Bošnjaci nisu poklekli ni nakon što su im raztrgli domovinu – primjer Suljage Salihagića i brošure iz 1940.

‘Pitanje preuređenja naše države, pokrenuto sporazumom od 26. avgusta 1939 (autor misli na sporazum Cvetković – Maček), izbacilo je na površinu i pitanje autonomije Bosne i Hercegovine. Rat, koji je u ušao u drugu svoju godinu, ovo je pitanje malo odložio, ali ga nije otklonio’ – pisao je Suljaga Salihagić, Kotorvarošanin i bečki student u brošuri Mi Bos. Herc. Muslimani u krilu jugoslovenske zajednice (Banja Luka, sredinom septembra 1940), izašloj u godinama vjerovatno i najmračnijim u historiji Bosne i našeg naroda.

U nastavku dijelovi iz pomenute brošure, na temu nacije, jezika, srednjovjekovne vjere… Podsjećanja iz historije, posebno važna u tom periodu, ne manje aktuelna ni danas kada je Bosna ponovo država. Rijetki su iz generacije autora ove brošure javno sanjali bosansku slobodu. (Mehmed Spaho i Husaga Čišić istaknuti su lidera našeg naroda iz tog perioda.)

O bogumilstvu i bosanskoj vjeri…

..Usprkos svih progona rimskih papa i njihovih eksponenata mađarskih kraljeva, usprkos 4 krstaške vojne, koje su vođene protiv njih, ova jereza ostaje u Bosni sve do njenog pada u god. 1463, dakle okolo 300 godina.
Ona se je širila tako naglo, da je i sam ban Kulin sa 10.000 svojih podanika i čitavom porodicom primio ovu vjeru.
Kasnije je sav narod i sva vlastela primili tu vjeru, u koliko su mogli i smjeli javno, a ukoliko nisu smjeli javno onda tajno.

I sam najveći bosanski velmoža Hrvoje, čija se je vlast prostirala baš u ovim krajevima, bio je vatreni bogumil i kada se nije mogao odhrvati nasrtajima katoličke vjere, pape i mađarskih kraljeva, onda poziva u pomoć Turke još god.
1416, – 50 godina ranije, nego je palo Jajce!

Pošto se je bogumilska vjera tako raširila i odomaćila u Bosni, bude često nazivana i bosanskom vjerom!

O pismu bosančici…

..Vrlo je važno i karakteristično, da se je ovo pismo održalo i poslije dolaska Turaka i poslije primanja Islama od strane bogumila sve do okupacije Bosne i Hercegovine. Pa i poslije okupacije nalazilo se je, pa se još i danas nalazi, naših starih plemićkih porodica, koje su se služile i služe tim pismom i pored arapskog kao vjerskog i latinskog od Austrije privilegovanog pisma i pored nove, reformske ćirilice.

Ovaj fakat vrlo dobro ilustruje posebnost i nacionalnost našega osjećaja. Ali se nisu samo muslimani služili tim specijalno bosanskim pismom. I bosanski franjevci, ti jedini nosioci kršćanske kulture i pismenosti u tursko doba, služili su se tim narodnim pismom i rjeđi su slučajevi bili, da su se služili latinicom. Šta više provincijal franjevačkog reda u godini 1737 Fra Luka Karagić, zabranjuje fratrima upotrebljavanje latinice ne samo u službenoj prepisci, nego i u privatnoj i traži da moraju pisati bosančicom.

O naciji, bošnjakluku…

– Sasvim je logično i konsekventno, da je zemlja, koja je imala svoju posebnu državnost, svoju posebnu vjeru i svoje posebno pismo imala i svoje posebno nacionalno ime bosansko i svoj posebni naziv za jezik i to bosanski.

Ja znam, da je danas ovaj naziv crvena ćoha za mnoge i ja osjećam sve one prigovore i napadaje, kada se već pomene ovo ime, koje se danas gotovo rijetko nađe u našoj literaturi ili štampi. Ali postoji istorijski fakat, da su se naši pređi zvali Bošnjacima ili Bošnjanima sve od Kulina Bana, pa do iza okupacije Bosne i Hercegovine i da je ime Bošnjak gotovo jedini naziv, koji sretamo u našoj starijoj i svoj stranoj literaturi, kada je god govor o nama.

Pa i danas naš muslimanski seljak neće kazati, da govori srpskim ili hrvatskim jezikom, nego bosanskim. Pa i pravoslavni i katolički seljak (u koliko propaganda nije u njega dublje zašla) kaže, da govori bosanskim. Pod srpskim on razumije vjeru, a pod hrvatskim on razumije ono što je u Hrvatskoj!

Naši iseljenici u Turskoj, koji su iselili prije ove nacionalne hajke na nas i koji su najmjerodavniji za prosuđivanje ovoga problema, osjećaju se samo Bošnjacima i kažu, da govore bosanski. Pa i oni iz Hercegovine kažu da su Bošnjaci i da govore bosanskim jezikom. Mora se apsolutno odbiti tvrdnja, da je Austrija ‘stvorila bosansku narodnost’ kako to danas neki vole da kažu. Austrija je podržavala neko vrijeme ono, što je zatekla a poslije je pomagala da se to ime ubije, kako su tražili Srbi i Hrvati…

O nacionalnom pregaocu Suljagi Salihagiću pisao je njegov banjalučki komšija, rah. akademik Muhamed Filipović. Prisjećajući se njegove porodice i imanja pod raznim voćem, Salihagića opisuje kao ‘poznatog građanina Banje Luke građevinskog poduzetnika, inžinjera, političara i poslovnog čovjeka’. Suljaga je, po riječima akademika, ubijen u Beču od Gestapoa, a njegovu suprugu su ustaše zatvorile u logor Stara Gradiška, gdje je svirepo ubijena.