Ef. Azabagić prije 140 god. – ‘Iseljavanje (hidžra) u naše vrijeme ravno je samoubojstvu, propasti i nestanku Bošnjaka’

Ef. Azabagić prije 140 god. – ‘Iseljavanje (hidžra) u naše vrijeme ravno je samoubojstvu, propasti i nestanku Bošnjaka’

Reisu-l-ulema Mehmed Teufik-efendija Azabagić preminuo je 22. maja 1918. godine

Autor teksta: Mr. Osman Lavić, Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu

-Druga polovina 19. stoljeća jedan je od najtežih perioda u dugogodišnjoj historiji Bošnjaka. Povlačenjem Osmanskog Carstva i okupacijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije našli su se prepušteni sami sebi, u opasnosti da od konstitutivnog postanu periferni faktor u vlastitoj domovini.

Bošnjaci su na promjenu vlasti, koja je imala dalekosežne posljedice, reagirali na različite načine. Manji dio pružio je oružani otpor austrougarskim trupama, izloživši muslimansku populaciju represivnim mjerama Austro-Ugarske Monarhije, dok je najveći dio bošnjačkog stanovništva, usljed neinformiranosti, zbunjenosti, zatečenosti i obezglavljenosti, zauzeo pasivan odnos prema svim događajima s kraja 19. stoljeća. Veliki dio stanovništva rješenje je našao u masovnom napuštanju vjekovnih ognjišta i iseljavanju u područja koja su još bila u sastavu Osmanskog Carstva. Procjenjuje se da je u tri vala masovnog iseljavanja, od 1878. do 1910. godine, Bosnu i Hercegovinu napustilo oko 150.000 njenih stanovnika. Proturena je krilatica da je i sultan poručio: “Ko je moj, neka ide meniˮ. Kao i u svakom metežu, profiteri i sitnošićardžijske duše zadovoljno su trljali rukama bogateći se na preprodaji ogromnih begovskih posjeda.

Iseljavanje bošnjačkog stanovništva odgovaralo je skoro svima, sem iskrenim, samosvjesnim i vizionarski orijentiranim domoljubima. Naime, Austro-Ugarska Monarhija je na Berlinskom kongresu dobila mandat da upokori Bosnu i u njoj zavede red. Nije joj odgovaralo da se proširi vijest kako je muslimansko stanovništvo nezadovoljno i da se masovno iseljava. Zbog namjere da prikrije prave razmjere iseljavanja, nije ni vodila urednu i transparentnu evidenciju iseljenih osoba sve do 1906. godine. Međutim, iseljenički pokret joj je itekako išao na ruku jer je tako veoma jeftino dolazila do vrijednog i plodnog zemljišta za svoje koloniste a s druge strane rješavala se tako jednog dijela stanovništva koji je pružio veoma žilav otpor njenoj upravi.

Osmanska vlast je i u tome opet gledala svoj interes. Pitanje iseljavanja predstavljala je kao unutrašnju kolonizaciju Turske, odnosno namjeravala je na granicama Srbije, Bugarske i Grčke naseliti izbjeglo stanovništvo “zbog održavanja ravnoteže hrišćanskog elementa”.

Bošnjaci muslimani su u većini gradova ostali obezglavljeni, dezorijentirani, ostavljeni na milost i nemilost udarima sudbine koja je bila krajnje neizvjesna i nepredvidiva. Samo rijetki pojedinci, uvidjevši svu složenost novonastalih prilika, nastojali su svojim djelovanjem pomoći da se duhovni prijelom između orijentalnog naslijeđa i zapadnjačke perspektive što lakše i bezbolnije savlada. Među njima, zavidno mjesto pripada direktoru sarajevske i tuzlanske ruždije, tuzlanskom kadiji i muftiji, prvom direktoru Šerijatske sudačke škole, kasnije drugom reisu-l-ulemi hadži Mehmed-efendiji Teufiku Azabagiću.

Porijeklom je pripadao feudalnom sloju, a obrazovanjem tradicionalnoj školi islamske uleme. To mu nije bila prepreka da se u presudnom trenutku, kada je Bošnjacima prijetila realna opasnost da budu svedeni s glavne na marginalnu poziciju među narodima Bosne i Hercegovine, stavi na čelo progresivnih snaga koje su Bošnjake povele naprijed ka tranziciji u zapadnjačke kulturne i civilizacijske tokove. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak s pravom ga svrstava u red prosvjetitelja svoga vremena.

Da bi otupio oštricu masovnog iseljavanja i narodu objasnio da ne postoje vjerski razlozi za iseljavanje, odnosno hidžru, Azabagić je 1884. godine, kao tuzlanski muftija napisao zapaženu poslanicu “Risala o hidžriˮ, u kojoj je argumentirano ukazao na svu pogubnost iseljavanja i katastrofalne posljedice koje iseljavanje ima po bošnjačko stanovništvo. Poslanicom je šerijatskim i praktičnim argumentima osporio pokušaje predstavljanja iseljavanja kao vjerske obaveze (farza). “Iseljavanje (hidžra) u naše vrijeme ravno je samoubojstvu, propasti i nestanku Bošnjaka muslimana s ovih prostoraˮ, bio je rezolutan muftija Azabagić. Zbog ovakvog stava, trpio je napade zastupnika teorije o nužnosti iseljavanja, ali je ustrajao “kao lider nedjeljive bošnjačke vjernosti islamu i bosanskom vatanu”.

Enciklopedijsko obrazovanje, izuzetno vizionarstvo i neprocjenjivo pozitivna uloga u jednom od najtežih perioda u historiji Bošnjaka ne mogu mu se osporiti ni zanijekati. Tradicionalista, konzervativac i kritičar reisa Azabagića – Sakib-ef. Korkut povodom njegove smrti zabilježio je da je s njim umrla cijela kutubhana. To mu se učinilo preskromno pa je dodao “kutubhana i po”. Azabagić je rođen 1838., a umro je 1918. godine. Živio je 80 godina u dva stoljeća i to većim dijelom u 19. i 18 godina u 20. stoljeću. Školovao se u Bosni i Istanbulu za vrijeme i u sistemu Osmanskog Carstva, školovao se za jedno a radio u drugom vremenu. Bio je spona dva stoljeća, most između dvije kulturno-civilizacijske zone, orijentalno-islamske i zapadno-evropske, svjedok i sudionik izravnog kontakta islama i kršćanstva na prostoru Bosne i Hercegovine. Angažmanom i nakon odlaska u penziju, reis Azabagić postavio je nove međaše u daljem razvoju mnogih udruženja, časopisa, pokreta i inicijativa. Bio je među prvim Bošnjacima neosporne učenosti i visokopozicioniranog ranga koji je radni i životni vijek posvetio pomoći sunarodnicima da se što lakše uključe u politički i civilizacijski ambijent moderne Evrope kao prostora vjerodostojnog življenja islama.

Previous HDZ želi izmijeniti zakon kako bi crnolistaši primali plate
Next Historijski potez - Norveška, Irska i Španija kažu da priznaju palestinsku državu

You might also like

HISTORIJA

Ugarska diplomacija i pitanje bosanske krune

Dobivanje papinske krune diplomatskim putem značio je uspjeh Tomaševićeve kancelarije. No, reakcija ugarskoga kralja Matijaša Korvina, koji je u oštrom pismu papi zamjerio slanje krune, podsjećajući ga na predaju Stjepanovu

HISTORIJA

400 godina od smrti Hasana Kafije Pruščaka

U 2015. se navršava 400 godina od smrti Hasana Kafije Pruščaka, za kojeg mnogi tvrde da je bio najveći bošnjački mislilac 16. stoljeća, ali i jedna od najpoznatijih ličnosti iz

KULTURA I UMJETNOST

OTVORENA IZLOŽBA „SREDNJOVJEKOVNE POVELJE I PEČATI BOSANSKIH VLADARA I VLASTELE“

  „Srednjovjekovne povelje i pečati bosanskih vladara i vlastele“ autora Jasmina Mandžukića, kustosa Muzeja Tešanj. Na izložbi je prikazano 15 panoa sa srednjovjekovnim poveljama i 15 replika reprezentativnih pečata bosanskih