Graham Bamford, spalio se zbog pasivnosti svoje zemlje tokom agresije na Bosnu – u svakoj je dječijoj žrtvi gledao svoju kćerku

Svijet su obišli snimci američkog vojnika Aarona Bushnella koji se zapalio ispred Ambasade Izraela u Washingtonu, uzvikujući kako ne želi biti saučesnik u izraelskom genocidu nad Palestincima.

Prema profilima na društvenim mrežama za koje se smatra da pripadaju Bushnellu, američki vojnik završio je obuku u Zračnim snagama na samom vrhu i učestvovao je u misiji praćenja i nadzora infrastrukture informacijskih tehnologija, prenose danas agencije.

-Vojnik američkog ratnog vazduhoplovstva Aaron Bushnell došao je ispred izraelske ambasade u Washingtonu, polio se benzinom i zapalio.

Na snimcima koji su podijeljeni na društvenih mreža može se čuti kako Bushnell poručuje: “Neću više učestvovati u genocidu.” Sve do zadnjeg daha uzvikivao je “Sloboda Palestini”.

Ovom prilikom prisjećamo se jednog Britanca, koji je prije više od tri decenije uradio isto – zbog Bosne.

U nastavku tekst prvobitno objavljen u Slobodnoj Bosni.

Ništa ili veoma malo znali smo o Grahamu Bamfordu 1993. godine. Bili smo okruženi smrću i preživljavanjem dan za dan. Najvažnije su bile vijesti sa bh. ratišta i nada da će svjetske sile konačno reći STOP ubijanju. Istovremeno, u Londonu je Bamford na najradikalniji način želio pokrenuti Britance da pomognu prestanak rata u BiH. Međutim, nakon prvobitnog šoka, kada se 29. aprila 1993. godine, naočigled prolaznika zapalio pred zgradom britanskog Parlamenta, tamošnja javnost odlučila je prešutjeti slučaj jer je osvjetljavao politiku “nemiješanja u rat na Balkanu” koju je posebno zastupao tadašnji britanski premijer John Major.

Graham Bamford bio je duboko potresen slikama koje su stizale sa ratišta iz Hrvatske, a potom iz BiH. Prema svjedočenjima njegovih poznanika i psihologa, u svakoj je dječijoj žrtvi u BiH gledao svoju kćerku. Njegovo stanje je posebno pogoršano slikama iz srednje Bosne, nakon 16. aprila 1993. godine, kada britanski mediji izvještavaju o stravičnom pokolju jedinice HVO-a nad civilima u Ahmićima. Ubijeno je 116 ljudi, među kojima su bili tromjesečna beba i starac od 83 godine. Samo 13 dana nakon tog zločina, Graham Bamford, po prirodi miran, porodičan čovjek, iz solidarnosti sa žrtvama u BiH, pred očima javnosti koja ne reagira na zločine, odlučuje sebi oduzeti život. Njegova posljednja poruka bila je: “Britanci moraju zautaviti rat u Bosni, pa makar i silom. Došlo je vrijeme da vratimo naše internacionalno putovanje. Britanska armija ne mora biti čuvar časti (samo) na masovnim pogrebima. Bosanske bebe, djeca i žene čekaju strpljivo na političare da urade ono što znaju i trebaju – vojnu zaštitu. Ne trebaju stajati sa strane i mirno posmatrati”.

Nažalost, umjesto pažnje kakvu je sanospaljivanjem u Pragu izazvao 21-godišnji češki student filozofije Jan Palach (nakon invazije zemalja Varšavskog pakta na tadašnju Čehoslovačku 1968.), koji se 16. januara 1969. godine zapalio usred Praga i tako postao simbol savremene borbe Čeha i Slovaka za slobodu, Britanci se ograđuju zidom šutnje. Na sahrani Grahama Bamforda nije bilo mnogo ljudi. Graham nije dobio javne počasti jer bi to bilo priznanje Velike Britanije da je kriva što je mogla, a nije učinila ništa da spriječi zvjerstva u BiH . Direktor The Bosnian Institute u Londonu Quintin Hoare kaže kako nažalost, osim onoga što već znamo, nemaju više informacija o Grahamu. “Veoma aktivno sam bio uključen u kampanju za pomoć Bosni i pamtim da je njegovo samoubistvo tada bilo više individualni čin i da nije izazvalo skoro nikakvu kolektivnu akciju. Bojim se da nije imalo velikog uticaja i da se tada o tome nije baš izvještavalo u medijima. Naravno, zvaničnici nisu imali potrebu govoriti mnogo o tome iako je možda neko i želio”.

Vjerovatno ni inicijativa da se u Sarajevu sagradi spomenik Grahamu Bamfordu neće proći bez rasprava o tome da li onda svaka od oko 97.000 žrtava rata u BiH treba dobiti istu počast. Inicijativu je pokrenulo nekoliko udruženja, između ostalih, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH, Udruženje za očuvanje civilizacijskih tekovina “Sinan paša Sijerčić”, Udruženje generala BiH. Priča svakako izaziva i dileme o etičkom aspektu samog čina (samoubistva) neovisno od razloga zbog kojeg je to učinio. Međutim, spomenik bi bio veliko hvala upravo zbog činjenice da je čovjek, koji je “tuđi rat” mogao gledati na TV-u u svom udobnom londonskom domu i danas posmatrati kćerku kako raste, odlučio životom platiti samo jedan dan svjetske pozornosti na tadašnja dešavanja u BiH.

Graham Bamford rođen je krajem Drugog svjetskog rata, u Londonu, 1945. godine. Odrastanje u postratno vrijeme izoštrilo je njegov senzibilitet prema životu, nemoćnima, žrtvama rata širom svijeta. Ovom pacifisti, za razliku od većine Britanaca, granice razmišljanja sezale su mnogo šire od ugodnog života u Londonu, porodice, posla i svakodnevnice. Volio je da putuje. Boravio je u Zagrebu 70-tih godina prošlog vijeka, posjetio Australiju, a u Japanu, zemlji koja ga je posebno oduševljavala, pronašao je i svoju životnu ljubav. Međutim, njegov široki duh poklekao je pred slikom svijeta prepunog stradanja ljudi. Slike ugljenisanih tijela iz Ahmića ‘93. bile su posljednja kap koja je prelila čašu. Nažalost, pripadao je manjini i njegova bi sahrana, da nije bilo članova obitelji, ličila na puki transport mrtvačkog kovčega. Ime Grahama Bamforda uklesano je ipak na spomen-ploči postavljenoj na travnjaku preko puta zgrade britanskog Parlamenta. Cvijeće donesu još jedino članovi porodice.