Prošlo je pet godina od progona muslimanske manjine Rohinja i njihovog prisilnog raseljavanja iz njihovih domova u Mijanmaru.
Trenutno oko 140.000 njih živi u kampovima u koje su odvedeni na granici s Bangladešom.
Ostali su tu nakon etničkog čišćenja koje su vršile budističke bande i burmanska policija u selima u provinciji Rakhine, a njihova sela su sravnjena do temelja, piše The Economist.
Na početku izvještaja list napominje da je masakr 2012. godine otvorio put za još veće krvoproliće pet godina kasnije, kada su burmanske sigurnosne snage 2017. godine pokrenule kampanju masovnog ubijanja, silovanja i paljenja na sjeveru Rakhine.
Ujedinjeni narodi su označili to kao genocid.
‘Moderni koncetracioni logor’
Gotovo 750.000 Rohinja pobjeglo je u Bangladeš, gdje žive u najvećem izbjegličkom kampu na svijetu.
Prema UN-u, Rohinje su živjele u teškim uslovima desetljeće nakon izljeva bijesa 2012. i pet godina od genocida 2017. godine.
List je naveo da je prelazak u Bangladeš isprva pružio određeno olakšanje, ali je vlada Bangladeša počela gledati na izbjeglice kao na teret.
Nasilje se proširilo u kampovima, a uglavnom su ga činile vladine sigurnosne snage.
Bez obzira s koje strane granice se Rohinje danas nalaze, njihovo iskustvo je isto: glad i bijeda i život okružen bodljikavom žicom.
Trenutno petina Rohinja koji su ostali u Mijanmaru živi u onome što grupa za lobiranje Fortify Rights naziva “modernim koncentracionim logorima”, koji su prvobitno bili dizajnirani da traju samo dvije godine, dodao je The Economist.
Mnogi od njih su bili pogođeni monsunima i poplavama tokom proteklog desetljeća.
‘Život u logorima gori od zatvora’
Čini se da su ovi uvjeti sračunati da dovedu do “spore smrti” Rohinja, kažu iz UN-a, jer je njihov broj u Mijanmaru naglo opao.
Sve dok je burmanska vojska na vlasti, smatra The Economist, mala je vjerovatnoća da će se situacija Rohinja promijeniti.
”Život u logorima je gori od zatvora”, kaže Mohammed, koji sada živi u kampu izvan Sitwea.
Zatvorenici barem znaju dužinu svojih kazni, a Rohinje ne znaju hoće li ikada biti oslobođeni.
Čak i da se to desi, mnogi ne bi imali dom u koji bi se mogli vratiti, jer je policija davno porušila buldožerima ruševine njihovih domova i prodala zemljište firmama, što je olakšalo da se ukloni i posljednji trag ove ugrožene grupe.
Izvor: Agencije/AJB
