Autodestrukcija na bosanski način

Piše: Mehmed Pargan

-Prije pet-šest godina, preduzeće Artisan iz Tešnja osvojilo je u Njemačkoj, na najznačajnijem svjetskom sajmu namještaja, zlatnu medalju za dizajn.

Bio je to rezultat dugogodišnjeg ulaganja u dizajniranje namještaja od strane USAID, SIDA i državnih institucija Bosne i Hercegovine. Dobio sam tu informaciju od prijatelja koji je bio u organizaciji nastupa grupe bh. firmi na tom sajmu i obradovan, odmah sam je htio podijeliti sa kolegama – novinarima, sa državnog javnog medijskog servisa.

Zaprepastio sam se kada su mi rekli da su se konsultovali sa urednicima i da im je rečeno da to ne mogu objaviti jer se radi o reklami firme Artisan (da se i ja ogradim – nikakvu vezu nemam sa tom firmom). E, sad! OK! Pitao sam kolege da li su svjesni šta govore – besplatnu reklamu daju neprijatelju ove zemlje Miloradu Dodiku, da promoviše svaki svoj antidržavni stav, stav kojim negira i Državu i narod(e), pa čak i Genocid. Ali, samo su slegli ramenima…

Pet-šest godina poslije, (poslije desetina zlatnih medalja koje su osvojile naše firme samo na ovome sajmu, a za njih niko ne zna, jer se ne mogu pojaviti u dnevniku – jer se radi navodno o reklami, a ne o informaciji) mi živimo u zemlji mraka u kojoj nam sve svjetlo pojedoše politika i mediji pod njihovom kontrolom. Nekidan sam bio u Javnom medijskom servisu Bosne i Hercegovine. Kolege bukvalno plaču jer su u taj servis “instalirani četnici i ustaše” koji putem ovoga servisa “razvaljuju državu Bosnu i Hercegovinu”. Koji razvaljuju taj servis. I pitam ih, svoje kolege, ko je kriv za to. 

Taj servis je napravio Dodika i Čovića. Niko vas nikada ne može natjerati da tretirate ravnopravno sijače mržnje, rušitelje zemlje i secesioniste sa patriotama (kako i zašto je u ovoj zemlji postalo nepopularno pa i nepoželjno da se bude patriota? jesmo li tako glupi da rušimo svoj dom i budemo ponosni na to?). Jednom, kada je Javni servis napravio secesioniste jakima, tada je Javni servis došao na red!!! 

Sada se taj servis skoro raspada – samo zato jer taj servis nije ispred svega, dakle apsolutno ispred svega (tako je moralo biti), stavio interes države Bosne i Hercegovine. Kalkulacije su im došle glave. Ali ne samo njima!
Upalite večeras TV (ako vam se ne gadi) i pogledajte dnevnik na Javnom servisu – izgubit ćete volju da živite u ovoj zemlji. Još uvijek ide promocija onih koji ruše, a oni koji grade zemlju, bore se u tišini, bez podrške države, medija, zajednice… Niko za njih ne zna, osim inspektora i reketaša. Oni osvajaju domaća i strana tržišta, bore se sa nelojalnom konkurencijom i pune budžet da bi oni koji im smetaju (u politici) i oni koji ih ne žele spomenuti (u javnim medijskim servisima) imali plaću, zdravstveno i penziono osiguranje. 

Često razgovaram sa prijateljima o izvorima, razmjerama i pogubnim posljedicama našeg autodestruktivnog ponašanja. Šta nas je to zbilja dovelo do ovog stepena vlastite gluposti? Zašto smo izgubili ponos? Zašto su svi drugi, u našim očima, bolji od nas?

Jutros sam se opet verao da postavim (jedinu u mojoj ulici) državnu zastavu. S ponosom, da obilježim Prvi maj, državni praznik. Jutros sam opet zaključio: svako ko želi uništiti moju zemlju i njene institucije moj je neprijatelj. Svako ko podržava moga neprijatelja moj je neprijatelj. Neka nas ostane malo, ali neka je prijatelj. Ničiju zemlju i ničije pravo – NIKADA neću (niti moji prijatelji) uskratiti. Ali moju ne dam! Odbij stoko! I domaća i strana. I srpska, i hrvatska i bošnjačka, ali i ostala stoko, koja želiš dijelliti ovu zemlju!

PS
U izboru da govorimo o Artisanu (nekoj maloj firmi iz Tešnja, za koju rade svjetski dizajneri namještaja i koja prodaje svoje stolove po nekoliko hiljada eura) ili o onima koji generairaju mrak i gaze naš pponos, dokazujući nam da nismo još sišli sa drveta, mi smo izabrali drugu opciju. Vrijeme je da biramo ponos.

Pitao sam u Berlinu, u Helsinkiju, u Beču, u Sarajevu… naše ljude – imaju li se čime ponositi. Ljudi su izgubili taj osjećaj. A imamo – pokušajte tragati po našoj tradiciji i kulturi, po našoj povijesti – imamo mnogo toga za ponos. Evropa tek danas pokušava da gradi multikulturalno tkivo koje je Bosna živjela zadnjih stoljeća. Imamo danas ljude koji širom svijeta, pa i u Bosni, rade izvrsne stvari, ali oni nisu bitni (nekim) političarima ni (nekim) medijima. Ljudi, pogledajmo se u ogledalo. Šta je nama bitno! Naravno, mnogo toga ne valja – ali, da bismo to riješili, prvo moramo biti ponositi i sigurni da mi to želimo i možemo.

(MiruhBosne)