Kolektivna šehidska dženaza za četiri žrtve iz Prijedora i doline Sane, koje su ubijene 1992. godine, klanjana je danas u Kamičanima u Kozarcu, a dženazu je predvodio reisul-ulema Islamske zajednice (IZ) u Bosni i Hercegovini Husein-ef. Kavazović.
Ove godine klanjana je dženaza za Musić Bademu, Musić Nazifa, Aliju Envera i Forić Aliju. Oni su ubijeni na području Korićanskih stijena, Čarakova i Kozarca.
Musić Badema najstarija je žrtva, imala je 50 godina kada je 1992. godine nestala u Čarakovu. Najmlađa žrtva je Forić Alija. On je imao svega 23 godine kada je ubijen u junu 1992. godine na području Kozarca.
Obraćajući se prisutnima na dženazi, reisul-ulema je istakao da je potrebno istrajati na traženju svih nestalih i privođenju prvdi odgovornih za zločine.
– Ostalo je još mnogo onih čije kosti nismo pronašli, kako ovdje tako i u drugim mjestima naše domovine. Zlo, koje ih je pobilo i koje šuti o njihovim lokacijama, još je živo i opire se pravdi. Nažalost, neke zvanične strukture vlasti kriju ga i štite; i podržavaju. Ovdje, i izvan naš zemlje. Ali, mi nećemo posustati u traganju za njima i nećemo posustati u proganjanju zločinaca. To je obaveza koju ćemo izvršiti, ako Bog da – poručio je reisul-ulema Kavazović.
Dženaza-namazu prethodio je vjerski program, kao i komemoracija. Prisustvovali su visoki vjerski i zvaničnici svih nivoa vlasti.
Srpske vojne i policijske snage ubile su u Prijedoru 3.176 civila, a još uvijek se traga za oko 500 osoba.
Posmrtni ostaci ubijenih Prijedorčana do sada su nađeni u tri države, i deset različitih opština, što govori o razmjeri zločina, prenosi Preporod.info.
Priča o Nazifu Musiću i njegovoj porodici čija sudbina priča priču o našem kolektivnom usudu
-Pa neka ostane zabilježeno, a i radi ibreta, evo pročitajte ovih nekoliko redaka. Nazifov otac Hajro rođen je u muhadžirluku, u Turskoj. Hajrin otac Muho se tamo i oženio sa Šekerom iz Janje. Golgotu su preživjeli tumarajući tuđinom. Žal za Bosnom i Čarakovom natjerao ih je da krenu nazad. Priča o muhadžirima u Turskoj, a pogotovo o povratjnicima iz Turske, jedan je od neistraženih i nedovoljno zabilježenih detalja iz naše historije.
Od ovih mojih Musića, jedne su negdje pobili Bugari, drugi su zalutali i ko zna gdje su im danas potomci, a dio se uspio nekako vratiti. Na putu iz Turske Muho mlad preseli na ahiret. Koliko znam negdje kod Skopja (ne znam tačno), a Šekera sa sitnom čeljadi dođe na golu ledinu, u tamo neko Čarakovo za koje nikada do udaje nije čula. Hajro je imao braću koja su se rasula i pomrla, kao i kod mog dida Hasana. Jedan drugom su bili ko braća. Trgovali su po Zagrebu, pomagali jedan drugog. Godinama se pripovijedalo o svatovima koje je Hajri i njegovoj izabranici Azami opremio moj dido. Šta sam puta slušao o haljinama na kat u sitne đulove dragi moj Bože. Dido je preselio u Zagrebu i po vlastitoj oporuci ukopan je na Mirogoju gdje i danas počiva. Hajro mu je sa tetkom Šahom organizirao dženazu.
Tog 23.jula 1992 godine i nekoliko dana nakon masakra, Hajro je bio natjeran da kupi leševe pobijenih Musića, Kljajića i drugih u mahali i da ih privremeno zakopava. Slušao sam priče kako bi nakon dolaska kući čupao svoje sijede kose sa glave. Nekoliko dana kasnije kao i svi ostali, odveden je u logor, a onda deportovan, i završio u Zagrebu u nadi da će dočekati povratak kući. Taj jadni starac rođen u muhadžirluku, preselio je na ahiret u muhadžirluku. Poginuo je ispred zagrebačke džamije negdje 1994.godine. (Možda i 1993.ali nebitno). On i njegova Azama počivali su na Miroševcu do prenosa u Musiće. Kad sudbina hoće, dido im je bio vjenčani kum, a prilikom prenosa naš hodža bi spriječen da stigne na vrijeme pa sam im ja proučio sallu na dan dženaze. U međuvremenu su izginuli i poumirali svi iz Hajrine kuće, a danas je jedino još živa naša teško bolesna Zimka, koja je i ime dobila ime po Hajrinoj polusestri rođenoj u Turskoj.
Nazif je slučajno pronađen prilikom čišćenja jedne parcele i kućnog temelja. Sutra ćemo se oprostiti od njega i Bademe čija je priča isto tako tragična. Moglo bi se o svima njima toliko toga napisati, ali mislim da je i više nego dovoljno. Eto bila jednom jedna kuća puna čeljadi, porodica i ognjište, a nama ostalo da se pripovida… Da nas Gospodar svih svjetova sve sakupi u džennetu ako Bog da. Rahmet njihovim finim dušama. – napisao je Sudbin Musić.
Prva presuda za genocid izrečena za područje općine Prijedor. Danas kolektivna dženaza za četiri žrtve
