Arna Mačkić, uspješna arhitektica u Holandiji: Osmislila sam projekat koji može povezati Mostar

Dobitnica je nagrade Maaskant za 2017. godinu, predavačica na akademiji gdje je nekoć bila student Gerrit Rietveld Academie, suosnivačica arhitektonskog studija L A i istraživačica koja je godine rada posvetila temi inkluzivne arhitekture – coolstyle.ba.

Čim joj je otac mogao izaći iz sabirnog logora Dretelj, kojeg je vodila nekadašnja samozvana paradržavna tvorevina Hrvatska Republika Herceg-Bosna kraj Čapljine, ratne 1993. godine, Arna Mačkić (30), tada petogodišnja djevojčica, a danas uspješna arhitektica sa evropskom karijerom, napustila je domovinu sa porodicom u potrazi za boljim životom.

Otišli su u Holandiju, gdje su imali rođake, a preko kojih su saznali da u toj zemlji primaju izbjeglice. Prvih osam mjeseci proveli su u azilskom centru, dok nisu dobili stan u manjem gradu pored Haga.

– Bilo je teško prilagoditi se novom jeziku, novoj kulturi. Trajalo je dugo. Stanovali smo u tom malom gradu u velikoj zgradi koja i nije bila u najboljem kvartu. Nismo ništa imali, namještaj smo čak skupljali, odnosno uzimali smo ono što su Holanđani odbacivali. A oni to rade jednom sedmično. Da pojasnim, oni ispred svojih vrata izbace ono što im više ne treba, da uzmu oni kojima može pomoći… Zgrada u kojoj sam živjela imala je veliki utjecaj na mene jer je u njoj živjelo puno emigranata, puno različitih kultura iz Turske, Maroka…

Na taj način sam upoznavala puno drugih kultura i identiteta, a nisam puno Holanđana, jer njih nije bilo tu. Mislim da sam se prvih deset godina tamo prilično izolovano osjećala na način da baš nisam znala šta to znači biti Holanđanka. To se promijenilo tek kad sam pošla u srednju školu, jer sam se više bavila umjetnošću, išla sam više u muzeje, a onda sam primljena na Likovnu akademiju u Amsterdamu. Kad sam se tamo preselila, i kada sam počela više da se bavim arhitekturom, osjećala sam kao da pripadam tu – ispričala nam je Mačkić.

Ističe da je tek tada spoznala i koliko su Holanđani upoznati sa njenom domovinom i onim što se dešavalo ratnih godina.

– Ljudi se tamo osjećaju posramljeno zbog onoga što se dogodilo u Srebrenici, a ja nikada nisam imala problema zbog svog porijekla – dodala je.

Arna je danas jedna od najnagrađivanijih mladih arhitektica u Holandiji, dobitnica je nagrade Maaskant za 2017. godinu, predavačica na akademiji gdje je nekada bila student Gerrit Rietveld Academie, suosnivačica arhitektonskog studija L A i istraživačica koja je godine rada posvetila temi inkluzivne arhitekture.

– Moj prvi projekat bio je dizajn za jednu izložbu, a sada najviše radim na projektima u javnom prostoru. Prije nekoliko mjeseci pitana sam da dizajniram jedan most u Holandiji, kao i umjetnička djela u javnim prostorima, ali uvijek sa funkcijom da se ljudi mogu sresti i dijeliti taj prostor- pojasnila je Mačkić.

Trenutno sa kolegicom Lorienom Beijaertom preuređuje stari zatvor u Amsterdamu u kojem je privremeni dom pronašlo nekoliko stotina izbjeglica. Namjera im je mjesto učiniti uslovnijim za život, ali i podstaći debatu o načinu na koji arhitektura zatvora utječe na njegove nove stanovnike.

– Meni je vrlo važno da to što kao arhitektica radim znači za druge ljude. Taj zatvor je podijeljen na dva dijela, jedan za izbjeglice, mahom iz Sirije, a drugi je namijenjen za male firme, gdje sam i ja prostor iznajmila. Htjela sam biti tu gdje se dešavaju te teme, da vidim kako to ide, a ne da gledam sa distance. Zanimalo me kako ljudi mogu da žive u zatvoru, je li to normalno nešto. Njihove sobe su stare ćelije sa šoljom u prostoru, i rešetkama ispod prozora koji nisu oprani od 94. godine.

Grozno je da kao vlada odlučiš da tu izbjeglice smjestiš, jer u Holandiji ima toliko puno objekata, zgrada, starih bolnica koje su prazne. Pokušali smo uticati na vladajuću strukturu da se barem skinu te rešetke, ali, bezuspješno, jer su došli sa argumentima da su to ustvari lamele za sunce, što naravno nije istina. Ali, polako pravimo neke korake, i sada smo počeli dobivati nove projekte od vlade koja nas je pitala da napravimo neki dokument u smislu koji uticaj ima ta arhitektura zatvora na ljude koji tu stanuju, kako bi onda mogli učiti na greškama koje su napravili – priča nam Mačkić.

A upravo tom tematikom, i načinima na koje arhitektura i njeno uništavanje gradi i razara naše živote i međuljudske veze, bavila se u knjizi “Mortal Cities & Forgotten Monuments“, koja na primjeru Mostara i Starog mosta govori o arhitekturi koja spaja i razdvaja, uzimajući za idealnu, inkluzivnu arhitekturu djela Bogdana Bogdanovića. Knjigu koja je zahvaljujući Udruženju Akcija prevedena na bosanski jezik, Guardianov kritičar arhitekture Rowan Moore proglasio je za jednu od najboljih u prošloj godini.

– Knjiga govori o ulozi arhitekture u stvaranju kolektivnog identiteta u javnim prostorima, u raznim važnim periodima u historiji bivše Jugoslavije. Također, govori i kako se arhitektura koristila tokom zadnjeg rata, i kako se danas koristi da bi često, nažalost, razdvajala ljude. I Mostar koristim kao grad u kojem je to najočiglednije. Napravila sam dvije verzije knjige. Prva verzija je obuhvatala moje prve priče i pisanja, ali nisam mislila da će ljudi biti zainteresovani za nju, zato sam samo 30 kopija napravila. To je bilo važno za mene da napravim. A ustvari sam osvojila dvije nagrade u Holandiji, pa napisala drugo, prošireno izdanje koje se nalazi u prodavnicama Amerike i Evrope – naglašava Arna.

Upozorava da građevine nisu samo hladne kamene tvorevine, da su one zapravo identitet naroda koji žive u njihovoj neposrednoj blizini, što je objasnila na primjeru Starog mosta.

– Svi Mostarci identifikovali su se sa Starim mostom, toliko duboko da ne možete ući u njihove domove, a da ne vidite neke manje replike ili slike Starog. Jer Stari je ikona grada Mostara. Njegovo rušenje značilo je rušenje duha grada, jer je grad nastao oko Starog mosta, zove se Mostar po Starom mostu. Toliko je on u identitetu grada, identitetu ljudi. Mostar je Stari most, a Stari most je Mostar- istakla je.

Knjigu je zaključila idejnim projektom kojim želi ujediniti Mostar, sve njegove građane bez obzira na vjersku pripadnost.

– Puno sam naučila od Bogdana Bogdanovića koji je koristio stare rituale i stare arhaičke znakove da bi spajao što više ljudi. I onda sam tražila šta u Mostaru spaja ljude, koje imaju rituale koji su važni za grad. I naravno važan ritual je skakanje sa Starog mosta. Mislim da bi to skakanje moglo koristiti, pogotovo učenje tog skakanja. Napravila sam dizajn za javni prostor, ali to je za sada ideja. Uskoro planiram razgovarati sa ljudima u Mostaru da li bi oni htjeli takvo nešto. Ne želim im ništa nametnuti. Ja sam napravila dizajn i važno mi je da ta slika postoji, da je koristim za taj razgovor. Važno je da o nečemu odma konkretno pričamo. Inače, knjiga se završava sa tom slikom kako bi ta skakačka škola izgledala- zaključila je Mačkić.