Hrvatski putopisac u Bosni sredinom 19. vijeka – Bošnjaci (turski i kršćanski) i bosanski jezik

Hrvatski putopisac u Bosni sredinom 19. vijeka – Bošnjaci (turski i kršćanski) i bosanski jezik

U svojim ‘Putovanjima po Bosni‘ iz sredine 19. vijeka (1858.), hrvatski historičar i političar Ivan Kukuljević Sakcinski ljude naše zemlje gleda kao Bošnjake, bez obzira na vjeru, a njihov jezik naziva – bosanski.

Dne 19. travnja 1857. primio sam pismo iz Stare Gradiške od moga priatelja A.V. koj mi pisa, da je naumio u svojih poslovih poći u Bosnu i da će mu biti milo, ako ga budem pratio onamo. Premda biahu jedva minula dva mieseca što sam se iz dalekoga i dugoga puta talijanskoga vratio bio kući, odvažio sam se ipak zadovoljiti pozivu moga priatelja, jer već odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu, odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah hèrvatskieh; gdie se govori isti jezik kao i u nas; i koja nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i stranija od Rima i Pariza” – reći će o povodu puta u Bosnu.

Kako se napred po drumu ide, vide se slieva po bèrdima razsute kuće od sela Mile, a za Zaslapjem ugleda se krasni slap rieke Plive, koja se ovdje u devet trakah preko stienah baca i novo jezero načinja. Mi siđosmo tu s konjah, jer je drum bio vèrlo stèrmovit i kamenit, a naslađivasmo se liepim pogledom na slap i na jezero, slušasmo s jedne strane bujavicu vode, a s druge milo pjevanje slavulja sjedećega u zelenom gèrmlju, pod kojim su se pasle ovce i koze
blejajući i meketajući. U barah kreketahu žabe, iz daljine zvečaše pastierska trublja od hrastove kore. Tu stade u naravi smies života i mèrtvila, kao što se u toj zemlji posvuda miešaju dva u naravi protivna življa
” – opisuje krajolik naše zemlje.


On izriče i jaku i opravdanu kritiku zbog prevrtanja starih spomenika, misleći i na stećke.

Ova obćenita hlepnja za podzemnim blagom, uzrok je bila svemu razoru starinskih spomenikah bosanskih, a ne zna sepravo, tko je u novije doba više razorivao ono malo ostanakah starinskih, da li turski ili kèršćanski Bošnjaci, koji pod svakim starinskim kamenom i zidom slute zakopano blago inovce, ne znajući, da sve blago i bogatstvo ovoga svieta u čovječjoj šaki i pameti leži. Da oni više rade i da se više uče, ne bi tražili tuđe namišljeno bogatstvo, već bi ga svojim trudomstekli, kao što čine izobraženi narodi – reći će.

Ipak, da ova naopakost nije svojstvena samo našim ljudima, dokazuju nam i neka druga slična ponašanja. Tako su npr. bosanske stećke, u potrazi za blagom, prevrtali i vojnici Unprofora iz jedne od vodećih EU nacija – nekih vijek i po nakon Kukuljevićevih putopisa! (Da ne govorimo o svekolikoj krađi nasljeđa od strane kolonizatorskih ‘izobraženih naroda’.) Bosansko nasljeđe uništavano je i od vlasti, kako stranjske tako i domaće. Od iste opet i čuvano, ali i od bosanskog naroda – kroz vijekove.


Uz određene kritike, možebit djelimično prožete i predrasudama (što bi bilo razumljivo u kontekstu vremena), Kukuljević je izrekao i pohvale u svom putopisu…

Narod je kriepak i tvèrd na tielu, blag na ćudi, bistar umom, vješt od naravi svakomu
mehaničkomu poslu
…’ – zapaziće.

Posjetio sam s prijateljem A. V. i kuću hadži Nazifa Đumišića, najglasovitijega spahiju u banjalučkomu kotaru. Na moju žalost ne nađosmo ga kod kuće, jer biaše otišo u Kumsale, lietni stan Ali-bega Džinića. Nu Nazifov rođak hadži Mehmet Hajišić primio nas je veoma ljubežljivo; razgovarao se s nama o svačem, a ponajviše o rudama bosanskim, jer želi stupiti u družtvo koje će tražiti i kopati po Bosni rude.

dođe nam jedan zaptija nasusret, umolivši nas da svèrnemo u han, jer nas spahija u svome dvoru primiti ne može, budući da dvor popravlja pa ne ima pristojne sobe za goste. Mi pomislismo da nas spahija na stan primiti neće što smo kauri i svèrnemo u han… kad eto dođe k nama sam spahija Muharemaga hadži Romanović, pozdraviv nas veoma prijazno u svome hanu, i žaleći što nas u svome dvoru primiti mogo nije. Na to otiđe kući i pošalje nam baš dobru večeru, koja se sastojala od jušadi, pilava, tenfane bravetine, pite i mlieka” – kazuje o ukazanom gostoprimstvu.

Ja bi reko da turski Bošnjak još uvjek najčistije govori bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči‘ – ističe.


Za džamiju Ferhadiju u Banjaluci kaže da je „dèrže Bošnjaci zanajliepšu u svoj Bosni“.

Previous Džaferović: Vučić se postavlja kao sponzor Dodikovog udara na ustavni poredak Bosne i Hercegovine
Next NSRS krši sporazume, konstatuju parlamentarci i OHR

You might also like

HISTORIJA

Stari grad Dobor

Lokacija na kojoj se nalazi stari grad Dobor poznata je pod imenom Gradina – Dobor ili Dobor-kula. Utvrda je podignuta na prilazu gradu Modriča. Nalazi se na blagoj kosi koja

HISTORIJA

Sulejman Balić, sandžački Bošnjak – neznani junak sa Avale?

Sto godina prošlo je od pogibije beogradskog Neznanog junaka, sinonima za sve žrtve u Prvom svjetskom ratu, ali se tek odnedavno počelo govoriti da se radi o vojniku Sulejmanu Baliću.

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

SRBIJANSKI HISTORIČAR MILIVOJ BEŠLIN: SRPSKA NACIONALISTIČKA INTELEKTUALNA ELITA PLANIRALA ZLOČINE

Nacionalistička inteligencija ima dominantnu ulogu u Srbiji još od šezdesetih godina 20. vijeka Historičar Milivoj Bešlin izjavio je danas da je srpska nacionalistička intelektualna elita planirala zločine koji su se