Godišnjica stradanja civila na Bikavcu i Pionirskoj: Višegrad je grad živih lomača

Kolona ljudi sa transparentima najprije se poklonila žrtvama na Bikavcu gdje su prije 23 godine u kući Mehe Aljića živi zapaljeni više od 70 nevinih civila, žena , djece i staraca. Nijemi od boli i sjećanja na monstruozni zločin učili su jasin i fatihu, položili cvijeće, moleći se da oni koji znaju istinu o tome gdje su sklonjene kosti njihovih najbližih, progovore.

Grad pod zavjetom ćutnje

Teško, jer i 23 godine poslije, ovo je grad pod zavjetom ćutnje. Ipak, ni ljepota višegradske ćuprije ne može prikriti miris i tragove zločina. Grad živih lomača. Krvavi Višegrad. Grad smrti.

Takav je u očima Redžepa Tufekčića, čovjeka koji je izgubio više od deset članova porodice. Živi su spaljeni na Bikavcu. Sestrina beba od dva dana nije imala ime.

“Najmlađu sestru sa bebom nismo još našli, sve se svodi na to da je bila u ovoj kući. Bebi smo mrtvoj morali dati ime da bi je proglasili nestalom. Krvava Drina i ovakva zgarišta sve vam govore.

Teško je bilo šta reći poslije svega ovoga. Majku, brata, ženu ,sestru smo našli, tu najmlađu sestru sa bebom, nismo našli, molimo sve koji znaju bilo šta da kažu. Poručujem svima da se ovo nikada više nikom ne desi.

Svaki rat je isti. Otac mi je doživio isti genocid, desetoro djece i suprugu u prošlom ratu je našao mrtve. Sa ovog mjesta bi poručio svima koji bilo šta znaju da ovakve stvari prijave, da nam pomognu da napravimo tim dušama smiraj”, kaže Redžep Tufekčić.

Zapalili i djecu

Onog trenutka kada je saznao da mu je porodica živa spaljena Esad Tufekčić se, kaže, skamenio. Svi njegovi su živi zapaljeni. Supruga Džehva , kćerka Elma od pet i po godina i sin Ensar koji je imao nepune dvije godine. Svastika mu je imala sedam godina. Svi najbliži njegovi i od supruge su izgorjeli.

“Kad sam pitao Ramovića ovog jednog sa Bikavca šta je sa mojima, i kad mi je kazao da su živi izgorjeli, skamenio sam se. Tri dana nisam mogao suzu pustiti, krio sam se od naroda. Bio sam skamenjen, ne znam kako sam opstao, bio sam izgubio volju za životom. Evo nakon 23 godine nisam uspio ni koščicu naći, sve su uspjeli skloniti. I to je zločin. Jer kakva tragedija treba da se desi, kakvi mogu da budu ljudi koji pale djecu u majčinom naručju. To ljudski um ne može zamisliti. Jedino što imamo danas je ovo mjesto gdje dođemo da učimo fatihu. Apelujem na ljude da nam kažu gdje su kosti naših najmilijih da ih sahranimo, da im proučimo fatihu”, kaže Esad Tufekčić.

On dodaje da je ogorčen radom Tužilaštva BiH i nadležnih institucija zbog nekažnjenih zločina i malih presuda koje zločinci dobivaju.

“Tužilaštvo i ostali, to je cirkus. Ratni zločinci se šeću po gradu provode svoje gluposti, mi tražimo da se ubrzaju hapšenja i da sudske presude ne bude dvije, tri ili pet godina, već doživotne. To je za doživotnu robiju šta su uradili”, dodaje Tufekčić.

Cvijeće je položeno i u kući, živoj lomači u Pionirskoj ulici gdje je 14. juna prije 23 godine zapaljeno više od 70 civila. Senad Kurspahić koji je na ovom mjestu izgubio cijelu familiju otkrio je spomen ploču koja trajno podsjeća na stravični zločin u Pionirskoj.

Gdje su kosti ubijenih?

“Moj Višegrad je grad živih lomača. Evo bili smo na Bikavcu sad smo pred kućom živa lomača Pionirska. Danas smo postavili spomen ploču u znak sjećanja na živo spaljene civile gdje se ni do danas nije našla niti jedna koščica.

Poručila bih kriznom štabu SDS-a, neki su u Srbiji a neki na visokim funkcijama u Općini Višegrad i Republici Srpskoj, da nam kažu gdje su kosti živo spaljenih, da ih porodice dostojanstveno ukopaju.

Ova ploča nosi poruku zbog koje je Milan Lukić osuđen na doživotnu robiju, Sredoje Lukić na 27 godina a 1. jula Žalbeni sud u Parizu trebao bi donijeti odluku da se Radomir Šušnjar isporuči Sudu BiH koji je učestvovao u spaljivanju živih ljudi u Pionirskoj.

Nadam se da će moji sugrađani srpske nacionalnosti znati cijeniti i štititi ovu ploču u znak sjećanja na ono što je njihov narod uradio sa ciljem i porukom da se nikada više i nikome u svijetu ne desi živa lomača Pionirska, Bikavac i ostale žive lomače u Višegradu”, poručila je Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja “Žena –žrtva rata”.

Po evidenciji Udruženja “Žena-žrtva rata” u Višegradu je sedam ili osam živih lomača, kuća u kojima su masovno spaljivani bošnjački civili.

“Druga je u Dušću gdje je zapaljeno sedam žena, za taj zločin osuđen je Momir Savić, koji je u bjekstvu. U Dušću imamo još dvije tri kuće gdje su zapaljeni pojedinačno civili. Uglavnom po dosadašnjim pravosnažnim presudama Višegrad je grad živih lomača“, dodaje Hasečić.

Obilježavanju godišnjice zločina nisu prisustvovali zvaničnici Općine Višegrad, izuzme li se predsjednik SO Višegrad Suljo Fejzić.

“Naša obaveza i najveća dužnost prema žrtvama je da ne šutimo, moramo govoriti našu istinu, istinu žrtava koje su ovdje na ovom mjestu stradale. Svi koji bilo šta znaju obavezni su da traže kosti nestalih, da vrše pritisak na institucije i traže počinioce zlodjela. Molim žrtve i porodice da pričaju šta se desilo ovdje na ovim živim lomačama, jer ako vi ne budete pričali, pričat će neki drugi svoje istine”, poručio je Fejzić.

U Carevoj džamiji u Višegradu proučene su dove i jasin pred dušu stradalih, a tevhid u kući živoj lomači u Pionirskoj ulici.