Bogata bošnjačka nošnja sa uticajem Istoka i Zapada

Bošnjačka nošnja gradska i seoska u Bosni i Hercegovini naziv je javne prezentacije koju je svojevremeno organizovalo Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca u Sarajevu, a uvodničar je bila Svetlana Bajić, etnolog u penziji Zemaljskog muzeja BiH i muzejska savjetnica. U ovom veoma interesantnom i živopisnom predavanju posjetiocima je predstavila veoma bogatu tradicionalnu nošnju žena Bošnjakinja koja se umnogome stoljećima mijenjala, sa sobom donosila uticaje Istoka i Zapada, ali uglavnom iz osmanlijskog perioda.

Tekst preuzet iz Oslobođenja.

ORIJENTALNO PORIJEKLO

“Dimije su kao haljetak orijentalnog porijekla počele da se nose polovinom 17. stoljeća u Turskoj do polovine 19. Kod nas se pojavljuju prvi put u 18. i 19. stoljeću, i to manje-više u gradovima kao gradska nošnja. Do 70-ih godina dimije kao odjevni predmet, karakterističan za grad, većinom su bile u upotrebi. U manjim mjestima su teže prolazile i nisu bile toliko u upotrebi osim u središnjem dijelu Bosne, u nekim dijelovima zapadne Bosne, Cazinske krajine, Velike Kladuše. U gradskoj nošnji nosile su se duge košulje protkane ružičastim i svijetložutim nitima. Dimije su bile sa dugim nogavicama istog kroja, ali različitog ukrasa. Duge haljine ili anterije su nosile žene, one su bile od brokata i različitih materijala, zavisno od imovnog stanja”, kazuje Bajić, te objašnjava kako se građansko stanovništvo u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru i svim ostalim gradovima ugledalo na vladajući sloj, a oni opet prihvatali modu ne samo iz Carigrada nego iz cijelog osmanskog svijeta pa i sa Zapada. Uz trgovačke veze, preko Dubrovčana u naše krajeve su donosili robu, i sa Zapada i Istoka, razne materijale. Iz Venecije su stizali svileni materijali – brokat, čoha – različitog kvaliteta, posebno u periodu kada se počinju nositi feredže, onda je ta čoha bila i kvalitetnija obično teget.

“Naše žene Bošnjakinje su bile jako maštovite. Nošnju koju su nosile ukrašavale su vezom, posebno košulje kao svečanu nošnju. Gradska nošnja iz Visokog krajem 19. stoljeća pokazuje jednu anteriju od šamaladže, košulje koje su nosile žene ispod anterije su bile vezene na prednjoj strani od svile ili od srme, sa raznim motivima vrlo diskretno, ali su bile sjajne. Obično su ih žene donosile u mirazu, u ruhu. Za muškarce su veoma bile cijenjene čakšire u gradskoj nošnji. U početku su bile u crvenoj boji pod uticajem osmanske kulture, kasnije su bile smeđe pa crne”, opisuje Bajić žensku i mušku nošnju kod Bošnjaka.

“Koncem 19. stoljeća dimije su ukrašavane raznim širitima, a to je danas najviše prisutno u nošnji KUD-ova, crvene, ljubičaste, žute. Međutim, Bošnjakinje su bile veoma suptilne, njihove boje su bile ugasite, otmjene ili nježne boje. Tu je duga košulja u dimijama, djevojke su nosile fes i na njemu cvijet, na nogama papuče. Rukavi su bili veoma široki. Izrazita je bila venecijanska čipka, a u našem Muzeju imamo nekoliko takvih bluza, spoj zapadne i istočnjačke kulture”, objašnjava dalje Bajić.

Predstavlja i jednu anteriju sa papučama, dukati su tu, djevojačka nošnja. Kat-haljine su se izrađivale od srmali jorgana. Između dva svjetska rata od srmali jorgana su pravljeni ovakvi katovi jer je u našim gradovima tada bilo puno svečanosti, prijema, balova, pa koje su žene učestvovale na njima, davale su da im se izradi ovakva svečana odjeća. Govoreći o maramama, kod nas se još od najstarijeg vremena do 10. godine djevojčice nisu pokrivale, čak i u kući su bile gologlave, ali kada bi neko dolazio, one bi brzo stavljale marame.

NOŠENJE ZARA

“Ovo je motiv iz Sarajeva. Ono što je karakteristika feredže, jeste da je ona bila izuzetno skup odjevni predmet, žene su je nosile kada izlaze iz kuće. Koliko su bile skupe, govori i to da je nekada u jednoj kući bila samo jedna feredža ili se iz mahale posuđivala ako je žena negdje išla. Kada je izlazila iz kuće, obično je dijete izlazilo sa njom, ili je izlazila sa nekom drugom ženom. Poslije feredže u 19. stoljeću u upotrebu ulazi zar. S dolaskom Austro-Ugarske, zarova ima i od puplina i prugastih, kockastih. Zavisno da li je ljeto, oni su od platna, a zimi su od čohe”, nastavlja Bajić te dodaje:

“Smatralo se da je feredža kao odjevni predmet dugo bila u upotrebi samo kod Bošnjaka, međutim, to nije tačno. Feredža je bila u upotrebi i kod Jevreja i kod hrišćanskog stanovništva, ali su je oni brzo prestali nositi”.

Etnologinja Bajić podsjeća da su iza Prvog svjetskog rata, kada su mnogi muškarci otišli u vojsku, žene ostajale same. Žena se brinula za djecu, kuću, kuhanje, ona je bila domaćica, a za sve ekonomske poslove bio je zadužen muškarac. Kada nema muškaraca, kada se dosta osiromašilo, žene počinju da rade u raznim fabrikama. Tada se kod žena prvi put pojavljuje potreba da se one otkriju, s obzirom na to da su radile različite poslove.

”Slika iz Trebinja pokazuje otkrivene žene, bez zareva. To se desilo 1950. godine. Tada je u BiH donesen zakon po kojem su žene morale da skinu zar i feredžu, i to angažovanjem AFŽ-a. Čak su i određeni vjerski službenici u tome učestvovali. Niko nije tada upitao žene kako se one osjećaju, a mnoge od njih od tada nikad više nisu izašle iz kuće. Mnoge su poslije toga počele javno da nose razne šamije sa kerama”, priča Bajić.

Bogatstvo bošnjačke seoske nošnje i bosanskog identiteta imalo je izuzetnu vrijednost. Polazeći od Bjelašnice, moramo reći da je njena specifična nošnja privlačila mnoge istraživače.

“Bjelašnica je stočarski kraj, odjeća je bila prilagođena klimi, ljudi su nosili odjeću od sukna. Ovo je nošnja sa kraja 19. stoljeća, pohranjena je u Zemaljskom muzeju BiH. Košulja nije bila toliko vezena koliko su bile druge, sa bogatim šavovima. Žene su na glavi imali čembel od bijelog platna, ispod imaju crvenu kapu. One su na Bjelašnici mnogo nosile nakit, merdžane, ćilibare. Na suknenoj ječermi su bili motivi sa stećaka i nalazilo se dosta kružnica, ona je motiv beskraja, sunca, a prisutan je od davnina. I Bošnjakinje imaju vezenu odjeću, sve je domaća proizvodnja, sa strane mahramadžici, vrsta peškirića koje nose žene, a oko struka pojas sa pahtama. Pahte su se kupovale u Sarajevu kod majstora kujundžija, puno je srebrenog nakita, dukata, na crvenoj kapi nalazila se mahmudija. Muškarac je obučen u čakšire, košulja je sa širokim rukavima, fes i ćulah na glavi. Za muškarce je bio karakterističan sahat na lancu, a žene su nosile nakit. Pojasevi su bili crveni ili zeleni u vidu tkanice. Muške košulje nemaju kragne, one se javljaju početkom 20. stoljeća.

IZLOŽBA KERA

Seoska nošnja Posavine karakteristična je po keranju, no etnolog Bajić kazuje kako kera, nažalost, još nije stigla do UNESCO-a kao jedna od naših tradicionalnih vrijednosti. Na primjeru žena iz Šerića kod Zenice imamo izražene jemenije sa kericama. U nošnji Bošnjaka bili su izraženi i jeleci, te mnogi drugi odjevni predmeti.

Javna prezentacija bošnjačke nošnje u BiH organizirana je na osnovu inicijative Savjeta za historiju, promociju i očuvanje kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa VKBI, čija je predsjedavajuća prof. Mevlida Serdarević.

Prof. Serdarević naglasila je, ovom prilikom, da je etnolog Svetlana Bajić radila nekoliko projekata i izložbi, među kojima Vez i srmovez u Sarajevu u vrijeme opsade grada. Zatim Tkanje i vez u Visokom. Nakon njene izložbe osnovali su i Udruženje Kere gračaničke. Od tada kere izlaze na svjetlo dana. Ovo je bila prva izložba posvećena kerama u ovom regionu, a one su do tada bile kao ilustracija.

Naslovna fotografija: Djevojka u gradskoj bošnjačkoj nošnji, Tuzla 1930-ih.