Jedinice MUP-a Srbije, 1995. tajno su borbeno dejstvovale u Bosni i Hercegovini

Skoro je opštepoznato, da su svi pripadnici oružanih snaga SRJ/Srbije, i VJ/VS i redovne i posebne jedinice MUP-a i DB Srbije, najkasnije do 20. maja 1992. godine, morale da se povuku sa teritorije Bosne i Hercegovine (BiH).

Od toga dana, ni jedan jedini pripadnik srpskih snaga (Vojske, Policije, vojnih i civilnih tajnih službi, skupina pod njihovom kontrolom), nisu smeli da se nađu na teritoriji BiH.

Međutim, grubo kršeći sve međunarodne obaveze, po odlukama državnog i vojno-policijskog vrha, Srbija je svoje posebne (specijalne) jedinice, ne samo DB Srbije, nego i Posebne jedinice milicije/policije (PJM/PJP) MUP-a, angažovala za tajna borbena dejstva, i to,- u junu, julu i avgustu 1995. – na teritoriji BiH, a u decembru 1995. i januaru, februaru i martu 1996. u Slavoniji u Republici Hrvatskoj.
Dvojica pripadnika PJM/PJP MUP-a Srbije, koji su lično učestvovali u tim tajnim borbenim dejstvima jedinica PJM/PJP, kažu, citiramo:

Piše: Đorović Golubov Lakić

Prvi pripadnik PJM/PJP:
”Krajem 1991. godine, obzirom da sam završio specijalističku obuku, kao i da sam već radio u brigadi i to na Kosovu, izabran sam za priadnika Posebnih jedinica milicije (PJM/PJP) Republičkog SUP, sa dužnošću u Četvrtoj četi, … Odreda PJM. Moja … četa je bila popunjena policajcima iz SUP …, pa je po tome najčešće i nazivana – …četa. Četa je imala 4 voda- Prvi, Drugi, Treći i Peti vod. Svi su vodovi imali po 30 policajaca, što znači da je četa imala 120. Prva tri voda su bili vodovi opšte namene i svi su imali po 3 odeljenja sa po 10 policajaca u svakom od njih. Ova tri voda su obučena za dvostruku upotrebu. Prvo, za suzbijanje demonstracija, protesta i uopšte javnih okupljanja, a drugo– za borbena dejstva sa odmetnutim i naoružanim grupama, kada su vodovi postupali po pravilima borbene upotrebe, u svemu kao i vojne jedinice te formacije (izviđanje terena, neutralisanje vatrenih tačaka, nasilno izviđanje i druga borbena dejstava). U Četvrtoj četi je postojao i Četvrti vod, tzv. specijalistički vod, takođe sa 30 policajaca, razvstanim u 3 odeljenja sa po 10 policajaca. Prvo odeljenje je diverzantsko-izviđačko odeljenja. Drugo odeljenje je minobacačko, a Treće odeljenje je oklopno-mehanizovano odeljenje.Ja sam bio u ovom odeljenju,na dužnosti vozača svih vozila specijalne namene…

…Četvrta četa, kojoj sam pripadao, imala je više borbenih zadataka. Prvi borbeni zadatak izvan Srbije izvršili smo krajem maja ili početkom juna 1995. godine u selu Dobrun, opština Višegrad u Bosni i Hercegovini (BiH). Pod neposrednim komandama zamenika komandira čete SS, zvanog N koji je sada u Žandarmeriji Srbije, a koji je onda zamenjivao komandira Četvrte čete MS i svih komandira vodova, četa je u vozilima sa potpunim naoružanjem krenula prema Drini. Peti vod, kao vod za specijalne namene u četi, imao je ulogu izviđača u pokretu.

Na putu prema Štrpcu, na području Tare, u nekom objektu zatvorenog tipa, policijski general Obrad Stevanović, kao komandant PJM/PJP, održao je sastanak sa zamenikom komandira čete SS-N, komandirom Petog voda – NS i sa svim pripadnicima Petog voda. Sastanku sam prisustvovao i ja, a održan je na spratu iznad prostorija gde su ostali pripadnici čete obedovali i odmarali, u tom objektu zatvorenog tipa. Komandant PJM/PJP Stevanović je postavio kartu na zid i nakon što je izdao zadatke čete i moga voda, bilo nam je jasno da ćemo ubrzo biti na teritoriji BiH i da ćemo prelaziti Drinu.

Stevanović je naredio zameniku komandira čete SS i komandiru moga voda-NS, da od svih pripadnika Petog voda odmah oduzmu sve oznake pripanosti policiji Srbije uključiv i tablice registarskih vozila.T ada nam je bilo jasno da će naš Peti vod ići na teritoriju BiH, a da će ostali vodovi iz čete ostati u Štrpcu. Peti vod, sa ulogom izviđača, prvi je stigao i ušao u Štrpce.Tamošnja policija dala nam je dvojicu svojih policajaca, da nam budu vodiči, odnosno da nam pomažu u daljem kretanju na terenu.General Stevanović i komandiri su nam naglasili da u BiH moramo ući neprimećeno od posmatrača iz UNPROFOR-a. Ostali vodovi i komandiri, uključiv i komandira čete, smestili su se i ostali u Štrpcu.

Peti vod, kao specijalistički i u ulozi izviđača i isturene borbene jedinice, po komandama komandira NS, a uz pomoć dvojice pridodatih nam lokalnih policajaca, koji su takođe poskidali sve oznake pripadnosti Miliciji Srbije, istoga dana, u kasnim popodnevnim časovima, nakon čekanja od možda dva sata, a potom i nakon dva sata vožnje, nekim lošim planinskim putem,neprimećeno od posmatrača UNPROFOR-a, ušao je sa svim borbenim vozilima i pripadajućim kompletom borbenih i logističkih sredstava u Dobrun, u BiH. Ostali iz čete su ostali u Štrpcu.

U Dobrunu smo od lokalne Policije Republike Srpske (RS) dobili neki raniji motel, koji su oni bili oduzeli vlasniku,izvesnom Bošnjaku. Komandir Petoga voda NS je naredio da se smestimo, i ubrzo izdao naredebe za dalji rad. Najvažniji zadatak je bio da kontrolišemo i sprečimo eventualni prelazak Bošnjaka iz Žepe i Srebrenice preko Drine i dalje preko Srbije. Naime, komandir nam je u izdavanju zadataka objasnio da se očekuje prelazak Bošnjaka preko Drine i da mi, po svaku cenu treba da ih sprečimo i uhapsimo. Naredio nam je da sve uhapšene izbegle Bošnjake predajemo Vojnoj policiji RS iz Višegrada, čiji je komandant bio izvesni Pecikoza, oficir iz Vojne policije Vojske RS. Ja sam vozač, pa sam često odlazio u Višegrad i to uvek službeno.Više puta sam boravio u vojnu kasarnu Vojske RS (VRS) i uvek sam vozio ili nekog komandira ili drugog policajca odnosno policajce iz voda.Svaki drugi ili treći dan, ja sam u kasarnu VRS odvozio komandira NS. Kako su dani promicali, naše su obaveze bivale sve veće.Komandir NS nam je naredio da svakodnevno pojačano izviđamo prostor prema Drini, a negde posle možda tri nedelje, naredio nam je da noću postavljamo mine iznenađenja, uglavnom potezne mine. Ujutru, pri osvitu, zahtevao je da ih uklanjamo.To ću pamtiti dok sam živ. Teže je minu demontirati nego postaviti. Svi smo bili u strašnom grču od toga demontiranja, ali komandir NS je insistirao i naređeivao da svake noći postavljamo mine, te smo to i činili, jer smo morali iako smo svi znali da za to nema nijednog razloga.

Negde ispred Petrovdana, a to je 12. jula 1995. godine, mi u Petom vodu smo, od Vojske RS iz Višegrada i Policije RS iz Dobruna i Višegrada saznali za događanja u Srebrenici i okolini. Preduzeli smo sve mere da sprečimo da Bošnjaci pređu Drinu i uđu na prostor njene desne obale. Krajem jula nama je komandir S saopštio da se očekuju grupe izbeglih Bošnjaka, jer je jedna veća grupa, možda od oko 100 lica, prešla Dinu i navodno su dobro naoružani i veoma opasni.

Jednog dana krajem jula 1995. godine,u kasnim popodnevnim satima, komandir Petog voda NS mi je naredio da ga odvezem u Višegrad.Nakon oko 2 kilometra od mosta na reci Rzav, prema Višegradu, zaustavio nas je jedan stariji Srbin i saopštio nam da je video dvojicu Bošnjaka kako se kriju u jednoj borovoj šumici sa desne strane puta od Dobruna prema Višegradu, te da je ubeđen da ih u toj šumi ima više.Uz ovo, opisao je jednog od njih i rekao nam da je svom sinu već naredio da pođe i pozove druge meštane-Srbe i da sa oružjem likvidiraju ovu dvojicu i ostale Bošnjake iz uočene grupe.Komandir NS mi je naredio da odvezem vozilo oko 500 metara i ostavim ga u selo, a da se odmah vratim da zajedno pregledamo tu šumicu i pronađemo te Bošnjake.Sreo sam sina od ovoga starijeg Srbina koji je nosio automatsku pušku sa torbicom za municiju.On me sačekao da ostavim kola, pa smo zajedno došli kod komandira NS i ovog starijeg Srbina.Komandir NS je tim bosanskim Srbima – ocu i sinu, rekao da paze na put, a ja i on smo sa oružjem na gotovs pošli u šumu.Naišli smo na neku vikendicu, videli tragove kretanja, ali nismo našli nikoga.Međutim, zaključili smo da je neko boravio na tom prostoru. Komandir NS mi je naredio da se vratim u Dobrun i da dovezem četvoricu kolega policajaca iz Petog voda, kao i da dovezemo dosta municije i potrebna sredstava veze.Saopštio mi je – da je odlučio da postavi zasedu, jer da očekuje da će Bošnjaci pokušati da pređu preko mosta, jer je Rzav bio neobično nabujao od kiša, a Bošnjaci su znali da je opasno ako se zadrže na tom mestu. Komandir NS mi je poimenice naredio koju četvoricu da dovezem.Naglasio je da nikome ništa ne pričam, a posebno da ne javljam našima iz Četvrte čete koji su bili u Štrpcu. Po njegovom neređenju otišao sam u Peti vod i nakon što smo uzeli municiju i sredstva veze, u vozilu sam krenuo prema komandiru NS.Po njegovom naređenju sa mnom su bili – BJ,VK, D zvani “Ć” i kolega policajac sa nadimkom Nj, svi policajci iz moga voda, a inače iz Policijske uprave … i mislim da ih je zbog toga i pozvao, jer je očigledno više želeo da bude sa njima.Skoro na samom mostu na Rzavu, gledano od Dobruna prema Višegradu, sačekao nas je komandir NS, koji se tu bio vratio za oko dva kilometra, mimo pređešnjeg neređenja

Dovezenoj četvorici je naredio da uzmu municiju, a meni je naredio da se vratim u jedincu i da sa ostalima budem u pripravnosti i da postupamo po njegovim daljim naređenjima.

Uveče kasno, zapravo narednog jutra,možda oko 3,00 časa, čuli smo strahovitu rafalnu pucnjavu, sa povremenim kraćim zatišjima, iz pravca mosta na Rzavi, gde je komandir NS sa četvoricom podređenih policajaca bio postavio zasedu.Svi smo bili zabrinuti i ja sam mototorolom pozvao NS. Tražili smo instrukcije.Rekao je meni, a i svima ostalima da oprezno pođemo prema njemu, da ponesemo dovoljno municije, kao i da javimo komandi čete u Štrpcu i da od njih zahtevamo da sa jačim naoružanjem priskoče u pomoć, radi eventualnog čišćenja terena.

Bilo je veoma čudno, zašto on nije lično javio komandiru čete o svemu, nego je to tražio od nas.Ipak, morali smo da izvršimo njegova naređenja.Kada smo se približili na oko 500 metara od mosta, komandir NS nam je naredio da zastanemo do svanuća. U svanuću su prispeli i iz čete, a predvodio ih je zamenik komandira čete N. Kada smo prišli NS, on i četvorica imenovanih iz zasede su nam objasnili šta se zbivalo, odnosno da su ubili dvojicu Muslimana i da su jednoga ranili ali da je još živ. Na samom početku mosta video sam jednog ubijenog čoveka, odevenog u faremericama i maskirnoj bluzi.Negde na sredini mosta ležao je još jedan ubijeni muškarac, odeven takođe u farmerice, a gore je nosio neki vuneni džemper.NS nas je tada pozvao da vidimo i trećeg Bošnjaka, koji se nalazio nešto ispred ulaza na most gledano iz pravca Dobruna. Taj je bio ranjen.Videli smo da krvari, ali je davao znake života. Pomerao je ruke, ali je ubrzo izdahnuo. Niko nije ni pokušao da mu za života ukaže pomoć, možda zaustavi krvarenje, iako smo imali zavoje i komplete za ukazivanje prve pomoći.

U oniskom i retkom šipražju, na levoj obali Rzava, možda 3 metra od vode, sa mosta, na udaljenosti od nas oko 7-8 metara, zapazili smo dvojicu muškaraca starih oko 25 godina. Oba su bila odevena u civilnoj odeći.Bili su izrazito mršavi i uplašeni.Drhtali su, tresli se od straha.Ja ih i sada vidim kako im od straha podrhtava jabučica u grlu. Držali su podignute ruke iznad glave.NS i četvorica iz zasede, očigledno nisu ni zanali da su se oni bili pritajili u tom šipražju. Da su znali za njih, sigurno bi nam prvo rekli o njima.Kada smo im se malo primakli, sa ograde mosta smo, nedaleko od njih, na oko 4 metra, ugledali ranjenog čoveka u civilnoj odeći, koji je ležao na desnom boku.Bili smo udaljeni od njega oko 7-8 metara.Jaukao je od bolova i molio ponavljajući – “pomognite mi, pomognite mi!”.Video sam tragove krvi na odeći.Uporno je molio da mu pomognemo.Komandir NS je prišao ogradi mosta, i sa udaljenosti od možda 4 metra pucao rafalno u toga ranjenog čoveka i videli smo kako se zgrčio i kako je izdahnuo.Komandir NS je ubio tog ranjenog Bošnjaka dok nas je molio za pomoć.Svi smo bili zatečeni i šokirani.Sećam se da je prvi progovorio S zvani N,zamenik komandir čete, povikao je “N ne pucaj više, šta radiš čoveče”.Komandir NS je uzvratio – “Da ga dovršim”.

Zamenik komandir čete S je zahtevao od NS da sačekaju dolazak komadanta PJM Obrada Stevanovića, jer je svima prisutnima tek tada objasnio da ga je ranije pozvao i komandant Stevanović svakog momenta treba da stigne. Dok sam čekali dolazak komadanta Stevanovića, u dva vozila, prispeli su Milan Lukić i Pecikoza, komandir Vojne policije VRS iz Višegrada, u pratnji 5-6 vojnih policajaca VRS, svi u uniformama i dobro naoružani.Milan Lukić se ponašao nadmeno. Odmah je počeo da naređuje.Naredio je da se leševi svih ubijenih odmah bace u Rzav.Leševe su pojedinačno odnosili vojni policajci koje je doveo Milan Lukić i grupa policajaca iz mog, Petog voda, među kojima sigurno znam da je bio i BJ i VK.Imena drugih se ne mogu sigurno setiti, ali znam da su u bacanju leševa sudelovali i neki drugi iz moga voda.Sećam se da je komandir NS naredio potčinjenim policajcima J, K i drugima da sudeluju u bacanju leševa.

Vikao je, hajde rasčistite, da se napravi prolaz za put. Naredio je da se sva dokumenta ubijenih njemu predaju.Video sam pasoše, lične karte, neke zdravstvene knjižice, neke fotografije.Sva ta dokumenta su bila u neke najlonske, providne kesice.Sva ta dokumenta je NS predao Milanu Lukiću, lično sam tom video, a tu su bili i drugi, među kojima i MZ, zvani C, koji je lično izvadio dokumenta iz džepova. Sećam se kako je C komantarisao prilikom razgledanja nađenih dokumanata i da ih je naglas čitao.I sada se sećam da je čitao mesta iz kojih su ubijeni.Za jednoga je rekao da je iz Kalesije.Nijedan od ubijenih kod sebe nije imao oružje.To smo svi zapazili, kao i da su svi imali rančeve i da je u njima bila hrana.Milan Lukić je pitao da li smo izvršili pretres i šta je pronađeno.NS mu je rekao da su pronađena samo dokumenta i neka mala suma nemackih maraka.Lukić je bio ljut što nismo sve dobro pretresli.Ljutito nam je objašnjavao da su Muslimani lukavi i kako oni skrivaju novac u lažnim pojasevima oko stomaka, te da su i bačeni u Rzav sigurno imali puno novca skrivenog u odeći.

Video sam kako su vojni policajci VRS, po naređenju Milana Lukića i Pecikoze, stavili lisice na ruke onoj dvojici zarobljenih Bošnjaka i strpali ih u neki vojni kombi.Odvezli su ih prema Višegradu. Hoću da naglasim da sam sutra dan bio u Višegradu i da su mi ljudi koje sam upoznao ispričali kako je Milan Lukić postupao sa ovom dvojicom.Vodio ih je u više kafića i restorana u Višegradu, nudio ih sokovima, ali ih je u popodnevnim satima odveo na drinsku ćupriju, gurnuo sa ograde mosta u Drinu, a dok su oni pokušavali da se spasu obojicu ubio pucajući u njihova tela.

Predvođeni zamenikom komandira čete S i kmandirom voda NS, ukrcali smo se u vozila i vratili u Dobrun. Ubrzo je stigao komandant PJM/PJP general Obrad Stevanović sa više starešina. Došli su u dva džipa.Ispred objekta mu je predao raport zamenik komandir čete S. General Stevanović je insistirao da mu se odmah saopšti – ko je organizovao zasedu i ko je vodio akciju.Kada mu je S odgovorio, prećutavši pri tome da je ubijeno vise Bošnjaka a da je NS ubio i jednog ranjenog Bošnjaka, Stevanović je rekao da je sreća što nema žrtava na našoj strani.

Sredinom avgusta 1995. godine, Peti vod je priključen ostalim vodovima iz čete u Štrpcu, i, istoga dana cela četa je vraćena u … i nastavili sa redovnim dužnostima kao jedinica PJM.

– Cjelovit tekst pročitajte na…http://zokstersomething.com/2015/05/22/lakic-dorovic-pjp-mup-a-srbije-1995-tajno-su-borbeno-dejstvovale-u-bih-a-1996-i-u-hrvatskoj/#more-144994

Previous Najveći turistički projekat u BiH: Banovićki muzej rudarstva i pruga do najljepšeg izletišta
Next Ponos i suze: Sjećanje na veličanstvenu pobjedu kalesijskih boraca

You might also like

AGRESIJA|GENOCID|URBICID

Završena ekshumacija na Igmanu: Pronađena tijela 12 žrtava

Ekshumacija na lokalitetu Lokvice 1 ispod Golog Brda na Igmanu okončana je, a iz masovne grobnice ekshumirano je 12 kompletnih tijela, potvrdila je glasnogovornica Instituta za nestale osobe Bosne i

RIJEČ

Ismet Gavrankapetanović o zbrinjavanju ranjenih 5. februara ’94.: Operisali smo dan i noć

U masakru na sarajevskoj pijaci Markale prije 28 godina poginulo je 68, a teže i lakše ranjene 142 osobe. Bio je to prvi od dva masakra koja su se dogodila

NAŠI DANI

Stotinu cvjetova za ubijene i ranjene na srebreničkom školskom igralištu

Prigodnim programom danas je obilježena 31 godina od masakra na školskom igralištu u Srebrenici, kada su ubijene 74 osobe, dok je preko stotinu ranjeno u eksploziji četiri granate ispaljene s