Datum formiranja 4. motorizovana brigada: 28.07.1992. godine. Datum dobijanja kolektivnog priznanja “Viteška“: 28.07.1994. godine.
Godišnjica formiranja ove brigade iz sastava Prvog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine obilježena je jučer i danas – polaganjem cvjeća i učenjem Fatihe na Centralnom spomen-obilježju poginulim borcima ispred zgrade Općine Ilidža, Svečanom sjednicom općinskog vijeća Ilidža, Misom zadušnicom poginulim pripadnicima 4.Vmtbr katoličke vjeroispovjesti, učenjem Fatihe i polaganje cvijeća na Golom brdu… Kao i polaganje cvijeća i učenjem fatihe na mezarju šehida Emira Bogunića Čarlija i Ejuba Sarajkića Eke.
Na današnji dan 1993. godine živote za odbranu domovine Bosne i Hercegovine dali su Emir Bogunić Čarli i sestre Samira i Mevlida Elčić.
Čarli je najvišim ratnim priznanjem Zlatni ljiljan odlikovan 1993. godine, a posthumno je 1994. godine odlikovan Ordenom za vojne zasluge sa zlatnim mačevima, te je dobio čin pukovnika Armije RBiH.
Zijad Hasečić ranije je za Faktor pričao o Čarliju, kazavši da je ponosan jer ga je poznavao i jer su rame uz rame branili državu.
Ponosan sam jer smo zajedno doživjeli neponovljive događaje, kada ljudi brane svoju domovinu, svoju porodicu, evropske i civilizacijske vrijednosti. To je čovjek koji je svojim duhom umio i pokazao kako se voli ova zemlja, a kako se zna i narediti i ispoštovati ono što se dogovori – kazao je Hasečić.
Jedne prilike tokom obilježavanja godišnjice njegove pogibije prisutnima se vrlo emotivno obratila i Adisa Bogunić, njegova kćerka, koja je u vrijeme njegove pogibije bila djevojčica.
– Bila sam mala, ali mi se zauvijek u sjećanje urezao momenat kada sam ga posljednji put vidjela, zagrlila i rukom mu prošla kroz kosu, i kada se okrenuo na polasku, kao da sam osjetila da ga više nikada neću vidjeti. Sljedeće čega se sjećam je kada je majka donijela njegovu izrešetanu ličnu kartu i kazala mi: “Babo ti je poginuo”. Ostale smo bez njega, ali ne i same, uz nas su uvijek bili i danas su njegovi drugovi i saborci koji su uvijek bili tu za nas, i koji sve ove godine čuvaju uspomenu na mog rahmetli oca i ostale šehide i poginule borce – kazala je tom prilikom Adisa Bogunić.
I Mevlida Elčić postuhmno je dobila Zlatni ljiljan.
– Obje su bile izuzetni borci. Bile su omiljene u društvu, imale su drugačiji naglasak, drugačije karakterne osobine s obzirom na to da su dolazile sa drugog područja. Bile su veoma simaptične u razgovoru i komunikaciji, žestoki borci. Mevlida je bila malo govorljivija, ona je više pričala, šalila se, i uvijek je insistirala da učestvuje u svim borbenim akcijama. Bilo je s njima uvijek anegdota. Imale su simpatičan način govora, za lavor govorile su leđen, nisu znale šta su pantalone, one su govorile hlače. Mevlidu smo zvali Tito, a Samiru Unprofor, jer je uvijek šutjela i posmatrala, sve dok ne progovori. A kada progovori, imali smo tri dana razloga za smijeh jer su obje imale smisla za humor – pričao je ranije za Faktor njihov saborac Hasečić.
Na mezar sestara Samire i Mevlide zajedno sa njihovim roditeljima došao je jedne prilike i rahmetli predsjednik Alija Izetbegović.
– Ovaj rat pun je uzbudljivih priča, potresnih priča, o našim junacima koji su se borili, poginuli. Ovo je ipak jedna od najpotresnijih priča koje sam ja čuo, o pogibiji dviju sestara Mevlide i Samire. One su poginule skupa kad je poginuo i Emir Čarli. To je vrijeme bio najkritičniji trenutak rata u Bosni i Hercegovini, kada su pokušali da omču stave oko Sarajeva. Tada je došlo do pogibije ovih sestara. Priče koje se nažalost ne znaju, naš narod treba da zna – kazao je tada Alija Izetbegović.
(MiruhBosne/Faktor)
