Hasan-aga Pećki u ustanku Husein-bega Gradaščevića

Hasan-aga Pećki je prkosni i ponosni Krajišnik, koji je iskazivao prkos prema svemu što je strano, a osobito prema vlasti okupatora, bilo turskog ili austrijskog, silan ponos našeg čovjeka, koji samo Boga na nebesima štuje, koji mu daje osjećaj u vlastitu snagu i pravičnost…

Krajiški gorostas, kojeg su se bojali i carski i sultanovi namjesnici

Tvrđavica Hasan-age Beširevića – Pećkog nalazila se uz suhu granicu, prema Austrijskom Carstvu, u malom mjestašcu Peć (igrad), u kojem je živio sve do 1832. godine, kada je zatočen, a godinu dana kasnije pogubljen na dvoru Sultan Mahmuda II u Istambulu.
Rodio se negdje tridesetih godina osamnaestog stoljeća. Svojim porijeklom ne bijaše vlastelin bosanski, ni iz begovskog roda i poroda. Hasan-aga Pećki, kako su ga Turci u svojim defterima zabilježili – Behši Hasan, za čitavog života (a doživio je preko 88 godina) zadavao je golemu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima.
S druge strane, bio je veliki vjernik, do krajnosti odan svojoj muslimanskoj vjeri, nije ispuštao ni jedan vakat namaza. Sve svoje poslove obavljao je u ime Allaha Dobročinitelja Milostivog. I na njegovom bajraku ispisani su pokliči i molbe Uzvišenom.

Hasan-aga Pećki je bio neobično visokog rasta, goleme fizičke snage, što su veoma respektovali i njegovi prijatelji i neprijatelji. U svakodnevnom komuniciranju sa prijateljima bio je odmjeren, pravičan, lukav i mudar. Pravičnost i rodoljublje, kao i odanost prema vjeri muslimanskoj, cijenio je kao posebnu vrlinu ljutih Krajišnika. U određenim prilikama, u otporu prema Turcima ili Austrijancima znao je pod svoj bajrak okupiti preko 12.000 ljudi, što je u ono vrijeme bila velika sila. Glavna vodilja Hasan-age Pećkog bila je težnja za samostalnošću Bosne.

– Za uspješno ratovanje i iskazanu veliku hrabrost u Crnoj Gori, kako se čulo, Hasan-aga Pećki je posebno odlikovan ukrasnim oružjem. Govorilo se da će bosanski valija odobriti Hasan-agi Pećkom napad na Cetingrad i da će dobiti rang paše. Ostvarile su se tvrdnje hrvatskih graničara da se Hasan-aga, po povratku iz Crne Gore, ponašao na granici kako je htio, zato što je imao podršku svih valija: on je mogao biti veoma koristan ukoliko dođe do rata!

Ni jedan krajiški kapetan ni na kakve valijine nagovore nije želio imati Hasan-agu Pećkog za svoga neprijatelja. Posebno je isticana njegova hrabrost i odvažnost u boju sa Crnogorcima. Čak su kapetani Krajine obećali veziru dati po 20 kesa ako obustavi sve napade na Hasan-agu koje je poduzimao na zahtjev konzula Simbšena. Što se tiče Hasan-age, on zaista nije mario za optužbe koje su protiv njega podnošene. Čvrsto prijateljstvo sa bihaćkim kapetanom i agama pet tvrđava: Peći, Šturlića, Velike Kladuše, Todorova i Podzvizda davali su mu moralnu i materijalnu podršku. Oholost ovih aga bila je sada na vrhuncu, pa su o Porti govorili s potpunim omalovažavanjem.

Svoj davnašnji plan da osvoji Cetingrad, Hasan-aga Pećki ostvario je uz pomoć kapetana Bihaća, Vakufa, Ključa, Dubice, Prijedora i Bužima. I dok su austrijski konzuli protestovali, a vezir obećavao da će srediti stanje na granici, dotle je Hasan-aga Pećki bezobzirno upadao na susjedna područja.

Hasan-aga Pećki u ustanku Husein-bega Gradaščevića

Buntovna, razjedinjena i ljuta „kao razvaljeno gnijezdo stršljenova“ – Krajina učini granicu između Turske i Austrije još nesigurnijom. Buntovni i nemirni Hasa-aga Pećki bio je za Austrijance „trn u oku“, te su od Porte tražili da sami uhvate i kazne tog nemirnog starca, koji je u tim vremenima nemirne Bosne predstavljao pravu tiraniju svojim protivnicima.
Porta u suštini nije marila za buntovno držanje bosanskih kapetana, ali je njen tadašnji stav proizlazio iz stalnih tužbi austrijskog internuncija.
U tim hirovitim i nemirnim bosanskim vremenima počeo je i čuveni bosanski ustanak protiv Turskog Carstva, pokret za samostalnost Bosne i Hercegovine. Na sastanku u Tuzli bosanski prvaci izabraše za vođu ustanka mlađanog kapetana od pitomog grada Gradačca u ravnoj Posavini – Husein-bega Gradaščevića. Po Bosni se razlijetaše glasnici da se sakuplja bosanska vojska pod bajrak „Zmaja od Bosne“. U tu bosansku gungulu i bunu uđe i starina Hasan-aga.

Čim je vođa pokreta, gradačački kapetan Husein-beg, poslao svoga glasnika starom Hasan-agi, ovaj stari i iskusni ratnik. u dubokoj životnoj dobi podigao je svoje Krajišnike i na svome konju. čuvenom Lastavici sa dvadeset hiljada ljutih Krajišnika otišao pod bajrak „Zmaja od Bosne“. I kao što se nekad hrabro borio protiv Austrijanaca, tako je i sada svojom sabljom razgonio Turkuše. Starac je mislio da će se sada konačno ostvariti njegov san o bosanskoj samostalnosti. Radovala ga je golema hrabrost mladog Husein-bega Gradaščevića, koji je besprimjernom hrabrošću vodio bosanske ustanike.

Ali i pored golemog poraza turske vojske, stara bosanska nesloga i zavist bosanskih i posebno hercegovačkih begova i aga upropastiše i te bosanske ideale. Lukave Osmanlije, svojim spletkama, rastočiše bosansko jedinstvo, rasprši se bosanska vojska, a mladi vođa Pokreta povrati se nakon poraza kod Sarajeva u svoju ravnu Posavinu da predahne u svome orlovskom zamku u Gradačcu još koji dan, a onda ode tužno u Kaure preko Save da više nikada ne sjedne na Seir-čardak svoje bijele kule i pogleda uz svoju ravnu Posavinu.

Stari Hasan-aga, skrhan stvarnošću i ogorčen porazom, vrati se u svoj Pećigrad i čvrsto opasa kulu vjernim Krajišnicima, kunući hercegovačke prvake i tuzlanskog kapetana zbog izdaje. I tako Hasan-aga Pećki, uz pratnju turskih askera stiže u Stambol, gdje mu u hanu na Atmejdanu odrediše odaju. U drugom malo daljem hanu, bio je smješten „Zmaj od Bosne“ Husein-kapetan Gradaščević. Straže turskog askera starale se da ne doznaju jedan za drugog.
„Veliki vezir je poželio da ga vidi. I jednog dana odvedoše ga Velikom veziru. Vezir mu ukaza posebnu počast. Nakon čibuka i kahve rastade se s njim prijateljski. Idući od hana pozli Hasan-agi i stari gorostas pade u odaji hana da se više nikada ne podigne».

Hasan-aga Pećki je prkosni i ponosni Krajišnik, koji je iskazivao prkos prema svemu što je strano, a osobito prema vlasti okupatora, bilo turskog ili austrijskog, silan ponos našeg čovjeka, koji samo Boga na nebesima štuje, koji mu daje osjećaj u vlastitu snagu i pravičnost, što se da zaključiti iz poruka sa bajraka Hasanage Pećkog.

Trulež Otomanske Imperije, koja u agoniji zavodi reformatorske mjere, ne bi li se spasilo što se spasiti može, natjerala je Bošnjake Krajišnike, begovskog roda i sirotinju da na svoju ruku vodi ratove i bune, okrećući se protiv propisa sultanova namjesnika u Travniku. Vezir „jednakom mržnjom mrzi i ovu zemlju i njene ljude“ kako je to ostalo u zapamćenjima i povijesnim listinama travničkog vezira Ibrahim Hilmi-paše.

Sve su to Krajišnici pod bajrakom Hasanage Pećkog činili iz uvjerenja da su svoji na svome, a da su „turkuše“ obični došljaci, dakle osvajači. Prema tome, ljuti Krajišnici nisu htjeli ni Turke ni Austrijance. Oni su tražili svoju vlast. Njihova je tragika u njihovoj neslozi i u maloj moći, koja pada pod noge konjice i tirana koje šalje sultan da smire Bosnu, „te ušljive Bosance što se busaju u prsa o svome junaštvu.“

Hasan-aga Pećki i njegovi Krajišnici izlijevali su silnu ljubav prema Bosni, prema njenoj samostalnosti.

Sadik Šehić 

GRAČANIČKI GLASNIK BROJ 23, 2007.   (Izvod…)

(MiruhBosne)