Sabina Džebo imala je 12 godina kada su joj tokom granatiranja Goražda, 10. juna 1992., poginuli majka i otac koji su ispred kuće pili kafu s prijateljima, rodbinom i komšijama. Prisjeća se da su se djeca tada, kada je počelo granatiranje, igrala u blizini, i roditelji su im rekli da uđu u kuću.
“Nismo ni stigli zatvoriti vrata kada su granate i geleri počeli letjeti oko nas. U tom trenutku sam pogledala prema mjestu gdje su odrasli pili kafu i vidjela kako su svi prekriveni krvlju“, piše u Sabininoj ispovijesti za Muzej ratnog djetinjstva.
U tom granatiranju ubijeni su njeni roditelji i dedo. Ostala je sama sa dvije sestre i bratom. Njih četvero, kaže, bili su zagrljeni u svojoj toplini “kao četiri mačića“.
“Često kažem kao četiri mala mačića smo bili – i podrška jedni drugima, i dijelili i dobro i zlo. Ubrzo mi se i udala najstarija sestra. To je nekako bilo teško, osnovala je svoju porodicu. Naravno, najveću zahvalnost pokušavam sad da vratim svojoj sestri i zetu jer sam 12 godina živjela kod njih, oni su me i školovali“, prisjeća se Džebo.
Na izložbi “Djetinjstvo pod opsadom“ nalazi se i novčanik njene majke, jedan od rijetkih predmeta koji je ostao iza njenih roditelja jer ih je većina izgorjela u ratu.
“Najteže je bilo napisati, iskreno kažem, i ovo je prva prilika da me neko pitao hoćeš li pričati. Trideset i nešto godina nikad nismo imali priliku. Evo ja imam 44 godine, prije 32 godine me niko nije pitao da ispričam svoju priču, niti se u Goraždu, iskreno, toliko priča”, rekla je Džebo za Detektor.
Nakon rata završila je fakultet i počela raditi s djecom, što je i njoj pomoglo.
“Oduzeli su nam djetinjstvo, oduzeli nam sve što smo imali i možda sad negdje i ispaštamo zbog toga svega što se desilo i zbog trauma koje nismo uspjeli preraditi“, pojašnjava ona.
Sabina Džebo. Foto: BIRN BiH
Među predmetima na izložbi nalaze se i dvije fotografije koje je Muzeju poklonio Edin Sijerčić, a na kojima su on i njegov brat blizanac, Emir, koji je poginuo 5. jula 1992. tokom igre s bratom i djevojčicom Džarkom.
Edin i Emir imali su nepunih 11, a Džarka nepunih 10 godina. Njihovu igru prekinula je granata od koje je u glavu ranjen i Edin, koji je nakon toga sedam dana bio u komi. Emir je pogođen u srce i umro je na rukama oca Hajrudina, a Džarka u stomak, nakon čega je preminula u ambulanti u Mujković polju.
“Prevezen sam u bolnicu s oklopnim transporterima. Jedino tako smo mogli preći preko mosta u Dom zdravlja… Bio sam u komi i nisam znao ni za šta. Osmi dan sam se probudio i saznao sam da mi je brat blizanac poginuo i da je poginula Džarka Bajrami“, kaže Sijerčić za Detektor.
Uz dvije fotografije na kojima su blizanci tokom djetinjstva, Sijerčić je donirao i svoju priču Muzeju ratnog djetinjstva, kako se ne bi zaboravilo kroz šta su sve prolazila goraždanska djeca.
“Ovdje je mnogo toga lošeg urađeno, i što se tiče i politike i svega, niko odgovarao nije. Da se ne zaboravi, da moje dijete ne zaboravi, da djeca nauče i ne zaborave, da znaju šta je historija i ko je ko u ovome ratu“, kazao je on.
Podsjeća da za ratne zločine počinjene nad djecom Goražda nema presuda, te da čeka dan kada će neko odgovarati za ubistvo njegovog brata i ostalih goraždanskih civila.
Za brata je bio jako vezan i privržen, te objašnjava da su bili jednojajčani blizanci koji su osjećali jedan drugog.
“Jedan dio mene je otišao s njim kad je on preminuo. Ta bol uvijek ostaje sa mnom i umrijet će sa mnom“, priča Sijerčić i pojašnjava da jedan dio njegovog brata i dalje živi s njim – dio koji priča istinu o djeci ratnog Goražda.
Džarka, s kojom su se blizanci Sijerčić igrali, bila je i najbolja drugarica Senade Alete. Ona i Džarka u ratu se nisu nijednom vidjele. Igrale su se, prema Senadinim riječima, posljednji put dva dana prije početka opsade Goražda. Opsada, nestanak struje, vode, hrane i ostalih životnih potrepština, svakodnevna granatiranja i snajperisanje građana učinilo je da djeca vrijedno čuvaju predmete koje su uspjeli dobiti ili na neki način nabaviti.
Pernica koju je Aleta dobila 1994., kada su snage Ujedinjenih nacija došle u Goražde, stoji u zbirci od nekoliko desetina predmeta na izložbi “Djetinjstvo pod opsadom“. Aleta je rekla da je pernicu čuvala, s još nekim sitnicama, nadajući se da će doći vrijeme kada će imati pravu svrhu. Tako je i bilo nakon završenog fakulteta, kada se vratila u Goražde i počela raditi u školi.
“Ja sam zajedno s tom pernicom počela raditi. Ta pernica je zapravo moja priča. Ali je ona skup svih nekakvih priča u narednim godinama jer se djeci sviđala ta pernica. Bila je neobična, nema je nigdje. Na njoj piše UNICEF. I uvijek ih je zanimalo odakle mi ta pernica i onda bih ja započinjala priču o svom djetinjstvu, o tome kako smo mi dobijali te pernice, o tome koliko je nama škola tada bila bitna“, pojašnjava Aleta i dodaje da je ratna generacija imala veliku želju da ide u školu, iako nisu svaki dan imali nastavu.
Tadašnjoj djeci nedostajalo je slatkiša, a njoj najviše žvakaće gume, ali priča kako su tu želju brzo zatomili i prisjeća se anegdote koja se desila u školi.
“Nekako 1995. moja drugarica iz školske klupe je dobila žvakaću gumu i kad je došla u školu, prepolovili smo je… Mi smo to žvakale da nas niko ne primijeti. Međutim, primijetio je moj nastavnik i pitao: ‘Senada, je li žvačeš žvaku?’ A ja u njega gledam i znam da je sada trebam izbaciti, ali ja to ne želim, i kažem da ne žvačem… Ja sam nju zalijepila ovako na jednu stranu. Ne želim da je izbacim, nemam više žvakaćih guma i ako nju izbacim meni će to biti strašno“, prisjeća se Aleta.
To je, nastavlja ona, jedna od ratnih anegdota koju priča svojim učenicima, a jedan razred joj je nakon te priče poklonio nekoliko pakovanja žvakaćih guma.
Dodaje kako su žvakaće gume stavljali u šećer, ako bi ga imali, kako bi ih mogli nastaviti žvakati duže.
Aleta je imala 11 godina kada je počela opsada i granatiranje Goražda, te su iz stana u kojem su živjeli prešli u haustor zgrade s još nekoliko porodica, kako bi bili sigurniji.
“Čujem ja zvukove, čujem eksplozije, ali ne znam šta je granata. Učili smo mi o Prvom svjetskom ratu i o Drugom svjetskom ratu, spominjalo se to, ali činjenica da je tu negdje, gdje sam ja, rat, bila je nepojmljiva, neshvatljiva“, priča Aleta.
Sjeća se i jutra prvog napada na Goražde, kada je, kako kaže, ubrzo nestalo struje i vode, te su prekinute telefonske veze, a već tada počinju improvizacije koje su građane Goražda i hiljade izbjeglica u ovom gradu spašavale u opsadi koja je trajala 1.336 dana.
“Mama će nama to jutro napraviti uštipke uz pomoć alkohola koji će zapaliti u šerpi, pa staviti onu fritezu za pomfrit. Sjećam se i sad tog trenutka i gdje ona stoji, gdje sam ja u hodniku, gdje to pravi, i znam da smo to jutro jeli uštipke na taj način“, pojašnjava Aleta.
Očekivali su, priča Aleta, da će neko reagovati, da svijet ne može dopustiti da ginu djeca i civili, da se granatira bolnica, škola, a sada smatra da se zanemaruje učešće djece u svakodnevnom životu u Goraždu pod opsadom.
“Djeca nisu bila borci, nisu mogla nositi puške, ali se isto tako mora vrednovati to djetinjstvo koje je provedeno ovdje u ovoj opsadi. Ovo je prvo nešto što smo mi dobili u znak sjećanja na taj period“, kaže Aleta i dodaje da će njena pernica, koja nosi mnogo priča, i ostali predmeti na izložbi, mnogo više vrijediti u Muzeju.
Senada Aleta. Foto: BIRN BiH
“Neka priča priču djeteta, djeteta koje je preživjelo“, njena je poruka.
Izložba “Djetinjstvo pod opsadom“ je u goraždanskom Centru za kulturu otvorena sredinom jula, a ovo je prva izložba Muzeja ratnog djetinjstva u Goraždu. Na ovoj putujućoj izložbi predstavljene su lične priče, uspomene i videosvjedočenja o svakodnevnom životu djece koja su odrastala ili odrastaju u gradovima pod opsadom – Goraždu, Sarajevu, Srebrenici, Mariupolju i Gazi, kažu iz Muzeja ratnog djetinjstva.
“Odlučili smo da je važno da predstavimo i iskustva koja trenutno žive u gradovima pod opsadom u Palestini i Ukrajini, čisto onako da budemo platforma koja neće govoriti samo o prošlosti, nego da budemo platforma koja će dati glas i djeci koja danas prolaze kroz ta iskustva. Želimo reći da, nažalost, lekcije iz prošlosti i taj neki poznati slogan – ‘da se ne zaboravi’ i ‘nikada više’ – nismo ostvarili“, kazala je Amina Krvavac, direktorica Muzeja ratnog djetinjstva.
Tokom pripreme izložbe, kaže Krvavac, sarađujući i razgovarajući o Goraždu pod opsadom, vidjeli su i naučili kako je iz dječije perspektive bilo odrastati u ovom gradu tokom 1990-ih godina.
“Ono što smo osjetili, pored izuzetno tople dobrodošlice i jedne predivne saradnje koju smo ostvarili ovdje s kolegama, je nešto što je karakteristično za Goražde – snaga i otpor. Stanovništvo Goražda je pokazalo da u uslovima koji su nezamislivi postoji ta jedna doza otpora, snage i kreativnosti, da se nađe način da se preživi nešto tako nezamislivo“, zaključila je Krvavac.
