Kako sam vremenom bolje razumio Aliju Izetbegovića

Piše: Dr Emir Suljagić

– Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog univerziteta u Sarajevu (IUS), Suljagić je i autor dvije knjige: “Etničko čišćenje: politika, nasilje – kampanja srpskog etničkog čišćenja u bivšoj Jugoslaviji” i “Razglednice iz groba”

SARAJEVO (AA) – Sreo sam ga samo jednom. Silazio je niz stepenice Doma Armije u centru Sarajeva. Bio sam student koji je ljetni raspust provodio volontirajući na konferenciji o genocidu. Dok smo se mimoilazili, on je klimnuo glavom, a ja sam uzvratio i pozdravio ga najljubaznije što sam mogao. U stvari, bio sam ljut na njega.

– Izetbegović je bio previše human u profesiji u kojoj je vladala nečovječnost –

S Alijom Izetbegovićem, prvim predsjednikom nezavisne Bosne i Hercegovine, uvijek sam imao komplikovan odnos. Nakon što sam izašao iz Srebrenice, gorio sam od pitanja kakav je mir potpisao i na kakvu je državu pristao. Ako išta, bio sam etatista i vjerovao sam da je država s kojom smo trebali izaći iz Dejtonskog mirovnog sporazuma trebao biti snažniji i robusniji. Izetbegovića sam smatrao mekim, previše humanim u profesiji u kojoj je vladala nečovječnost, neprikladnim za okruženje u kojem su dvolične diplomate pile i večerale sa ratnim zločincima.

Nekoliko godina kasnije, intervjuisao sam bivšeg američkog ambasadora u Hrvatskoj Petera Galbraitha za moje novine “Dani“. To mi je na mnogo načina otvorilo oči. U trenutku jedinstvene iskrenosti za jednog diplomatu, Galbraith je objasnio spoljnopolitička razumijevanja SAD-a kada je vršio pritisak na hrvatsku i bosansku vladu da zaustave zajedničku ofanzivu prije nego uđu u glavni grad bosanskih Srba Banju Luku u septembru 1995. godine.

– Ambijent u kojem je morao djelovati je bio težak –

Glavna briga u vođenju pregovora i sklapanju mira u Daytonu bila je osiguranje stabilnosti srbijanskog režima Slobodana Miloševića. SAD su bile zabrinute da bi u Srbiji moglo da dođe do političke nestabilnosti kao “posljedice izbegličkog talasa od 400.000 ljudi koji bi se preselili (…) i katastrofe koju bi to izazvalo“.

Palo mi je na pamet da tri mjeseca nakon pada Srebrenice, uprkos svim dokazima koje je Vlada SAD-a morala imati o tome – američke vlasti su srećom predale značajne dokaze Međunarodnom krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY), kao i značajnu pomoć u istrazi – i dalje se prvenstveno bavila očuvanjem Miloševićevog režima. Smatrao sam da je odgovor SAD-a bio krajnje ciničan. To me je također natjeralo da razmišljam o međunarodnom kontekstu i okruženju u kojem je Alija Izetbegović morao djelovati.

– Nikada nisu mogli preći preko činjenice da je musliman –

Danas shvaćam da je Aliji Izetbegoviću mnogo prije Volodimira Zelenskog ponuđen izbor između uništenja njegovog naroda i cijepanja njegove države od cinične klase međunarodnih diplomata i pregovarača. Bez obzira na sve ljubazne riječi koje je zapadni diplomatski i politički establišment uputio o njemu nakon njegove smrti, istina je da su ga tokom devedesetih odbijali na bilo koji drugi način osim u vjerskom smislu. Da, on je bio musliman i oni preko toga nikada nisu mogli preći. Kada se s njim pregovaralo, genocid nad njegovim narodom smatran je legitimnim diplomatskim oruđem.

Nikada nisam razgovarao sa Izetbegovićem, ali sam u kasnijim godinama, kao jedini bosanski dopisnik sa Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, imao sam priliku da čitam šta je govorio kada ga vanjski svijet nije slušao, na sastancima sa drugim šefovima država, premijerima, ministrima, te mnogim takozvanim “specijalni izaslanicima”.

– Bio je odlučan, zauzeo se za svoju državu –

Da budem iskren, tražio sam dokaze za uvjerenja koja sam već imao o njemu, ali sam našao nešto sasvim drugo. Našao sam odlučnog čovjeka sposobnog da se založi za svoju državu, građane Bosne i Hercegovine i svoje vrijednosti, čak i kada je najslabiji. Za Bosnu i Hercegovinu bilo bi nemoguće steći nezavisnost pod bilo kojim drugim okolnostima osim onih od ljeta 1990. do proljeća 1992. godine.

Bio je to rijedak trenutak u historiji na međunarodnom planu, ali podjednako značajan na regionalnom nivou. Alija Izetbegović je to prepoznao i djelovao u skladu s tim. Da nije bilo njegove sposobnosti da prepozna taj trenutak i da uspješno “igra“ i sa Slobodanom Miloševićem iz Srbije i Franjom Tuđmanom iz Hrvatske, Bosna i Hercegovina bi vjerovatno završila kao srpska pokrajina ili bi, u najboljem slučaju, bila podijeljena između Srbije i Hrvatske. I Milošević i Tuđman brzo su požalili zbog svojih odluka u periodu koji je prethodio bosanskoj nezavisnosti. Pokušali su to “ispraviti”, ali je već bilo kasno za njihove planove. Do kasnog ljeta 1992. godine na putu im je stajao bosanski narod.

– On je donosio odluke koje drugi ne bi donijeli –

Izetbegović je u tom periodu donio ključne odluke za koje sumnjam da bi u to vrijeme donijeli neki drugi bosanskohercegovački političari. Nije namjeravao ostaviti Bosnu samu sa Srbijom u Velikoj Srbiji, ali je također znao da ima malo saveznika za nezavisnost na drugim mjestima. On je bio čovjek kojeg je formiralo prethodnih dvije stotine godina muslimanskog povlačenja iz Evrope – kao generacija mojih djedova – i u početku je, kao i mnogi drugi bosanski i muslimanski lideri, nastojao da se nagodi sa Evropom pod evropskim uslovima. Planirao on to ili ne, završio je kao prvi Bosanac i musliman za stolom i osigurao da mirovno rješenje također bude pod našim uslovima.

Možda sam ostario i smekšao, ali mislim da još uvijek ne razumijemo koliko je bilo teško dobiti bosansku nezavisnost i šta je to oduzelo svakome od nas. O Aliji Izetbegoviću možemo reći mnogo, ali ne možemo reći da nije bio u tome sa svima nama ili da to nije bila njegova borba. Poreći mu to značilo bi poreći mu da je bio Bosanac i musliman. A ponosno je bio oboje.

Danas se obilježava 97 godina od rođenja Alije Izetbegovića (1925.-2003.)

Na današnji dan obilježava se 97 godina od rođenja prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, javlja Anadolu Agency (AA).

Godišnjica rođenja Alije Izetbegovića bit će obilježena na prigodan način, a uz ostalo, Muzej “Alija Izetbegović” u Sarajevu, jedna od institucija koja čuva sjećanje na život i djelo Alije Izetbegovića, od danas do 10. augusta održat će “Dane otvorenih vrata” gdje će biti predstavljeni eksponati koji nisu u redovnoj postavci, uz besplatan ulaz. U Vijećnici u Sarajevu bit će održana prigodna akademija.

Alija Izetbegović bio je prvi predsjednik Predsjedništva međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine i vrhovni komandant Armije RBiH tokom agresije na BiH 1992-1995.

Rođen je 8. augusta 1925. godine u Bosanskom Šamcu, a umro je 19. oktobra 2003. godine u Sarajevu. Sahranjen je na Šehidskom mezarju “Kovači” u Sarajevu.

Odrastao je i školovao se u Sarajevu, gdje je diplomirao na Pravnom fakultetu. Kao pravni savjetnik, radio je u više sarajevskih preduzeća. Zbog svojih političkih opredjeljenja i djelovanja, za vrijeme bivše SFR Jugoslavije dva puta je zatvaran i osuđivan. U poznatom, politički montiranom, “Sarajevskom procesu”, kao prvooptuženi u grupi od trinaest muslimanskih intelektualaca, osuđen je na 14 godina zatvora 1983. godine.

Alija Izetbegović je utemeljitelj Stranke demokratske akcije (SDA) i na prvoj osnivačkoj skupštini SDA, 25. maja 1990. godine, postao prvi predsjednik Stranke. Nakon pobjede SDA na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima, 1990. godine, Izetbegović je izabran za prvog predsjednika Predsjedništva Republike BiH.

U uvjetima raspada bivše SFR Jugoslavije, proglašenja nezavisnosti njenih republika, gomilanja oružja i ljudstva nekadašnje JNA u Bosni i Hercegovini, Izetbegović je bio jedan od pobornika referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Na referendum, održan 29. februara i 1. marta 1992. godine, izašlo je oko 64 posto građana BiH s pravom glasa, među kojima se 99 posto izjasnilo za nezavisnost Bosne i Hercegovine, nakon čega je u Skupštini RBiH usvojena Deklaracija o nezavisnosti i uslijedilo međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine.

U turbulentnom vremenu početkom 1990-ih godina, Izetbegović je učestvovao u svim aktivnostima i razgovorima s ciljem očuvanja mira u Bosni i Hercegovini.

U najtežim vremenima agresije na Bosnu i Hercegovinu od strane bivše JNA i paravojnih srpskih jedinica, opsade glavnog grada Sarajeva, Izetbegović je ostao u zemlji, zajedno sa svojim narodom, a vrlo često se i sam nalazio u životnoj opasnosti.

Bio je učesnik mirovnih pregovora u američkom Daytonu 1995. godine, koji su rezultirali potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, kojim je zaustavljen četverogodišnji rat u BiH.

“Ovo nije pravedan mir. Ali je pravedniji od nastavka rata. U situaciji kakva jeste, u svijetu kakav jeste, bolji mir se nije mogao postići”, izjavio je Alija Izetbegović netom nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

Nakon prvih poslijeratnih višestranačkih izbora, 1996. godine, izabran je za člana, a potom i za predsjedavajućeg Predsjedništva BiH.

Poslije deset godina obavljanja funkcije člana Predsjedništva BiH, iz zdravstvenih razloga, 2000. godine, podnio je ostavku na mjesto člana Predsjedništva BiH.

Alija Izetbegović je autor većeg broja publicističkih radova, studija i knjiga koje su prevedene na više svjetskih jezika, a islam i stanje islamskih naroda bili su u fokusu njegove pažnje. Najpoznatija djela su “Islamska deklaracija”, “Islam između Istoka i Zapada”, “Moj bijeg u slobodu”… Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada za rad na promicanju demokratije, mira i islama.