Bursać: Begija da se izvini što je VRS počinila genocid nad njenom porodicom?

“Možete li zamisliti da mene, kojoj je u genocidu u Srebrenici ubijeno deset članova najuže porodice, kćerka osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića, Sonja Jovičević Karadžić poziva da se izvinim?”

Ove riječi su suština.

Svo zlo Narodne Skupštine Republike Srpske sručilo se na Begiju Smajić iz Srebrenice, zastupnicu Stranke za BiH, nakon što je kazala notornu istinu da su pripadnici Vojske Republike Srpske počinili genocid i da uniforma te iste vojske, koju je u svom nakaradnom performansu nosio skupštinski poslanik Nebojša Vukanović, uznemirava i nju i njen narod.

Zarad istine i istinitosti valja citirati riječi poslanice Begije Smajić, e da bi saznali zašto su toliko uznemirile srpske poslanike u Skupštini RS-a:

“On (Ćamil Duraković) je juče istakao samo svoje nezadovoljstvo, kao i nezadovoljstvo svih žrtava Srebrenice, što ste obukli uniformu VRS-a koja je osuđena za zločin genocida u Srebrenici.”

I ne samo da nema ništa sporno u ovoj izjavi, nego je Begija Smajić dodala i to da očekuje od srpskog naroda da se distancira od onih koji su učinili zločin genocida. Potom je Smajićeva, kao da sve ovo nije dovoljno, dodala da ne osuđuje srpski narod za zločin genocida. Malo li je?

Dakle, šta je sporno?

Nije genocid horoskop

Apsolutno ništa, jer u Presudi Haaškog tribunala stoji eksplicitno da su pripadnici VRS-a uz policiju odgovorni za genocid počinjen u Srebrenici. Dakle, ne radi se o nekom nagađanju, o nekakvim provizornim hipotezma, nego o konačnoj i neoborivoj presudi međunarodnog suda, baziranoj na više hiljada dokumenta, materijalnih dokaza, forenzičkih ispitivanja i nebrojeno mnogo svjedočenja.

A u tim dokumetima, između ostalog stoji i da su na doživotne kazne zatvora za genocid u Srebrenici osuđeni Ljubiša Beara, načelnik za sigurnost GŠ VRS-a, Zdravko Tolimir, pomoćnik komandanta za OS poslove GŠ VRS-a, Vujadin Popović, načelnik sigurnosti Drinskog korpusa VRS-a.

Pa onda piše da je Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju donio još 2001. godine u predmetu protiv generala VRS-a Radislava Krstića presudu kojom su zločini u Srebrenici okarakterisani kao genocid.

U konačnici, na doživotnu kaznu zatvora osuđen je i general Ratko Mladić, komandant VRS-a, za genocid u Srebrenici, za progone Bošnjaka i Hrvata i teroriziranje građana Sarajeva.

Za genocid u Srebrenici šest pripadnika VRS-a je osuđeno na doživotne kazne i još 46 na 798 godina zatvora.

Dakle, da ponovim, u presudi je eksplicitno navedeno da su genocid počinili pripadnici VRS-a i MUP-a RS.

Civilizacijske razlike

Znači, nije Begija Smajić ništa slagala niti izmislila. Na poslanicima entitetske skupštine Republike Srpske je da se preispitaju, da ne prave maskenbal i pervertiju kojom vrijeđaju najviše porodice ubijenih u genocidu, ali i sve ostale ratnim zločinima na teritoriji BiH iza kojih stoji VRS.

Ovu situaciju je možda najbolje opisao pozorišni reditelj Dino Mustafić, koji u svom tvitu kaže:

“Poslanica Smajić pripada drugoj civilizacijskoj razini, ali živi u entitetu koji kao heroje veliča ratne zločince, kao pobjede slavi progon i zločin, a svoj smisao postojanja nalazi u ratu. Nelagoda, sram i beznađe da se ništa nikada neće promijeniti na dobro u RS-u je opravdano.”

Očevim stopama

I baš tako. Smajićeva svojim izvajavama koje se bave a) istinom i koje su pod b) utemeljene u odlukama Međunarodnog suda pravde stvara pometnju u tom entitetu, gdje je negiranje narečene istine odavno postalo sportska anticivilzacijska disciplina, a poricanje neka vrsta bildanja nacionalnog mišića.

U toj pervertiji najdalje je otišla Sonja Karadžić, kćerka ratnog zločinca Radovana Karadžića, koja je i kazala da se Begija Smajić treba izviniti dodavši da je, pazite sad “otvorila vrata koja nije trebala”. Ovo “otvaranje vrata koja ne trebaju da se otvore” neobično podsjeća na izjavu njenog oca Radovana koji je kazao, sjetićete se:

“Nemojte misliti da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao a muslimanski narod možda u nestanak, jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.”

Podsjećam, ove riječi su bile uvertira u agresiju na BiH, te potonje masovne zločine, etnička čišćenja i u konačnici genocid.

Ali, ima tu jedna druga, strašna stvar koja ubija gotovo svaku nadu o nekakvom boljem životu u manjem bh. entitetu. Riječ je o pustom faktu da su sa skupštinske govornice bili mnogo glasniji opozicionari u svojim napadima na Begiju Smajić. Tzv. opozicija je prednjačila u ultranacionalizmu, a čak i oni koji su okarakterisani kao “umjereni” poput Igora Crnadka su se ponašali kao klasični neočetnici:

“Molim te, Vukanoviću, nemoj se pravdati Begiji jer nas oni mrze. Nemamo se šta njima pravdati. Vojska RS-a nije presuđena nizašta”, poručio je zapjenjeno Crnadak.

Kako i koliko je to “nizašta” u najkraćim mogućim crtama je opisano par redaka iznad.

Ima li zaključka i kakav zaključak može biti, nakon više od 100 hiljada ubijenih, nakon genocida srebereničkog, nakon svih dokaza na planeti? Kako u konačnici prevazići zlo poricanja?

Izvinjenje neophodno, ali sa srpske strane

Možda je najbolje krenuti iz pozicije radikalnog srpskog šovenskog neshvatanja realnosti, e da bi se vidio (mogući) izlaz na kraju tunela.

Tako potpredsjednik Narodne skupštine RS-a Milan Petković u svom sramnom napadu na Begiju Smajić kaže:

“Ja sam najblaže rečeno šokiran izjavom kolegice Begije Smajić. Do sad jedna od najskandaloznijih izjava u Narodnoj skupštini… Uvrijedili ste Vojsku Republike Srpske jer ste rekli da je osuđena za genocid, morate se izviniti. To što je neki pojedinac osuđen za genocid, to je lična sramota i njegova, a ne sramota Vojske RS.”

Dakle, ako iko na svijetu treba da se izvini zbog nedjela vojske Republike Srpske, to su prije svega politčari iz Srbije i RS-a. Eto, to je početak. Nisu to koraci Vilija Branta, daleko smo mi eonima od toga, eli jeste neki početak.

Zaista, kad smo kod početka, vratimo se na početak – ne možete tražiti od osobe koja je preživjela genocid, za razliku od većine njene porodice, koja nije imala tu sreću, da se izivni zato što je šta? Zato što je preživjela i konstatuje realnost? Jer, ako to tražite, onda niste samo negatori genocida, nego trijumfalisti, koji zazivaju novi genocid.

A to je mjera trenutne politke u Republici Srpskoj, koja je što iz ideloških, najgorih razloga, što zbog predizborne utrke postala puko natjecanje u vulgarnom četničanju, koje se vodi preko svih onih potočarskih mezara i njihovih preživjelih rođaka. Pa eto po toj politici, njih ili nema, oni ne postoje, ili ako postoje treba da se izivine što su živi.

Analogija je jednostavna, zamislite da se potomci preživjelih u potkozarju moraju izvnjaviti pripadnicima Vermahta i SS divizija, zato što konstatovali da je njemačka vojska počinila zločine? Dabome da je ovo sa onu stranu razuma, jer je između ostalog u Njemačkoj izvršena denacifikacija odmah nakon Drugog svjetskog rata. Ovo u nas je jedna povijesna sprdačina, karikatura i svinjarija u kojoj živimo, dok gledamo kako se siluje povijest.

Umjesto zaključka:

Bagiji Smajić je oduzeta riječ i nije se više mogla obratiti u Narodnoj Skupštini RS-a. Eto, tako stoje stvari sa istinom.

Dragan Bursać

Izvor: AJB