Dan kada je posljednji Jugosloven napustio Predsjedništvo Bosne i Hercegovine

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine izgubilo i posljednjeg Jugoslovena… Stolica sada već bivšeg člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića više nije u zgradi u ulici Maršala Tita 16.

Svoje radno mjesto, po svemu sudeći, trajno je premjestio u zgradu na bivšem Lenjinovom šetalištu u Mostar, gdje će, kako je najavio, od sada biti sjedište njegovog “hrvatskog narodnog sabora”.

Ožalošćeni predsjednik HDZ-a s tolikom tugom je primio navedenu vijest da po treći put nije izabran u vrh države, (prvi put ga je u martu 2005. smijenio visoki predstavnik Pady Ashdown) da je odbio doći i na inauguraciju, primopredaju dužnosti.

Štaviše, kako je kasnije otkrio Željko Komšić, u Sarajevu su jučer trebali biti pozvani i predsjednici Hrvatske, Srbije, Slovenije, Crne Gore i Makedonije, ali se odlazeći Čović, želeći valjda poniziti državu čiji je predsjednik bio, nije složio s tim.

Bio je to njegov posljednji i prilično otužan potez u vrhu države.

Nije to ni čudo od čovjeka čiji život su ispunile promjene uvjerenja, ideologija, identiteta, klubova za koje je navijao, prijatelja, saveza, stranaka…

Treba se prisjetiti da se političar koji sa tolikim žarom osporava hrvatstvo Željka Komšića do samo prije nekoliko decenija pisao i osjećao Jugoslovenom.

Faksimil: Upisni list Dragan Čovića

Na sada već čuvenom upisom listu Mašinskog fakulteta u Mostaru Čović je 10. septembra 1975. godine naveo da je po nacionalnosti Jugosloven. Bio je nastanjen u mostarskom naselju Đikovina. Kasnije će biti uspješan student i nada profesora Roka Markovine, kojeg će kasnije, po svjedočenju čuvenog mostarskog profesora, istjerati iz stana.

Da stvar bude zanimljivija, danas veoma isključivi političar, koji snažno reaktivira separatističku ideju tzv. HRHB, tada se potpisivao isključivo ćirilicom i navijao svim srcem za “crveni” FK Velež. Danas bi te istine vatreni navijač HNK “Zrinjski” vjerovatno spalio na nekoj lomači u ulici dr. Mile Budaka (bivšoj Alekse Šantića) ili Jure Francetića, u ulicama koje su njegovi poltroni očuvali do danas.

Zanimljivo, zbog svojeg jugoslovenstva – koje je bilo isključivo karijerno, kao i današnje hrvatstvo, kako je prije nekoliko godina pisala splitska Slobodna Dalmacija, Čović je svojedobno bio predmetom kadrovskih sumnji bivšega komunističkoga generala Franje Tuđmana.

Prema transkriptu razgovora između ratnog šefa zloglasnog SIS-a Ive Lučića, koji danas svim snagama brani politiku Jugoslovena Čovića, i hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u proljeće 1998. godine, u vrhu Hrvatske su znali za kamelonstvo današnjeg šefa HDZ-a. Njih dvojica su 1998. analizirali hercegovačku kadrovsku situaciju.

“Dobro, a kad je Dragan Čović prestao biti Jugoslaven i pisati ćirilicu?”, pita  Tuđman.
Lučić mu uzvraća: “Ne znam kada, ali je bio. Vidjeli ste čitav studij njegov, on se na svakom ispitu tako potpisivao”, pisao je splitski list.

Inače, Lučić je smatrao da je opasno dati stranku, kako je kazao, čovjeku kojim se može manipulirati.

Slično je govorila i dr. Diana Zelenika, državna poslanica HDZ 1990. “Ja svakako nisam sudac ni vremenima ni ljudima, pa samo Boga molim da analitičari i povjesničari ne podlegnu dnevno-političkim potrebama vladajućih, pa ne zaborave napisati koje je sve partijske knjižice posjedovao Dragan Čović i kada je postao član HDZ-a BiH. Odat ću vam tajnu. 1996. godine se sjetio da je Hrvat!, kazala je Zelenika, dodavši da su ‘ranih devedesetih on i njegov prijatelj i kum Miro Ćorić, za vrijeme rata austrijski konobar, kamenovali autobuse koji su ispred stranke HDZ-a išli na skupove u Prozor-Ramu i sarajevsku Skenderiju, kada su postavljani temelji HDZ-a.

“U to vrijeme su knjižicu Saveza komunista zamijenili onom UJDI-ja/Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu čiji je osnivač i dopredsjednik te 92. godine glavom i bradom bio Dragan Čović, onaj isti koji vam se uz domoljubne pjesme predstavlja naj Hrvatom”.

Paradoksalno je da će se čovjek kojem su spočitavali da nije dovoljno dobar Hrvat, izroditi u eksponenta ekstremnog nacionalizma koji se deklarira kao nastavljač djela Mate Bobana. Onog čijim sjenama se poklonio na 27. godišnjicu tzv. HZHB.

Nisu u Hercegovini oprostili Čoviću ni jugoslovenstvo, ni ćirilicu, ni najvijanje za FK Velež, ni govor na dženazi Aliji Izetbegoviću, kao i kasnije promjene toka rijeke Radobolje da bi sebi izgradio kuću, afere s “Eronetom” i još štošta, ali je čelnik HDZ-a BiH preživljavao na političkoj sceni.

Iako ne treba podcijeniti političara kojem su mnogo puta predviđali kraj, koji je uspio politički preživjeti sve sudske procese, te usput u prošlost poslati nekada moćnog Ivu Sanadera ili Tomislava Karamarka, mnogo toga upućuje na činjenicu da je jučer ispisan početak kraja politike Dragana
Čovića. I njemu je jasno zašto.

(Radiosarajevo.ba/MiruhBosne)