Riječ je o odavno utvrđenom državnom projektu u koji su ugrađene sve elite: i one na vlasti i one u opoziciji i većina društva. U tom smislu, nevažno je da li je u Srbiji na vlasti Slobodan Milošević, Boris Tadić, Vojislav Koštunica ili Aleksandar Vučić; važno je da se radi na pokušaju ostvarenja onog državnog projekta.
Odnos je Srbije prema Bosni i Hercegovni konstanta i na tu činjenicu nikada presudno nije utjecalo niti utječe lični odnos predstavnika ovdašnje vlasti s vladom u Banjoj Luci, izjavila je Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji.
“Riječ je o odavno utvrđenom državnom projektu u koji su ugrađene sve elite: i one na vlasti i one u opoziciji i većina društva. U tom smislu, nevažno je da li je u Srbiji na vlasti Slobodan Milošević, Boris Tadić, Vojislav Koštunica ili Aleksandar Vučić; važno je da se radi na pokušaju ostvarenja onog državnog projekta koji je svojevremeno najbolje definirao Dobrica Ćosić, rekavši da je Republika Srpska jedini pravi ratni plijen koji je Srbija dobila iz ratova devedesetih. Posljednjih godina, nešto duže od pola vijeka, ta je strategija “otvorenih pitanja” u regionu dijelom bazirana na historijskom stradanju Srba u logoru Jasenovac i na ulozi žrtve koju srpska politička i intelektualna elita svjesno projektira kao tačku mobiliziranja protiv ostalih jugoslovenskih naroda”, kazala je Biserko za magazin “Dani”.
Po njenim riječima, u skladu s na taj način definiranim “ratnim plijenom”, kako je dio Bosne i Hercegovine nazvao Dobrica Ćosić, ali i s ostalim, tzv. otvorenim pitanjima, Beograd je uvijek dosljedno usmjeravao svoju državnu politiku.
“I od toga neće tako lahko odustati. Uostalom, zar svaka vlada nakon 5. oktobra 2000. godine nije pokušavala da na svoj način i mirnim putem završi projekt koji je režim Slobodana Miloševića probao riješiti ratom? U tom smislu, demokratska je vlast samo zamijenila metod; projekt i krajnji cilj ostali su nepromijenjeni. Drugim riječima, za razliku od Miloševića, koji je Bosnu i Hercegovinu pokušao podijeliti ratom, genocidom, etničkim čišćenjem, ovi koji su došli nakon njega tu istu politiku nastojali su provesti diplomatskim sredstvima”, kazala je Biserko.
Radili su to, navela je, tako što su se, čekajući pogodan moment, trudile da ratom osvojene teritorije legitimiraju na miran način.
“Cijela struktura o kojoj govorim i dalje duboko vjeruje da je BiH privremeno rješenje i zato igraju na Milorada Dodika, kojeg jednoga dana planiraju upotrijebiti kao izvođača prljavih poslova. Iako su od ratova prošle gotovo dvije decenije, beogradski su nacionalistički krugovi za sada jedino pustili Hrvatsku”, rekla je Biserko, dodajući da je kao i Bosna i Hercegovina i Crna Gora i dalje “legitimna meta srpskih nacionalista”.
Zato bi bilo veoma važno, naglašava, da Crna Gora do kraja 2015. godine zaista bude pozvana u članstvo NATO-a. Kao što bi bilo dobro da međunarodna zajednica, kada je riječ o BiH, “ne napravi grešku kao mnogo puta do sada”.
“Međunarodna zajednica po pravilu sebi dozvoli da u prvih godinu ili dvije svaka nova vlast u Beogradu zavara svojim deklarativnim odnosom distance prema vlasti u Banjoj Luci, pa joj nerijetko promiče naknadno međusobno zbližavanje koje se po pravilu veoma loše završi. Krajnji cilj tog zbližavanja jeste, kažem, izdvajanje RS-a iz BiH. Zato je pitanje Bosne i Hercegovine test ne smo Evropske unije nego i OSCE-a i ostalih međunarodnih institucija i organizacija. Tim prije što će, htjela-ne htjela, Evropa na kraju morati se vratiti na BiH, budući da će na taj način dati odgovor na ključno pitanje: kakva društva želi u Evropskoj uniji”, zaključila je Biserko u intervjuu za magazin “Dani”.
(Bportal.ba/mb)
