaća i regionalna, dok Rusija igra ulogu spojlera gdje to može učiniti po niskoj cijeni. Suverenitet i teritorijalni integritet Bosne bili su pod stalnim napadima bosanskih Srba – i, suptilnije, bosanskih Hrvata – nacionalističkih političara od 1996. godine, kada je počela implementacija Dejtonskog mirovnog sporazuma… Najvažniji instrumenti Rusije na terenu su ovi akteri i ustavni mehanizmi blokade koji su im na raspolaganju.

Zbog toga su Bosanci tako dugo bili prisiljeni da se oslanjaju na posredovanje i pomoć Sjedinjenih Država i Evropske unije u rješavanju bezbrojnih izazova upravljanja našom zemljom, uključujući prijetnje našem suverenitetu i teritorijalnom integritetu. To je nužnost proizašla iz same prirode našeg ustava uz posredovanje Amerike.

Ali ovo je odnos koji moramo promijeniti. Da bismo to učinili, moramo stvoriti demokratske institucije i procese neophodne za stvaranje suverene Bosne i Hercegovine, sposobne da bude država koja doprinosi interesima EU i NATO-a, a ne samo ona koja ovisi o njima. I to moramo učiniti danas, za ovu generaciju bh. građana, da zaustavimo plimu emigracije koja nam je otela najbolje i najsjajnije i da stvorimo održivu budućnost za one koji su još uvijek u domovini, i one koji bi se mogli vratiti.

Sigurnost Bosne i Hercegovine, a sa njom i stabilnost cijelog zapadnog Balkana, zavisi od demokratske evolucije zemlje. Nažalost, nedavno obnovljeni napori međunarodne zajednice, uključujući intervencije Ureda visokog predstavnika na našim općim izborima 2. oktobra, poslužili su samo daljnjem učvršćivanju neposlušnih sektaških interesa, udaljavajući Bosnu i Hercegovinu još više od naše EU i, još važnije, aspiracije za članstvo u NATO-u.

Smirivanje ekstremističkih elemenata samo ih ohrabruje. To znamo iz bosanskog rata. To znamo iz prve i druge ruske invazije na Ukrajinu. A to znamo iz najmračnijih trenutaka Evrope s početka 20. vijeka.

Pomoć koja je Bosni i Hercegovini potrebna je da pomogne da se naš ustavni režim uskladi sa suštinom stečevina EU, njenim kolektivnim pravima i obavezama koje čine pravo EU, koje naglašava „univerzalne vrijednosti neprikosnovenih i neotuđivih prava ljudske osobe , sloboda, demokratija, jednakost i vladavina prava.” To ne mora biti samo naš neposredni cilj zbog samog sebe — jer je to politički i etički imperativ — već zato što je istinska ustavna demokratija jedini sistem koji može garantovati suverenitet Bosne i Hercegovine, a samim tim i stabilnost i sigurnost Zapadnog Balkana.

Ostajem opredijeljen da iskoristim sva demokratska i pravna sredstva koja su na raspolaganju kako bih Bosnu i Hercegovinu usmjerio ka tim univerzalnim standardima slobode i jednakosti. To u najmanju ruku znači implementaciju svih preostalih odluka Evropskog suda za ljudska prava i našeg Ustavnog suda. Za moj kabinet, to također znači nastavak podržavanja bilo kakvih kredibilnih pravnih izazova postojećem sektaškom režimu u zemlji i korištenje moći sudova kako bi se Bosna i Hercegovina pomaknula prema punim građanskim pravima za sve građane.

Ostajem uvjeren da rezultat tih napora mora i da će biti naše pristupanje EU i NATO-u i da će to biti historijsko dostignuće ne samo za moju zemlju već i za euroatlantsku zajednicu.

Ostvarivanje ovih ambicija zahtijeva kredibilne i trenutne napore ka uspostavljanju institucionalnih aranžmana neophodnih za proširenje punih demokratskih prava i zaštite na sve građane Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, spol, vjeru ili ubjeđenje. Od naših partnera u euroatlantskoj zajednici tražim samo da insistiraju i pomognu nam u stvaranju istih ustavnih i zakonskih normi u Bosni i Hercegovini koje su zakon zemlje u njihovim državama.

Ta pomoć se ne može sastojati od nastavka reinvestiranja u propalu politiku etničkog sektaštva, kao što je, nažalost, nedavno uradio Ured visokog predstavnika. To zahtijeva da naši saveznici potvrde kraj te ere u odnosima Bosne i Hercegovine sa Zapadom i da se kolektivno posvetimo rješenjima koja će zemlju pomjeriti prema demokratskim i političkim standardima EU i NATO-a. Iznad svega, ovaj pristup će zahtijevati prepoznavanje i jasno navođenje da Dayton i šira dejtonska ustavna formula nikada nisu bili namijenjeni da budu plafon političke evolucije Bosne i Hercegovine. Dayton je trebao biti polazna tačka. I došlo je vrijeme da pomaknemo dalje od njegovih uskih, diskriminatornih odredbi prema modelu istinske demokratske jednakosti i slobodne i poštene političke konkurencije.

Bosanski narod ne traži izuzetke, niti traži bilo kakvu uslugu od EU ili NATO-a. Tražimo samo podršku potrebnu za realizaciju naših demokratskih težnji: punu jednakost za sve naše građane i vlast koja je odgovorna, transparentna i reprezentativna.

Uvjeren sam da je otpornost Ukrajine na rusku agresiju ukorijenjena u pluralizmu i demokratiji zemlje. I Bosnu i Hercegovinu je kroz našu historiju definirao pluralizam, uprkos čestim nastojanjima da se uništi i podijeli naš narod i njegova kultura. To je naša snaga. Sada je došlo vrijeme da se prikupi ta snaga za stvaranje ustavne demokratije u Bosni i Hercegovini dostojne njenog imena – i dostojne naših građana.