Piše Emir Medanhodžić
Teritorija današnje Bosna i Hercegovina, bila je geografski centar Ilirika, pa je često ta teritorija nazivana i Prava Ilirija (Ilirija Proper). Na toj teritorij se nalazi veliki broj ilirskih gradina, a koliko, do danas nije tačno utvrđeno. Tokom svih godina istraživanja i obilazaka gradina, često sam nailazio na brojne nove, nepoznate i neevidentirane gradine. Promatranjem i usporednom analizom shvatio sam da je svaki bosanski i humski srednjovjekovni grad, ustvari dizan na temeljima ilirskih gradina, što govori o dugom kontinuitetu života u našoj zemlji.
Mjesto i način gradnje, na strminama i teško pristupačnim uzvišenjima, bili su pogodni za odbranu i to je, smatram, ključni faktor koji je omogućio domicilnim Ilirima uspješnan otpor Rimskoj okupaciji, u trajannju oko 250 godina, sve do gušenja ustanka pod vođstvom legendarnog Bata (Batona) Desitijatskog, 9. g. n. e. Na ovakav zaključak upućuju i rimski izvori, navodeći, odnosno pravdajući se, da su ilirske gradine neosvojive.
Gradine nisu građene na najvišim uzvišenjima, već na onima s izuzetnim pogledom na sve četiri strane svijeta radi kontrole prilaza. Tri strane tih uzvišenja su nepristupačne, ponekad na stijenama visokim i do 500 metara, dok je pristup bio moguć samo s jedne strane, gdje su bili izgrađeni obrambeni zidovi ili opkopi.
Danas se na tim gradinama grade telekomunikacijski repetitori, što ih čini uočljivim izdaleka. Ali, to je ujedno i uništilo i devasttiralo mnoge gradine, kao što su Kotorac kod Sarajeva, Vrana kod Kaknja, Tođevac kod Foče itd.
Uz gradinu, oko gradine i ispod zidina gradine dizani su objekti, kuće u kojim se živjelo, a u slučaju rata i napada neprijateljske vojske, cjelokupno stanovništvo se sklanjalo u gradine, (primjer posljednje obrane u Ardubi tokom Batonovog ustanka). Posebne obrambene prepreke bili su suhozidi, opkopi sa palisadama ili opkopi sa vodom. Brojnbe gradina, povezane prostorno u obliku kruga, (npr. oko Bobovca i Jablanice), trougla ili para, činile su stratešku mrežu obrane cijelog pravog Ilirika.
Na terenu razlikujemo dvije vrste naziva za ilirske utvrde:
- Gradac, za napuštene gradine još u ilirsko doba, i
- Gradine, koje nastavljaju trajati i u srednjem vijeku, pa čak i kasnijem osmanskom i austrougarskom periodu, kada ih je dosta uništene u ratnim pohodima.
Gradine iz starijeg bronzanog doba koristile su prirodnu konfiguraciju kamenja, pa se uz dogradnju radila utvrda, dok je u kasnijem željeznom dobu, izgradnja bila uglavnom suhozidima ili megalitima usklađenim s konfiguracijom terena. Zanimljivo je da su se pristupne staze i putevi za konje uvijek gradili na desnoj strani, spiralno penjući se prema vrhu. Viseći drveni mostovi s podizanjem na vrhu često su činili posljednji obrambeni poredak. Naravno, tu su i kule osmatračnice koje su imale vizualni kontakt sa susjednim gradinama.
U sistemu strateške obrane postojali su i dugi suhozidi, pa ostatke jednog takvog dugog 4 kilometra možemo još uvijek vidjeti na planini Zec, u općini Konjic.
Uz gradine se uvijek nalaze i tumuli/gromile, odnosno grobnice uglednih vođa, vojskovođa, knezova, duhovnika. Ispod tumila obično nalazimo grobnice, u kojima su ukopavani poginuli vojnici ili preminuli tokom epidemija zaraznih bolesti.
Godinama, obilazeći gradine, uočio sam da su uvijek smještene iznad vodenih tokova, posebno na mjestu gdje se sastaju dvije rijeke, kao što su Hodidid iznad Mokranjske i Paljanske Miljacke, Soko grad iznad sastavaka Pive i Tare, Vratar iznad Drine i Žepe, Kosman iznad Sutjeske i Drine itd.
Posebno su me zanimali bunari na gradinama, jer nijedna utvrda nije mogla opstati više od nekoliko dana bez vode. Prvobitno sam razmišljao da su se bunari punili kišnicom, ali šta ako se potrefi suša, pa kiša ne pada mjesecima? Kako su se onda snadbjvali nužno potrebnom vodom?
Naravno, postojao je i način priliva vode putem cijevi, prirodnim padom ili podizanja vode putem čekrka, ali to je rijedak slučaj. Primijetio sam da su sada ti bunari uglavnom zatrpani, ponekad i jedva vidljivi, zbog milenijskog protoka prirodnih utjecaja, ali i utjecaja ljudi koji su ih namjerno zatrpavali.
Inicijalni trenutak koji me naveo na dublje razmišljanje o fenomenu bunara na ilirskim gradinama, desio mi se kada sam prije sedam godina, zajedno s prijateljem Enijadom Saračom, obilazio ilirsku i srednjovjekovni kraljevsku gradinu Bobovac i vidio tamošnji bunar pun vode. Iako je bila velika suša i kiša nije padala mjesecima, nivo vode nije opao. Pitao sam se otkud voda dolazila u bunar, kada se Bobovac nalazi na litici visokoj oko 200 metara iznad dvije rijeke – Bukovica i Mijakovićka rijeka.
Drugi prijelomni trenutak desio mi se prije tri godine, kada sam se penjao na ilirsku i srednjovjekovnu gradinu Duroš kod Foče, iznad rijeke Bistrice,s prijateljima Erminom Panjetom i Ibrom Muslimom. Tada smo vidjeli izvor Duroš ispod same gradine, a pri vrhu gradine malu pećinu s jezerom ispod nje i naravno, na vrhu bunar. Zaključio sam da voda ustvari teče naviše, samo nisam poznavao hidrauliku i inženjerstvo da to razumijem i objasnim.
Ovo pitanje me mučilo i proganjalo godinama, dok nisam pregledao na internet mreži predavanja g. Ibrahima Mešinovića iz Švedske (rodom od Prijedora), koji se bavi vodom preko 25 godina i koji mi je u kasnijem direktnom razgovoru pomogao svojim uputama i savjetima da odgovorim na ovo pitanja, na čemu mu se bezgranično zahvaljujem.
Jedan od osnovnih zakona univerzuma je Equlibrium pritiska tj. izjednačavanje pritiska u cijelom kosmosu, pa tako i na planeti Zemlji. Ovo se odnosi i na vodu koja prekriva oko 70 % površine zemlje, (kao što je, zanimljivo, zar ne, ima i oko 70 % u ljudskom organizmu), u skladu s alhemijskim zakonom, kako vani, tako i iznutra. To znači da voda, pod univerzalnim pritiskom ispod zemlje, izbija na površinu; pa to zovemo izvor.
Voda kruži na planeti Zemlji, oblikujući život i pojavljujući se u tri osnovna agregatna stanja:
- čvrstom (led),
- tekućem (tekuća voda), i
- plinovitom (vodena para).
Prema najnovijim istraživanjima, postoji i četvrti oblik vode u ljudima i životinjama, u obliku EZ vode (želatinska voda), koja spriječava da sva voda iscuri prilikom posjekotina.
Hemijski sastav vode je H2O, tj. jedan atom kisika i dva atoma vodika u kovalentnoj vezi. Voda je tekućina bez boje, okusa i mirisa i bez hranljivih tvari. Metafizički vodik je centar univerzuma i najčešći element u kosmosu, a kisik je napravljen sintetički od strane Stvoritelja.
Na presjeku dviju rijeka, pod pritiskom, voda stvara akvadom tj. podvodno jezero, koje pod visokim pritiskom puni izvore vode i koje često rezultira impresivnim izljevima na površinu, kao što je slučaj izvora vrela Bune kod Mostara s prosječnim godišnjim protokom vode od 45 m3 u sekundi, što je čini jednim od najjačih izvora vode u Evropi.
Voda uvijek na svojim izvorima ima temperaturu od 4 do 6 stepeni. Takođe, voda ima jednu zanimljivu osobinu – “voli” da se penje u uskim cijevima prema gore. To, na primjer, radi kroz kapilare drveta, penjući se na drveće visoko i do 150 metara. Isti fenomen se dešava i u kraškim pukotinama, gdje se voda “penje” kroz zemlju nekoliko stotina metara, do ilirskih bunara. Ovaj fenomen se dešava čak i na 1000 metara nadmorske visine, kao što je slučaj s ilirskom gradinom Kulina/Žir kod Foče, iznad rijeke Bistrice. Ona koristi kraški sistem pećina Badanj i Ledenjača, koje se nalaze u njenom stjenovitom podnožju.
Još jedna izuzetna osobina vode je njena sposobnost “pamćenja”, pa tako voda pamti vanjske utjecaje i informacije o molekulama s kojima je dolazila u dodir. Poznati su radovi japanskog naučnika, dr. Masaru Emotoa, koji je slikao kristale zamrznute vode i radio eksperimente s vodom pod emocionalnim utjecajima. U novije vrijeme rađeni su i fonski zapisi vode snimane u zatvorenom prostoru, a onda kompjuterski sintetizirani.
Voda ima kratkotrajnu memoriju i oponaša okolinu s kojom dolazi u kontakt; npr. minerali poput kvarca. Na izvorima mineralne vode, kojih je prepuna Bosna i Hercegovina, voda oslobađa te minerale. To su očigledno Iliri voljeli i razumjeli. U to sam se i sam uvjerio na gradini Medvjed-grad kod Busovače, čije je područje bogato kvarcom i drugim mineralima, kao i u susjednim gradinama u općinama Fojnica, Busovača, Kreševo, Kiseljak i drugim.
Osim toga, voda ima i dugotrajnu memoriju, tzv. klastere memorije. Kada pijemo izvorsku, živu vodu, ona komunicira s našim ćelijama i regenerira ih unutar godinu dana. To je vjerovatno bio uzrok zdravlja, snage i pameti ilirskog čovjeka. Današnji čovjek pije mrtvu vodu, flaširanu u plastičnim, staklenim, kartonskim i aluminijskim pakovanjima, što je vjerovatno jedan od razloga zašto nam se zdravlje, snaga i pamet svakim danom sve više smanjuju. Da ne spominjemo zagađene vodotoke širom Evrope što dodatno negativno djeluju na ljudsku populaciju.
Zamrznuti kristali vode/dr Emoto
Još jedna važna osobina vode jeste to što emitira rezonance na atomskom nivou, koje se mijenjaju s temperaturom i pritiskom. Voda komunicira s elementima i oblicima s kojima dolazi u kontakt, najčešće s kamenjem preko kojeg teče u izvorima. Recimo, ako teče preko granita, emitira rezonancu granita, ako prelazi preko kvarca, emitira rezonancu kvarca, itd. Svaki objekt ima svoju posebnu rezonancu, ali je zanimljivo da jedino oblik kocke, nema kapacitet za rezonancu. Sigurno će u budućnosti nova naučna istraživanja otkriti još preciznije kako voda komunicira i možda će jednog dana ta komunikacija biti u oba smjera.
Nije pretjerivanje kazati – tajna je u vodi. Uostalom sav život, začinje se u vodi.
Vratimo se bunarima na ilirskim gradinama i upitajmo se jesu li Iliri imali ova i općenito – kakva su znanja imali o vodi i njenim svojstvima?
Nemoguće je u ovom momentu sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje jer su Iliri ostavili vrlo malo pisanih tragova o svojoj kulturi i civilizaciji. Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste, da su znali kako dovesti vodu na svoje gradine, koristeći i razumijevajući prirodne zakone mehanike fluida. Možemo zaključiti i da su izborom lokacija za gradine, razumijeli principe žive vode i njenog značaja za njihovo zdravlje i obranu utvrda. Nije slučajno da su sve religije svijeta uzimale vodu za ritualna pranja, oslobađanja negativne energije i purifikaciju prostora. Jesu li Iliri imali duhovne rituale komunikaciju s vodom – i na to je teško odgovoriti s pouzdanjem. Kao i na pitanje da li je ilirski znak dvostruke spirale ili keltski triskelion, ustvari znak za izvor žive vode; što bi bila samo jedna od mojih slobodnih hipoteza.
Ko traži, taj će i naći!
Sarajevo, juni 2024.
Izvor: bosanskipogledi
