Između tri hiljade osmanskih pisaca – njih oko tri stotine dolazi iz Bosne!

–Po mom mišljenju, mi još uvijek nismo pročitali najveće pjesnike koje imamo. Nažalost, Bošnjaci i ne znaju ko su njihovi najveći pjesnici. Ni jedan posto Bošnjaka ne zna da je jedan naš pjesnik, koje je živio ovdje u blizini Šeherćehajine ćuprije kod Inat kuće, Hasan Sabit Bosnevi dva puta pokraj Kabe dobivao burdu, a to je poseban dar za pjesnika još iz vremena Muhammeda. U Osmanskom carstvu je Hasan za svoj divan ilahija i kasida nagrađen kao najbolji pjesnik carstva koje se prostiralo na tri kontinenta. No, o Hasanu mi danas vrlo malo znamo, reći će Džemaludin Latić na susretu “Večer sa bošnjačkim pjesnicima” u Sarajevu prije nekoliko godina.

“Kad srce progleda, to su stvari što na kraju dođu…Znaj da mudrima u ovom svijetu ništavnoga sve znano je…Onom ko ne vidi, kakva mu korist očima od sunca i mjeseca…Kad srce mladog čovjeka do granice stigne, razum zalud je.“ – Ahmed Hatem Bjelopoljak / Bošnjak (umro 1754. godine).

Sedad Dizdarević piše:

-Književnost koja je u Bosni i Hercegovini nastala na arapskom, turskom i perzijskom jeziku u periodu osmanske vladavine, znanosti je poznata kao Divanska.

Profesor Nametak navodi podatak da je djelovalo oko 5000 divanskih pjesnika tokom osmanske vladavine, mada je u historiji književnosti poznat broj od oko 3000 njih. (Nametak, 1997A: 13). S druge
strane, smatra se da je za vrijeme istog perioda djelovalo oko četiri stotine pisaca i pjesnika iz Bosne, međutim, danas su poznata imena samo njih oko tri stotine. (Nametak, 1989B:44).

Ukoliko uzmemo u obzir teritoriju tadašnje Bosne i broj njenih stanovnika, te ih uporedimo sa cjelokupnom teritorijom Osmanskog carstva koje je na vrhuncu svoje moći obuhvatalo tri kontinenta, doći ćemo do zaključka da teritorija Bosne i njeno stanovništvo nisu činili više od jedan posto Osmanske imperije. Ukoliko ove statističke podatke analiziramo i u skladu s njima razmotrimo procenat zastupljenosti bosanskih pisaca u odnosu na pisce iz cijele imperije doći ćemo do zanimljivih podataka.

Naime, između tri hiljade osmanskih pisaca, koji su djelovali tokom šest stotina godina, njih oko tri stotine dolazi iz Bosne. To znači da su pisci iz Bosne činili deset posto od ukupnog broja osmanskih pisaca.
Drugim riječima, manje od jedan posto Bošnjaka je tvorilo deset posto od cjelokupnog broja osmanskih pisaca.

Većina bošnjačkih pisaca, shodno tadašnjoj praksi, nije se bavila samo naukom ili pak književnošću, nego su pored svojih državnih i drugih obaveza u slobodno vrijeme pisali naučna i književna djela. Neki od njih su bili veziri, namjesnici, guverneri ili pak zapovjednici vojske dok su mnogi od njih spadali u red istaknutih vjerskih i znanstvenih stručnjaka, a veliki broj njih je bio vezan za neki od derviških pravaca. (Nametak, 1997A: 116)

U okvirima Divanske književnosti bošnjački pisci koji su pisali na perzijskom jeziku predstavljaju zaseban fenomen i gotovo u pravilu dolaze iz redova najeminentnije bosansko-hercegovačke uleme. Nažalost, ovim fenomenom se bavio veoma mali broj istraživača iako je Dejan Bogdanović prije četrdeset godina inicirao istraživanja na ovom polju. Na ovom polju su se ipak okušali neki istraživači među kojima posebno treba istaknuti Hamida Algara i Elvira Musića koji je najveći dio svog naučnog opusa posvetio ovoj temi.

Ovaj rad se hronološki i istraživački naslanja na već spomenute radove, piše autor te u nastavku predstavlja bošnjačke pisce koji su pisali na perzijskom jeziku.

Ovdje ćemo navesti samo njihova imena.

Mahmud-paša Anđelović Adni (1420-1474)

Muhammed (Čaki) Arši (umro 1570.)

Hasan Čelebi Ali Mostari Zijai (umro 1548.)

Šami Šamullah Mevlana Mustafa Busnevi (umro 1579.)

Ahmed Sudi (umro 1598)

Nabi Tuzlavi (umro u XVI st.)

Derviš-paša Bajezidagić Mostari (umro 1603.)

Hasan Kafi Tarhan Akhisari (1544-1616)

Asefi Hizr Čauš (umro 1621)

Husejn Lamekani (umro 1625)

Husrev-paša Sokolu (umro 1630)

Muhammed Nargesi (1584-1635)

Ahmed Dervišpašić Sabuhi (umro 1641)

Abdullah Bošnjak (umro 1644)

Tevekkuli-dede (umro u prvoj polovini XVII stoljeća)

Mehmed Rešid (umro sredinom XVII stoljeća)

Ahmed Talib (umro 1674.)

Sulejman Mezaki (umro 1676)

Zekerija Sukeri (umro 1686)

Vusleti Alipašić (umro 1688)

Ahmed Jusri (1636-1693)

Mehmed Muhtešim Velagić Šabanović (umro 1694)

Ahmed Rušdi (1637-1699)

Ali Zeki Kimijagar (umro 1711)

Mustafa Leduni (umro 1715)

Muhlisi Mustafa Bošnjak (umro početkom XVIII stoljeća)

Fevzija Mostarac (umro 1747)

Ahmed Hatem Kadić Bjelopoljak (umro 1754)

Šahrijar Belgradi (umro sredinom XVIII stoljeća)

Salih Parvanović (umro 1806)

Muhammed Šakir Muidović (umro 1858)

Muhammed Teufik Bošnjak (1785-1866)

Safvet-beg Bašagić (1870-1943)

Naslovnica: bosansko-turski rječnik iz 1631., djelo još jednog našeg alhamijado pjesnika, Muhameda Hevaija Uskufija. “Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju dobrotelji, prijatelji znani…”

Konstatacija historičara Noela Malcoma:

“Kako je bosanski jezik bio treći jezik Osmanlijskog Carstva, nije nikakvo čudo sto je i dio osmanlijske književnosti napisan na tom jeziku.”