Hatidža Hodžić, heroj – sa 17 godina ostavi svoju mladost i tijelo zemlji Bosni

TEKST PIŠE: Bedirhan ef. Hadžić

HEROJ- HATIDŽA HODŽIĆ -22.02.1976.-28.11.1993.

Heroji su ljudi koji su svojim nadljudskim djelima, svojim odnosom i brigom o drugom čovjeku, o ljudima uopće, svojom hrabrošću u izvjesnom trenutku, postali besmrtni i sebe pribilježili da im historija pamti ime dok postoji svijet i ovaj dunjaluk.

Herojem se ne postaje, heroj se rađa. To je Božansko predodređenje. Bog Svevišnji između silnih duša koje je stvorio, svojom Svemoći dotakne neke od njih, i tako im učini toliku čast da mi obični smrtni ljudi možemo samo sanjati o dostignućima istinskih heroja.

Nečija herojska djela budu bejanjena, otkrivena ljudima. Njihov herojski život slave ljudi, pominju ih, uzimaju ih za uzore svojoj djeci. Neki heroji i njihov herojski život ne dobije pažnju ljudi, ne bude upisan u neki roman, priču, film.

Kad bolje pogledamo i razmislimo, možda je tako i bolje, jer kod Boga je veća i vrjednija sadaka ona koja je skrivena, a hrabrost i herojstvo i jesu najveća sadaka- dobro učinjeno čovjeku nevoljniku ili cijeloj zajednici.

Međutim, neki zaboravljeni heroji ipak moraju imati pomen među ljudima. Tako zahtjeva pravda. Jer zaboraviti njihovo herojstvo bio bi naš kolektivni smrtni grijeh.

Mi u Bosni bar imamo nepregledno more heroja o kojima nismo pomen ostavili, čije herojstvo nismo opjevali,opisali, o čijem nadljudskim djelima nismo pričali. Pune su naše bašče pokošenog cvijeća i mladosti, pune su naše mahale i livade bijelih čalmi nišanskih, čije stanište Šehitlucima zovemo.

U jednom malom bosanskom mjestu, tu tik do mezara Heroja svih naših heroja, Kapetana Hajre, leži dunjalučko tijelo jedne djevojčice, jednog cvijeta, jedne tek načete mladosti. U Sniježnici na šehitlucima, među svojom braćom, među svojim saborcima, bašluk je iznad glave jedne djevojke kojoj biješe ime Hatidža.

Kakvo lijepo ime za djevojčicu, jedno od najljepših. Majka svih vjernika zvala se Hatidža.

I njoj su, haman, otac Hamdija i mati Fata birali baš to ime znajući da to dijete nije kao ostala njihova djeca. A rodili su ih u sretnom braku, ovo dvoje insana, šestero.

Hatidža će tu svoju posebnost uvijek pokazivati kroz djetinjstvo. Iako djevojčica, krhka i nježna kakve djevojčice i jesu, Hatidža imaše osjećaj za nepravdu, za slabijeg, pa često kroz djetinjstvo stajaše na pravu stranu, na stranu onih kojima je pomoć trebala. Vrlo često Hatidža bijaše spremna i da se pobije sa muškarčićima koji se u školskim klupama izrugivaše njenim prijateljima ili prijateljicama.

Tu svoju karakternu crtu, crtu nevjerovatne petlje i hrabrosti Hatidža pokaza kada odbi da napusti Teočak sa majkom, pred samu agresiju, i ode u Split kod oca na privremenom radu. Tako i majka promijeni odluku i osta sa svojom djecom u Sniježnici. Hatidža od prvog dana rata, tada kao šesnaestogodišnja djevojčica, stupi u jedinicu Kapertana Hajre.

Završi skraćeni medicinski kurs i sa iskusnijim medicinarima krenuti u borbu, na liniju kao sanitetlija. Al čim krenuše borbe, Hatidža zbog svoje hrabrosti, nevjerovatne ljepote, mladosti upade u oči Kapetanu Hajri, pa je on od milja prozva Rambica. Jer Hatidža na liniji pokaza da joj je zadatak, tuđi život, ljudi, iznad njenog života. Gdje su drugi oklijevali, kalkulisali, racionalno vagali opasnost, Hatidža je išla uspravna, podignute glave, bez straha.

A ustvari u njoj je strah kolao venama, jer ona bijaše dijete u tijelu odrasle žene. Ali baš zbog tog staha koji je, kao i svaki živi insan imala, a kojeg je svakodnevno vješto krila, ona posta Heroj.
Jer, biti hrabar ne znači ne bojati se. Biti hrabar znači pobijediti svoje strahove. To izdvaja heroja nad običnim čovjekom.

Hatidži u tim prvim danima agresije ne bi dovoljno da nosi sanitetski materijal i previja ranjenike, ona uze pušku. Njene male ženske ruke su je jedva nosile, ali to ona nije dala reći. Ona to ne htjede priznati.
Do svoje pogibije u Lazama na današnji dan 28.11.1993. godine Hatidža bijaše vojnik, borac, pripadnik IDČ naše Slavne brigade.
Tog sudbonosnog dana bijaše lakše ranjena. Previše joj rane, zavidaše ih. Ona skoči, uze pušku i ode u smrt.

Ostavi svoju mladost i tijelo zemlji Bosni. Preseli kao šehid. Ali sa posebnim počastima kod Gospodara, jer historija ne ubilježi da jedan ovako krhak djevojčurak može imati toliko srce, koje je kucalo za njenu domovinu, narod, saborce, njen Teočak. Osta iza Hatidže uplakana, majka i otac, sestre i brat, osta iza nje uplakana brigada heroja, jer njena smrt nikog ne ostavi ravnodušnim.

Kao šehid pade djevojčica od sedamnaest godina. Hej, bolan sedanmaest godina. Tako malo za život, za snove, za momke, odrastanje, lutke i haljinice. Al opet Hatidža nije bila običan insan, ona je bila predodređeni Heroj, ona je išla ka svom herojskom konačištu, svom kraju na ovom svijetu. Sedamaest je za običnog čovjeka malo, ali ne i za hrabru teočansku lavicu, ne za heroja Hatidžu Hodžić, koja zlatnim slovima upisa svoje ime u historiju našeg Teočaka, naroda i domovine Bosne i Hercegovine. Hvala ti na oba svijeta, hvala ti za tvoju krv, hvala ti za tvoju hrabrost.

Hatidža naša, nek ti ova priča otrgne ime od zaborava, neka bude dova našem Godspodaru da te smjesti među najbolje svoje robove, među šehide, poslanike i heroje Islam. Neka ti bosanska zemlja ime pamti i nadamo se da ćeš biti inspiracija novim generacijama koje će Bosnu voljeti baš kao ti.