Dragi mediji, da li je Radovan Karadžić kršćanski terorista?

Američki profesor u Švedskoj u ovom tekstu ukazuje na licemjeran odnos Evrope, ali i cijelog svijeta posebno medija prema zločinima Srba u Bosni i Hercegovni i potpunog izostanka termina “kršćanski terorizam” što je u svojoj suštini bio genocid nad Bošnjacima. 

Radovan Karadžić je proglašen krivim za genocid u Srebrenici 1995. godine, i osuđen na 40 godina zatvorske kazne. To vam je Radovan Karadžić: lider bosanskih Srba, političar iz reda bosanskih Srba, ratni zločinac iz reda bosanskih Srba, bosanski Srbin. Ali sudeći prema zadnjih 20 godina međunarodnih izvještaja, Radovan Karadžić nije i evropski kršćanin.

Neću ulaziti u Karadžićevu religijsku povijest i njegovo vjerovanje, ali je dovoljno reći da je to čovjek koji je 2010. opisao svirepo krvoproliće kojim je upravljao kao „pravedno i sveto“. Muslimani su sistematski ubijani. Džamije su dizane u vazduh. Jasno su se čuli prizvuci krstaških pohoda.

Pa ipak evropski i američki mediji, većina njih, nisu i ne žele da Karadžića definišu i povezuju s njegovim vjerskim identitetom. Međutim, mnoge Karadžićeve žrtve su tako okarakterisane – one su za medije bile „bosanski muslimani“.

S druge strane, agresori i zločinci su povezivani s njihovom regijom ili nacionalnošću, a ne njihovom vjerom. Ovakvo izvještavanje je dopustilo Evropljanima, ili ostatku svijeta, koji nisu Srbi ili bosanski Srbi da se distanciraju od svega. „To nema nikakve veze sa mnom“ – je logična reakcija za nas koji živimo u drugim zemljama ili regijama.

Međutim, ako bismo ljude poput Karadžića opisali kao „kršćane“ (i to ustrajno ponavljali), tada bismo ušli u potpuno novu sferu identiteta. Svaka pomisao o ličnoj vezi ili kolektivnoj odgovornosti se prebacuje s regije ili nacije (države) na mnogo šire polje ljudi koje povezuje zajednička vjera. Naravno, prirodna reakcija globalne kršćanske zajednice bi bila da se distanciraju od ljudi poput Karadžića, i da tvrde da njihova nedjela nemaju nikakve veze s ‘stvarnim’ krćanima ili kršćanstvom.

Drugim riječima, kršćanima bi bilo neugodno – možda bi se i uvrijedili – na tvrdnju da čudovišta poput Karadžića njih predstavljaju na bilo koji način.

Na sličan način, smatram da veliku većinu muslimana uznemirava – pa i vrijeđa – način na koji vodeći ‘mainstream’ mediji de facto povezuju njihovu muslimansku vjeru s djelima koje čini ISIL.

Na sličan način, smatram da veliku većinu muslimana uznemiravaju – pa i vrijeđaju – medijski zahtjevi da se ‘osude’ nasilni luđaci iz Parisa i Brisela s kojima ostali muslimani nemaju ni duhovne ni lične veze.

Na sličan način, smatram da veliku većinu muslimana uznemiravaju – pa i vrijeđaju – prijedlozi da im se zabrani ulazak u zemlju samo na osnovu njihovu vjere.

To je moć jezika: moć jedne riječi koja može izmijeniti kako razumijevamo ili reagujemo na vijesti. Ako mediji nisu voljni da Karadžića opišu kao ‘kršćanina’ koji je krenuo da ubija muslimane, treba da se dobro zapitamo zašto to ne žele da urade?

I obrnuto. Ako su mediji voljni da zločinca jedino ako je musliman povežu s religijskim terminima, trebamo se zapitati zašto?
Na kraju, priča o Karadžiću razotkriva jasan, jednostrani etnocentrizam europskih i američkih medija.

Ovdje se ne radi o moralnom relativizmu. Ne radi se o političkoj korektnosti. Radi se o temeljnim principima profesionalne i intelektualne dosljednosti.

Autor: Christian Christensen, profesor žurnalistike na Univerzitetu Stockholm.
Izvor: commondreams.org

Akos.ba