Autor: TEODOR FILIPESKU, Glasnik Zemaljskog muzeja, 01.04.1902
-Ko je u Sarajevu prvi put iz Bašcaršije pošao u Kazandžiluk, tog je sigurno iznenadilo silno lupanje, koje dolazi iz radionica kazandžija, pa ako se onda malo okolo obazrio, vidio je kako se desio i lijevo u radionicama živo radi, kao da se svi u poslu nadmecu, ko ce više uraditi.
U jednoj radionici prave se kotlovi, u drugoj ibrici, u trećoj table i džezve, u četvrtoj se opet finije table, džezve i ibrici kalemle (cizeliraju) i bolje stvari glade (poliraju). Osim ovih radionica, u kojima se samo bakreno suđe pravi, ima jedna radionica, u kojoj se ništa drugo ne radi već se samo ove bakrene stvari i staro bakreno suđe kalajisava. Ova radionica je mnogo jednostavnija od kazandžijskih, jer se tu ne vide oni mnogi nakovanji, kalemi i drugi halat za izradivanje suda.
U radionici vise obično na klincu šipke od kalaja, koje se iz daleka blistaju, a na podu ima po nekoliko novih suda, starih kotlova, sahanova u tepsija, dimirlija i t. d., od kojih se nekoji sudovi ribaju ili na vatrn kalajisavaju. Ako su bakrene stvari namijenjene da se u njima ma kakovo jelo ili piće čuva, kuha ili peče, moraju se prije svega kalajisati. Kalajisati znači bakrenu površinu s kalajom (kositrom) prevući. Ova prevlaka od kalaja čuva da bakar ne oksidira, ako dođe u dodir s jelom i pićem, i da ne nastaju oni bakreni spojevi, koji su ne samo za zdravlje štetni, već i za život ljudski pogibeljni.
Pošto kazandžije svoje izrade ne umiju kalajisavati, to ih moraju kalajdžijama odnijeti. Akoprem imade kalajdžija po cijeloj Bosni i Hercegovini, jer oni putuju po svojem poslu od mjesta do mjesta, osobito u jeseni, to sam siguran da je malo ko pobliže na čisto, ko su kalajdžije i kakav je taj jezik, kojim oni među sobom govore, i za to ću ovdje progovoriti o kalajdžijama i njihovom zanatu.
Prilikom jednog mojeg putovanja bio sam u Čipulićima, selu na jugozapadnoj strani od Bugojna. Čim se izađe iz Bugojna cestom, koja vodi u Livno, vide se Čipulići i toranj istočno-pravoslavne crkvice. Selo Čipulići je inače vrlo lijepo, a kuće koje su na cesti čine na prolazećeg putnika dobar utisak, jer su sve bijelo okrečene i lijepo uređene te se ovako Čipulići razlikuju od ostalih sela u Bosni. Veći dio kuća je na brijegu s lijeve strane ceste.
Čipulići sa svojih 120 kuća imadu oko 450 stanovnika, od kojih su ? same kalajdžije. Pošto sam se interesirao da vidim, kako ovi majstori rade, otišao sam pred jednu kalajdžijsku radionicu i gledao sam, kako kalajdžijski momak jedan stari kotao sa stučenim kamenom riba, a majstor na vatri drugi kotao okreće i kalaj po kotlu pamukom rastire.
— Kad je majstor kotao s vatre skinuo, metnuo ga je da se ohladi i uzeo je kotao, kojeg je momak do sada ribao, i pošto ga je iznutra i izvana dobro razgledao, dao ga je opet momku s riječima: „Frjakaj još koldara“ (to znači: Ribaj još kotao). Momak je na to iznova počeo ribati, dočim je majstor odmah vatru redio, a onda uzeo jedan sahan i htio ga na vatru metnuti. Ja sam međutim razmišljao o riječima „Frjakaj još koldara“, te sam majstora, koji je baš vatru redio zamolio da mi kaže, kakav je to jezik, kojim je on malo prije sa svojim momkom govorio.
On mi odgovori, da je to kalajdžijski jezik. Na to sam mu kazao, da sam i ja razumio što je malo prije momku rekao. Pošto me majstor začudeno pogledao, pitao me odmah, odakle sam. Ja sam mu kazao, da sam iz Sarajeva i zamolio sam ga, neka mi kaže, gdje su oni taj kalajdžijski jezik naučili, pošto me to jako zanima. Sad mi je kalajdžija pripovijedao, da je to karavlaški (rumunski) jezik i da su oni taj jezik od svojih roditelja naučili, koji su ga u kući dobro govorili, ali da sadašnji naraštaj samo u zanatu kalajdžijski govori. Kazao mi je još i to, da samo stariji majstori umiju dobro kalajdžijski, ali da oni nijesu sada u Čipulićima, već da su po svijetu.
Na to sam ga opet zamolio, da mi kaže pojedine riječi u kalajdžijskom jeziku, jer sam rad da ih napišem. Isprva ne htjede mi kazati, već me stao ispitivati, zašto mi to treba a kad sam mu rekao, da bi o tome nešto napisao, da svijet znade kako kalajdžije govore, počeo mi je odmah kazivati pojedine riječi, što sam i zabilježio. Osim majstora kazivao mi onda i njegov kalfa, što bi ga ja pitao, ili što je on sam htjeo. Za nekoliko časaka skupilo se oko radionice više mladića i jedan starac, koji su me radoznalo posmatrali kako pišem, što mi majstori kazivaju, te pošto su ispitivanjem od majstora doznali zašto pitam i ko sam, poceše mi i oni ponešto diktirati ali mi nije moguće bilo sve napisati što su mi kazali, jer je svaki od njih ponešto dovikivao te nijesam mogao razabrati sve a kamo li svo napisati, pošto sam za mnoge riječi morao pitati šta znače.
Ja ću od riječi, koje sam notirao, jedan dio navesti, ali pošto se te riječi zbog poluvokala ne mogu dobro napisati našom azbukom, to sam prinužden dodati i rumunski pravopis.
Cicore (ciciore) = noge, japuša (iapusa) = kobila, buna sjara (buua siara) = dobro vece, budi buljaca (budi buliata) = dobro jutro, kaca (cataa) = kuja (pseto), porkaca (porcacea = krmaca, funtulja (funtulia) — kava, zakre (zacre) = šecer, berbeke (berbeche) = ovan, kapira (capira) = koza, vaklja (vaklia) = krava, krcula (crzula) = forinta, dziga (dziga) = kantar, zur (zur) = budala, lokma (locma) = zemlja, kasa (casa) = kuca, apa (ara) = voda, kuljaša (culiasa) = mamaliga ili polenta ili pura, tasa (tasa) = pita (gibanica), panje(pane) = hljeb, gorzulja (gorzulia) = kruška, mera (mera) = jabuka, pruna (pruna) = šljiva, misurak (misurac) = kukuruz, grmare (grmare) = novci, orzula (orzula) = šenica, ivte (ivte) = zob, kubura (cubura) = tikva, mutrala (mutrala) = ogledalo, kacula (caciula) = šubara, kap (sar) = glava, mošu (mosu) = starac, kare (care) = meso, purintan (purintan) = musliman, vurgar (vurgav) — kršcanin, šorko (sorco) = katolik, fiata (fiata) = djevojka, trasta (trasta) = torba, strangile (strangile) = cakšire, kameša (camesa) = košulja, zmelile (zmelile) = gace, duganle (duganle) = duhan, bandorula (bangiorula) = prozor, kurdaz…
(Infobiro/MiruhBosne)
