Home » Jezik istine je jasan i razgovjetan – trajan kao takav, ne briše se gumicom ili smišljenom laži
PISMENOST / KNJIŽEVNOST

Jezik istine je jasan i razgovjetan – trajan kao takav, ne briše se gumicom ili smišljenom laži

Iz komšiluka ništa novo, samo stare priče i politika nepoštovanja za druge…

Jedan od posljednjih gafova beogradskog režima jeste i pokušaj negiranja bosanskog jezika u školskom udžbeniku.

Na to je reakciju uputio IGK na čelu sa dr. Emirom Ramićem. (Pismo IGK Bosanski jezik)

Zapravo, pozvali su da reaguju one koji bi trebali, zvaničnike Bosne i Hercegovine. Kao što su po istom pitanju, zbog negiranja hrvatskog jezika, reagovali zvaničnici Hrvatske, tako da su natjerali i predsjednika Srbije da kaže kako će razmotriti i ispraviti eventualnu grešku –  ‘jer bi to bio fer odnos i prema Hrvatima, građanima Srbije’, kazao je.

Prije toga, zvaničnici RH prijetili su reciprocitetom. Mehanizmom koji kod bosanskih zvaničnika i struktura vlasti u FBiH i na državnom nivou nikad nije bio opcija, ni kao dio retorike kojom bi se poslužili u nastojanju da osiguraju priznanje bosanskog jezika u manjem entitetu, ili za druge interese države. Problem s kojim se bošnjački učenici iz godine u godinu suočavaju u nekim dijelovima naše zemlje ostaje bez adekvatnog odgovora. U međuvremenu, nekome je naumplao da izmisli ‘SHS jezik’ i uvede isti naziv u obrazovne institucije u Sarajevu, Tuzli…

Dok čekamo smislene poteze bosanskih zvaničnika, podsjetićemo se na historiju bosanskog jezika.

Bosanski jezik spominje se i u srednjem vijeku, a njegovo potiskivanje u samoj Bosni i Hercegovine dešava se u vremenu austrougarske vladavine pa do pred sami kraj jugoslovenske vlasti, kada je bio preimenovan – imenom susjednih naroda. Svemu tome je prethodio i Bečki književni dogovor nekolicine književnika iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. Austro-ugarska vlast s početka je prihvatala realnost bosanskog jezika u zemlji koju je preuzela. Štampane su i gramatike bosanskog, sve do 1908. O nastojanjima zavojevača da preimenuje jezik pisali su i neki domaći pisci.

Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove “Zemaljskim”, i dopušta da se njeki zovu “Srbi” a njeki “Hrvati” umjesto da pravedno, i iskreno rekne “zemlja Bosna”, “žitelji Bošnjaci”, a njihov jezik “bosanski”. (A. Knežević)

Postoji samo bosanski jezik. Ostali okolni jezici su varijante – akademik Mirko Vidović

-No na cjelokupnom prostoru staroilirskog jezika, ostaje najpostojaniji bosanski jezik, čiji je upliv na susjedne (‘jezične hibridacije’), nedvojben. No to ni jednom od susjednih jezika ne daje pravo svojatanja bosanskog jezika, a kamo li bosanske povijesti. (M. Vidović)

-Srbijanci su preuzeli od Rašana bosanski jezik i pismo, nazvali ga ‘srpski jezik’ a onda sve činili da Bosancima zabrane da taj svoj izvorni jezik nazivaju – bosanski jezik, kao je poslužio kao podloga za nastanak i razvoj – hrvatskog književnog jezika. Pokušaji nasilne asimilacije i otpor tim napasnim pokušajima znali su prouzročiti teška krvoprolića, osobito na Balkanu u toku dvadesetog stoljeća. Rehabilitacijom povijesne istine u duhu međunarodnog prava jedina je ispravna metoda poravnanja tih proturječnosti i održanja mira među narodima uopće – pisao je akademik Mirko Vidović.

Da se bosanski jezik vjekovima koristio u Bosni i susjednim zemljama, pokazuje nam i pisana ostavština. Tako je u periodu od 1557. do 1563. godine u Sloveniji postojao zavod za štampanje biblijskih protestantskih knjiga. Zavod je vodio Primož Trubar, štampajući knjige na bosanskom jeziku.

-Zato se jedino knjige prevedene na bosanski jezik mogu, po mišljenju Trubara, čitati i razumjeti u čitavoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Srbiji i Bugarskoj…

Dio baštine je i Ispovjedaonik Stjepana Matijevića, djelo štampano u Rimu 1630. godine. ‘Ispovjedaônik, sabranъ iz pravoslavnjeh naučitelja po P. Ô.Meĉtru Ieronimu Panormitanu Reda Pripovjedalacá S. Dominika. Prinesen u jezik Bosanski trudom P. Ô. F. Stjepana Matijeviĵa Solinjanina, Reda S. Frančeska Male bratje Obslužujuĵjeh, daržave Bosne Arĵentine, Pripovjedaoca.’

Bartol Kašić, porijeklom čakavac, godine 1640. u predgovoru Rituala koji je štampan u Rimu, govoreći o jezičkom i pravopisnom jedinstvu, kaže: Jeri svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin” i odlučuje da u svome Ritualu ”bosanski upiše riči”, bez obzira da li će ga ostali razumjeti – podsjeća Muhsin Rizvić.

A Jakov Mikalja u djelu Blago jezika slovinskoga (Thesaurus lingue Ilyricae), tiskanom 1649-1651. u Loretu i Ankoni, ističe kako ”i u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu”

 Andrija Kačić Miošić u naslovu ”Korabljice” (1760.) kaže da ju je ”prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i kronika Pavla Vitezovića” ”u jezik bosanski”.

Jedan od dokumenata iz prošlih vijekova (1704. G.), pisan bosanskim/ilirskim

Slika može predstavljati spomenik
‘Latinski, veoma korisno. Složeno uiezik Bosanski, aliti Illirički. Po Bogoĵliubnomu Bogoslovcu. Fra Stipanu Iaičaninu…’

Prvi cjelovit prijevod Biblije u ‘naš jezik’, odnosno bosanski, napisao je franjevac iz Slavonije Matija Katančić 1831. godine:

Opis fotografije nije dostupan.
U jezik Slavno-Illyricski izgovora Bosanskog’ prinesheno

Matija Mažuranić je kasnije, 1840. pisao: ”Pravoga turskoga jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji; jerbo ga u Srbiji čaršilije smatraju kao nekakav izobražen jezik, i zato svaki varošanin govori turski. A u Sarajevu ima dosta agah, koji ne znaju nego bošnjački. I premda paša sarajevski dobro znade turski, arapski i arnautski, zato mu ipak nije drago, da tko pred njim turski razgovara. Ako mu tko po turski što kaže, on uvek bošnjački odgovara i kaže ”da je naš slavni bošnjački jezik od svih najlepši na svetu”.

Evlija Čelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, putujući po ovim krajevima bilježio je i jezik stanovnika mnogih gradova i mjesta koje je posjetio. On, uglavnom, navodi bosanski jezik kao glavni govorni jezik stanovnika tih gradova, pa i za neka mjesta van Bosne.

Iz 17. vijeka, 1631. godine, je i poznati Uskufijev bosansko-turski rječnik.

Tomaš Mikloušić u svome djelu Izbor dugovanj svakoverstneh za hasen i  razveselenje služećeh, izdanom 1821. u Zagrebu, u poglavlju Ilirov, Slovencev, ishod imena, ladavci i međe, navodi i jezik ”bošnački” naporedo sa ostalim južnoslavenskim govorima, i ponavlja da ”ilirički ili slavinski” ”vu istom Carigradu ov isti jezik je dvorni”, upotrebljavajući ove nazive kao širu okvirnu oznaku južnoslavenskog jezika.

Slika ima prazan alternativni atribut; njen naziv fajla je koricav-3.jpg
“Gramatika bosanskog jezika za srednje škole” – 1890.

Još pet stotina godina osmanska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski… pisali su bosanski književnici u vremene bivše države, kada bosanski jezik nije bio u službenoj upotrebi pod svojim imenom.

Već na popisu stanovništva 1991. godine, najviše građana Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji.

(MiruhBosne)