Iz komšiluka ništa novo, samo stare priče i politika nepoštovanja za druge…
Jedan od posljednjih gafova beogradskog režima jeste i pokušaj negiranja bosanskog jezika u školskom udžbeniku.
Na to je reakciju uputio IGK na čelu sa dr. Emirom Ramićem. (Pismo IGK Bosanski jezik)
Zapravo, pozvali su da reaguju one koji bi trebali, zvaničnike Bosne i Hercegovine. Kao što su po istom pitanju, zbog negiranja hrvatskog jezika, reagovali zvaničnici Hrvatske, tako da su natjerali i predsjednika Srbije da kaže kako će razmotriti i ispraviti eventualnu grešku – ‘jer bi to bio fer odnos i prema Hrvatima, građanima Srbije’, kazao je.
Prije toga, zvaničnici RH prijetili su reciprocitetom. Mehanizmom koji kod bosanskih zvaničnika i struktura vlasti u FBiH i na državnom nivou nikad nije bio opcija, ni kao dio retorike kojom bi se poslužili u nastojanju da osiguraju priznanje bosanskog jezika u manjem entitetu, ili za druge interese države. Problem s kojim se bošnjački učenici iz godine u godinu suočavaju u nekim dijelovima naše zemlje ostaje bez adekvatnog odgovora. U međuvremenu, nekome je naumplao da izmisli ‘SHS jezik’ i uvede isti naziv u obrazovne institucije u Sarajevu, Tuzli…
Dok čekamo smislene poteze bosanskih zvaničnika, podsjetićemo se na historiju bosanskog jezika.
Bosanski jezik spominje se i u srednjem vijeku, a njegovo potiskivanje u samoj Bosni i Hercegovine dešava se u vremenu austrougarske vladavine pa do pred sami kraj jugoslovenske vlasti, kada je bio preimenovan – imenom susjednih naroda. Svemu tome je prethodio i Bečki književni dogovor nekolicine književnika iz Srbije, Hrvatske i Slovenije. Austro-ugarska vlast s početka je prihvatala realnost bosanskog jezika u zemlji koju je preuzela. Štampane su i gramatike bosanskog, sve do 1908. O nastojanjima zavojevača da preimenuje jezik pisali su i neki domaći pisci.
– Mi bolnim srcem gledamo u dvoličnost naše visoke Vlade, koja naš jezik zove “Zemaljskim”, i dopušta da se njeki zovu “Srbi” a njeki “Hrvati” umjesto da pravedno, i iskreno rekne “zemlja Bosna”, “žitelji Bošnjaci”, a njihov jezik “bosanski”. (A. Knežević)
–Postoji samo bosanski jezik. Ostali okolni jezici su varijante – akademik Mirko Vidović
-No na cjelokupnom prostoru staroilirskog jezika, ostaje najpostojaniji bosanski jezik, čiji je upliv na susjedne (‘jezične hibridacije’), nedvojben. No to ni jednom od susjednih jezika ne daje pravo svojatanja bosanskog jezika, a kamo li bosanske povijesti. (M. Vidović)
-Srbijanci su preuzeli od Rašana bosanski jezik i pismo, nazvali ga ‘srpski jezik’ a onda sve činili da Bosancima zabrane da taj svoj izvorni jezik nazivaju – bosanski jezik, kao je poslužio kao podloga za nastanak i razvoj – hrvatskog književnog jezika. Pokušaji nasilne asimilacije i otpor tim napasnim pokušajima znali su prouzročiti teška krvoprolića, osobito na Balkanu u toku dvadesetog stoljeća. Rehabilitacijom povijesne istine u duhu međunarodnog prava jedina je ispravna metoda poravnanja tih proturječnosti i održanja mira među narodima uopće – pisao je akademik Mirko Vidović.
Da se bosanski jezik vjekovima koristio u Bosni i susjednim zemljama, pokazuje nam i pisana ostavština. Tako je u periodu od 1557. do 1563. godine u Sloveniji postojao zavod za štampanje biblijskih protestantskih knjiga. Zavod je vodio Primož Trubar, štampajući knjige na bosanskom jeziku.
-Zato se jedino knjige prevedene na bosanski jezik mogu, po mišljenju Trubara, čitati i razumjeti u čitavoj Hrvatskoj, Dalmaciji, Bosni, Srbiji i Bugarskoj…
Dio baštine je i Ispovjedaonik Stjepana Matijevića, djelo štampano u Rimu 1630. godine. ‘Ispovjedaônik, sabranъ iz pravoslavnjeh naučitelja po P. Ô.Meĉtru Ieronimu Panormitanu Reda Pripovjedalacá S. Dominika. Prinesen u jezik Bosanski trudom P. Ô. F. Stjepana Matijeviĵa Solinjanina, Reda S. Frančeska Male bratje Obslužujuĵjeh, daržave Bosne Arĵentine, Pripovjedaoca.’
Bartol Kašić, porijeklom čakavac, godine 1640. u predgovoru Rituala koji je štampan u Rimu, govoreći o jezičkom i pravopisnom jedinstvu, kaže: Jeri svaki človik svoga grada govor i besidenje hvali, Hervat, Dalmatin, Bošnjak, Dubrovčanin, Serbljin” i odlučuje da u svome Ritualu ”bosanski upiše riči”, bez obzira da li će ga ostali razumjeti – podsjeća Muhsin Rizvić.
A Jakov Mikalja u djelu Blago jezika slovinskoga (Thesaurus lingue Ilyricae), tiskanom 1649-1651. u Loretu i Ankoni, ističe kako ”i u ilirskom jeziku ima mnogo i različitih načina govora, ali svako veli da je bosanski jezik najljepši, radi čega bi svi ilirski pisci morali nastojati da njim pišu”
Andrija Kačić Miošić u naslovu ”Korabljice” (1760.) kaže da ju je ”prinio iz knjiga latinskih, talijanskih i kronika Pavla Vitezovića” ”u jezik bosanski”.
Jedan od dokumenata iz prošlih vijekova (1704. G.), pisan bosanskim/ilirskim
Prvi cjelovit prijevod Biblije u ‘naš jezik’, odnosno bosanski, napisao je franjevac iz Slavonije Matija Katančić 1831. godine:
Matija Mažuranić je kasnije, 1840. pisao: ”Pravoga turskoga jezika se manje čuje u Bosni nego u Srbiji; jerbo ga u Srbiji čaršilije smatraju kao nekakav izobražen jezik, i zato svaki varošanin govori turski. A u Sarajevu ima dosta agah, koji ne znaju nego bošnjački. I premda paša sarajevski dobro znade turski, arapski i arnautski, zato mu ipak nije drago, da tko pred njim turski razgovara. Ako mu tko po turski što kaže, on uvek bošnjački odgovara i kaže ”da je naš slavni bošnjački jezik od svih najlepši na svetu”.
Evlija Čelebija, osmanski putopisac iz 17. vijeka, putujući po ovim krajevima bilježio je i jezik stanovnika mnogih gradova i mjesta koje je posjetio. On, uglavnom, navodi bosanski jezik kao glavni govorni jezik stanovnika tih gradova, pa i za neka mjesta van Bosne.
Iz 17. vijeka, 1631. godine, je i poznati Uskufijev bosansko-turski rječnik.
Tomaš Mikloušić u svome djelu Izbor dugovanj svakoverstneh za hasen i razveselenje služećeh, izdanom 1821. u Zagrebu, u poglavlju Ilirov, Slovencev, ishod imena, ladavci i međe, navodi i jezik ”bošnački” naporedo sa ostalim južnoslavenskim govorima, i ponavlja da ”ilirički ili slavinski” ”vu istom Carigradu ov isti jezik je dvorni”, upotrebljavajući ove nazive kao širu okvirnu oznaku južnoslavenskog jezika.
–Još pet stotina godina osmanska vlast ovdje da je ostala, ovi negdašnji patareni govorili bi bosanski… pisali su bosanski književnici u vremene bivše države, kada bosanski jezik nije bio u službenoj upotrebi pod svojim imenom.
Već na popisu stanovništva 1991. godine, najviše građana Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji.
(MiruhBosne)
