Četvrti korpus ARBiH – Herojskom borbom dolinu Neretve učinili slobodnom za sve

Četvrti korpus ARBiH – Herojskom borbom dolinu Neretve učinili slobodnom za sve

Polaganjem cvijeća i učenjem Fatihe na mostarskim Šehitlucima u srijedu je u Mostaru obilježena 29. godišnjica formiranja 4. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Predsjednik Udruženja dobitnika najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” HNK Suad Muharemović kazao je tom prilikom kako je formiranje 4. korpusa Armije RBiH imalo izuzetno veliki značaj.

– Za nas je formiranje 4. korpusa u to vrijeme bilo od iznimnog značaja jer smo ujedinili sve snage od Ivana, Bjelimića pa do Vranjevića, do zadnjeg južnog dijela naše slobodne teritorije, ne samo vojne snage i jedinice koje su tu boravile, nego i sve ostale snage, a sve u cilju odbrane ovih naših prostora i našeg naroda od dvostruke agresije koja je zadesila ovu Hercegovinu – kazao je Muharemović.

Naglasio je kako su dolinu Neretve uspjeli učiniti slobodnom, ali da su za to platili i veliku cijenu.

– Mi smo se uistinu uspjeli herojski izboriti i ovu dolinu Neretve učiniti slobodnom, ne samo za sebe, za svoj narod, nego za sve narode koji žele i hoće da žive slobodno na ovoj teritoriji. Naravno, platili smo i veliku cijenu jer je preko 1500 naših saboraca, očeva, prijatelja dalo svoj život, ono najviše što se moglo dati za ovu domovinu, dok ih je preko 2800 teže ranjeno.

Bez obzira na sve, ponosni smo na ono što smo uradili tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata i mislim da smo imali i snage i hrabrosti i mudrosti da ipak danas imamo i jedinstvenu i suverenu državu Bosnu i Hercegovinu, da imamo svoju zastavu, svoj grb, svoje reprezentacije i ostalo – poručio je Muharemović.

Predsjednik Jedinstvene organizacije boraca Grada Mostara Sead Salčin naglasio je kako je 4. korpus Armije RBiH bio najčvršći bedem u očuvanju južnog dijela države Bosne i Hercegovine.

– Ako je ikada i u podsvijesti i pri čistoj savjesti bila dilema u opravdanost postojanja jedinica 4. korpusa Armije RBiH onda smo na osnovu svih događanja danas i u prethodnim godinama i u kontinuitetu negativnih događanja uvjereni da je postojanje tog korpusa bila jedna neophodnost jer je to bio najčvršći bedem u očuvanju južnog dijela države BiH i ne samo tog dijela jer su se pripadnici 4. korpusa odazvali na svim dijelovima ratišta Bosne i Hercegovine – poručio je Salčin.

U sklopu obilježavanja godišnjice, polaganje cvijeća i odavanje počasti šehidima i poginulim borcima Armije RBiH upriličeno je i na lokalnim mezarjima te na centralnim spomen-obilježjima u Stocu, Čapljini, Jablanici, Prozoru i Konjicu, a odana je počast i brigadnom generalu Arifu Pašaliću na spomen-obilježju u Drežnici (M-17).

Svečana akademija na programu je u Kino sali Jablanica u 14 sati.

Slika ima prazan alternativni atribut; njen naziv fajla je Mostar.jpg
Foto: Fena

4. korpus iznikao je iz Teritorijalne odbrane. Nezaboravno ime Četvrtog korpusa je komandant Prve mostarske brigade, heroj, Midhad Hujdur. General Arif Pašalić imenovan je za prvog komandanta 4. korpusa ARBiH.

Primjeri otpora i pobjeda

U borbi, 16. juna, kazuje komandant Selim Isić, Odred TO “Podveležje”, u blistavoj akciji porazio je i protjerao snage agresora JNA sa platoa Podveležja prema Nevesinju, zarobivši više od 30 neprijateljskih vojnika i oficira, kao i velike količine naoružanja i opreme. No, sav plijen preuzeli su SIS-ovci, a borci Armije BiH su bili prevareni.

– Neka Petar Zelenika bude iskren i čestit i kaže kako je bilo – dodaje Isić u jednom razgovoru za Faktor, odgovarajući na propagandu u vezi odbrane Mostar u ljeto 1992.

Esad Kosić, vojnik prve čete Luka, Samostalnog mostarskog bataljona, prisjeća se kako se sve odvijalo tih nekoliko dana u junu, kada su Mostar od četničkih postrojbi i JNA oslobodili vojnici Armije Bosne i Hercegovine.

Sve je počelo 12. juna, oslobađanjem dijela desne obale. Vojnici Armije BiH zauzimaju toga dana kasarnu na jugu grada, nakon čega im se pridružio HVO u tim dejstvima te preuzimaju kasarnu, a Armija se povlaći prema Mostaru u svoje kasarne. Narednog dana, nastavlja Kosić, drugi vod čete Luka Samostalnog mostarskog batalona sa 30 boraca, prelazi Neretvu u Mahali i napada liniju odbrane Tekija prema južnom logoru.

– Na pravcu glavne ulice izlazi rahmetli Beli Behmen sa svojom ekipom a iz pravcu Bunura vod iz Cernice, sa komandantom Esadom Humom. Narednog dana do osam sati ujutro držimo kompletnu zonu grada Mostara. Navečer nam dolazi pojačanja s Goranaca, ostatak našeg bataljona, rahmetli Mithad Hujdur Hujka i Semir Drljević Lovac, dolaze s dvije čete, i svi zajedno formiraju liniju s Odredom TO “Podveležje” – govori Kosić koji je tada ranjen.

Zoran Perić, pripadnik druge čete Donja Mahala Samostalnog mostarskog bataljona, kaže da se i danas dobro sjeća kakva su spletke rađene, dok je Armija BiH u centralnoj zoni grada vodila najžešće bitke. Tvrdi kako HVO nije ništa oslobodio, već da se dogodio dogovor Mate Bobana, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana o razmjeni teritorije grada Mostara i Bosanskog Broda.

– Pošto vojnici Armije BiH nisu bilu upućeni u njihove dogovore borili su se. Dogovor je bio Mostar bez Srba i Bošnjaka. Da nije bilo Armije BIH totalno drugačija bi bila etnička slika Mostara, a vjerojatno i Bosni i Hercegovini- poručuje Perić.

Midhad Hujdur u aprilu 1993. godine:

„Pojavili su se određeni problemi poslije ultimativne zapovijedi Bože Rajića da se Armija BiH stavi pod komandu HVO-a u određenom roku. Mi smo i do sada zajednički odrađivali zadatke i borili se protiv zajedničkog nam neprijatelja – četnika. I ova transformacija u Armiji i formiranje 4. korpusa u kontekstu je stvaranja zajedničke komande. Ni pomislili nismo da se nećemo zajednički boriti do konačnog oslobođenja. Na kraju krajeva, u ovaj rat sam ušao skupa sa Zelenikom, Stojićem i drugim hrvatskim borcima iz Mostara. Ali, van svake zdrave pameti su ultimativni zahtjevi onih koji nemaju sluha za mostarsku čaršiju. Da se mi silom stavljamo pod nečiju zapovijed, da predamo oružje, i da se mi, rođeni Mostarci, proglašavamo paravojnom formacijom i protjerujemo iz naših mahala!? Pa zar nismo ušli u ovaj rat sa četnicima da sačuvamo svoja ognjišta – nama tuđa ne trebaju. To nama muslimanima, i u Kur’anu piše, da smo dužni svoja ognjišta braniti. Taktika četnika je bila da naš narod natjeraju da preda oružje da bi izvršili genocid nad Bošnjacima i Hrvatima. Valjda se nećemo služiti taktikom našeg zajedničkog neprijatelja. U prvim danima suprotstavljali smo se četnicima sa minimalnim naoružanjem mjesec i po dana, a da sad, kada smo znatno naoružaniji i organiziraniji da nekome dozvolimo da od nas traži povlačenje i predaju oružja?! Stotine djevojaka od mene traži puške. Niko nema pravo od nas tražiti da ustuknemo i da postanemo građani drugog reda. Svima odgovaramo sa veliko NE! Silom više ništa, ali uvijek zajedno, sa dogovorom, jer mi smo za zajednički život svih čestitih i dobronamjernih ljudi…“

Dok HVO preko Hrvatske krugovalne postaje poziva Bošnjake na predaju iz improviziranog studija, na istočnoj obali oglašava se glas rodoljubivog Mostara: “OVDJE SLOBODNI RADIO MOSTAR. GRAĐANI, USPROTIVITE SE, OVO JE JOŠ JEDNA AGRESIJA NA NAŠ MOSTAR.”

Sabijeni u istočnom dijelu Mostara na uskom prostoru starog grada, okruženi sa svih strana, mostarski ratnici su neviđenom hrabrošću vodili sudbonosne bitke, posebno u Šantićevoj ulici i na Bulevaru.

“9. maja napad HVO-a na istočni dio grada krenuo je svom silinom. U ranim jutarnjim satima napadnuta je komanda 4. korpusa u zgradi ‘Vranice’, komanda 1. mostarske brigade, ali i sve ostale jedinice na području Šantićeve, Mahale, Cernice. Armijske jedinice su uspješno zaustavile napade i stabilizirale linije odbrane. Čak su u kontranapadu došli do Rondoa, ali su se spletom okolnosti povukli na linije na Bulevaru gdje su ostali do kraja rata.” (Šerif ŠPAGO, komanda 41. slavne brigade)

U toku 1993. godine između linija srpsko-crnogorskih i hrvatskih snaga koje su napadale pripadnike Armije RBiH bilo je od 800 metara do jednog kilometra.

“Mi ništa nismo imali. Bili smo sabijeni na nekoliko kvadratnih metara. Mi smo bili poktretne mete za ove grabljivce i fašiste s brda koji su mogli na tako uskom prostoru gađati pojedinačno svakog čovjeka po svojoj slobodnoj volji.” (Seid ef. SMAJKIĆ, muftija mostarski)

“Municije smo imali ukupno koliko su protivnici trošili na svadbama.” (Semir DRLJEVIĆ Lovac, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

U istočnom dijelu grada nije bilo struje. Vladala je glad. Međunarodne mirovne snage snabdijevale su Mostar humanitarnim paketima koje su bacali iz zraka. Nije bilo krova da nije bio srušen. Tenkovi su direktno ispaljivali granate na kuće po istočnoj strani.

“Mi nismo imali sredstava, ali smo imali sreće. Kada je HVO na Bulevaru koristeći zatvorenike napunio 50 metara kanalizacione cijevi eksplozivom – sve do naših linija, eksplodirao je samo dio ceste izbivši šahtove na našoj strani. Kada smo ušli u kanalizaciju, dobili smo eksploziv koji nismo imali. Od toga smo kasnije svašta pravili… Imali smo dobru ekipu inžinjera. Koristili smo sve do čega smo došli. Punili smo eksplozivom kante od masla… Bili smo kao ona grupa TNT iz romana Alana Forda.” (Semir DRLJEVIĆ Lovac, saborac i nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan)

“Mostarske mostove su rušile jedinice JNA i HVO-a. Bila je to režija u kojoj smo mi trebali biti u Neretvi ili izmjetšteni negdje drugo. Mostar i sve niže od Bradine bilo je otpisano. Hujka i par sličnih su ti koji su povukli narod i napravili armiju u Mostaru koja je bila okosnica odbrane cjelovite Bosne i Hercegovine.” (Mustafa ISOVIĆ, komanda 4. korpusa ARBiH)

“Mostar se nalazio u vrlo teškoj situaciji. Prema jugu se ne može, na sjeveru JNA, na pravcu prema Sarajevu u rejonu Bijelog Polja i Vrapčića nalaze se HVO brigade. Grad je bio u potpunoj blokadi, a s njim i sve izbjeglice koje su došle iz Gacka, Nevesinja, Trebinja, Ljubinja, Čapljine i drugih mjesta. Jedino rješenje bilo je da se izvrši deblokada i da se spojimo s jedinicama 6. korpusa. Glavni problem bio je nedostatak municije…” (Sulejman BUDAKOVIĆ Tetak, general ARBiH i nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrenim mačevima)

Hujka je stalno hrabrio svoje borce i uvjeravao ih da imaju dovoljno snage da izvrše deblokadu. Svakodnevno je išao od borca do borca, potpuno svjestan da mostarski borci mogu i sa minimalnim količinama municije poraziti neprijatelja i izvršiti deblokadu na prostoru Bijelog Polja i osloboditi Sjeverni logor.

Nakon majske agresije HVO-a na Mostar i totalnog okruženja, komandant 6. korpusa Arif Pašalić naređuje Miralemu JugiŠerifu Špagi i Draganu Malkoču da pripreme plan deblokade, odnosno oslobađanja Sjevernog logora i bjelopoljske kotline kako bi se otvorila komunikacija prema Sarajevu. Planirano je da akcija počne u ranim jutarnjim satima 30. juna 1993. godine, podsjećaju na stranici Heroji.ba.

Akcija je počela u ranim jutarnjim satima. Jedinice Armije RBiH u silovitom naletu oslobađaju Raštane, Vrapčice i kompletnu bjelopoljsku kotlinu.

Dok su padali i posljednji položaji snaga HVO-a, jedna od granata ispaljenih sa položaja HVO-a bila je smrtonosna za komandanta Hujku.

Hujkina smrt pomutila je Mostarcima ljepotu pobjede u toj, za njih, bici života.

Previous Pavle Radić: Fašizam se u Srbiji normalizovao
Next Podrška pobjednicima regionalnog takmičenja u simulaciji suđenja

You might also like

NAŠI DANI

Udruženje ,,Grom u njedrima Igmana” kao simbol sjećanja na Čedomira Domuza

Na području Kantona Sarajevo počelo je s radom Udruženje za zaštitu i očuvanje lika i djela Čedomira Domuza “Grom u njedrima Igmana” kao dobrovoljna, vanstranačka, nevladina, neprofitna i nereligijska organizacija.

OTPOR BOSNE

18. septembar: Dan općine i Bosansko-podrinjskog kantona Goražde

U historiji ovog grada 18. septembar 1992. godine ostaće trajno zabilježen kao datum kada su jedinice 1. 31. i 43. Drinske udarne brigade Armije BiH u blistavoj i herojskoj pobjedi,

OTPOR BOSNE

Heroji oslobodilačkog rata: Adil Bešić

Prva velika pobjeda pod komandom Adila Bešića desila se 12. juna 1992. godine kada oslobađa Bugare. Tog dana u organiziranoj akciji jedinica 4. odreda TO ‘Vrsta’ sa 4 čete oslobodila