Knjiga “Od Batona do Kulina” – pokušaj da se dio naše historije otrgne od neznanja

Knjiga “Od Batona do Kulina” – pokušaj da se dio naše historije otrgne od neznanja

Historija Bosne i Hercegovine uzbudljiva je i veličanstvena, ali nama često nepoznata, od nas samih skrivana. Najčešće zato da bi nas pokorili, ovladali, da ne bismo znali ko smo i odakle su naši korijeni. Često iskrivljena, zlonamjerno krivo interpretirana, nedovoljno istražena.

Pokušaj da se dio naše historije otrgne od neznanja, koje se stotinama godina prenosi s koljena na koljeno, da se iz mraka iznese na svjetlo, jeste i knjiga Od Batona do Kulina – skrivena historija Bosne autora Suada Haznadarevića i Emira Medanhodžića, koji, istini za volju, nisu historičari, ali daju jedan svjež pogled i zanimljivu interpretaciju dijela naše prošlosti, prije bana Kulina, pa unazad sve do Batona Dezitijatskog. Oni otvaraju mnogo pitanja, mnogo prostora za diskusiju, njihove teze zahtijevaju da ih se ozbiljno razmotri u naučnim krugovima.

U razgovoru za Stav jedan od autora Emir Medanhodžić kazao je kako su krenuli od pitanja zašto u posljednjih 70 godina niko, osim Muhameda Hadžijahića, nije napisao djelo koje tretira period prije bana Kulina.

“Obilazeći teren, uvidjeli smo da se neke stvari ne poklapaju sa zvaničnom historijom, i to nam je bio indikator da ta pitanja otvorimo. Ne mogu se dati odgovori na sva pitanja jednom knjigom, nama je vrlo bitno bilo da postavimo pitanja i otvorimo diskusiju jer se o ovim stvarima šutjelo”, kaže Medanhodžić.

Prešućena je, prema njegovim riječima, historija Crkve bosanske, niko nije napisao odakle je njeno porijeklo, odakle su joj korijeni. Svi počinju s 12. i 13. stoljećem, ali to ne počinje preko noći, trebaju stoljeće da bi se neka crkvena organizacija uspostavila, da bi se neke ideologije uspostavile.

“Tragom toga, čitali smo i upoređivali literaturu i došli do zaključka da je ovdje vladala, u cijelom ovom region, arijanska vjera. Podjelom 325. godine na nikejskom saboru Arije je preglasan i protjeran u Ilirik, u Sirmium, Sremsku Mitrovicu, kasnije dolazi ovdje u Mile u Visoko i on je širio arijanstvo. Dalmacija, Crna Gora, Bosna, Srbija, sve su bile arijanske crkve, one koje nauka zove ranokršćanske bazilike. Mi smo se pitali šta znači ranokršćansko. Došli smo do zaključka da su te crkve pravili Goti, koji su ovdje vladali 200 godina u simbiozi s Ilirima. Nažalost, sve su te crkve porušene dolaskom Avara i Slavena, a sve su pravljene od 4. do 6. vijeka, to svi arheolozi kažu, a ko je vladao u tom period – Goti”, kaže Medanhodžić.

U knjizi autori daju širi historijski kontekst vladavine Gota na ovim prostorima: “U periodu od 250. do 550. godine istočni, arijanski Goti su naselili rimsku provinciju Dalmaciju, a po brojnosti su postali drugo stanovništvo u Bosni, odmah nakon Ilira. Imali su svoju gotsku državu koja je djelovala unutar Rimskog carstva i uspjeli su ostvariti kulturni i vjerski uticaj na domaće ilirsko stanovništvo. Vlast Gota je trajala do 550. godine, kad ih je vojska cara Justinijana porazila. Međutim, Goti i starosjedioci Iliri nisu bili dva izolirana, zasebna svijeta. Iliri, kao nosioci stare antičke civilizacije, i Goti, koji su nastojali ovladati tim prostorom i jedno vrijeme bili vladari zemlje, živjeli su u simbiozi. Iako različitog etničkog porijekla, ti su narodi, živeći i dijeleći isti prostor, vršili razmjenu u različitim znanjima i običajima. Planinsko-brdski predjeli područja današnje Bosne i Hercegovine Gotima su pružali posebnu odbrambenu zaštitu. Period od 300 godina, koliko je trajala dominacija Gota, bio je dovoljan da ostvare značajan utjecaj na području u kojem su živjeli. Paralelno s prodorom Gota u Rimsko carstvo, arijanstvo je uzelo veliki zamah u svom širenju, upravo iz njegovih centara Carigrada i Aleksandrije.”

VLADAVINA GOTA I ŠIRENJE ARIJANSTVA

“Pismo kojim su se služili Goti su bile gotske Rune. Novo gotsko pismo, kako u svojim radovima pokazuje profesorica Bisera Suljić Boškailo, istovjetno je s bosančicom, koja je istovjetna s mezafskim pismom, a o čemu svjedoče 300 pronađenih dokumenata. Prirodni slijed jeste da je bosančica starija od Vulfilinog pisma, jer je se na tim ilirskim prostorima pojavila prije Vulfile. (…)

Koliko se arijanstvo brzo širilo i bilo prihvatano na našim prostorima pokazuje činjenica da su 351. i 359. održane četiri sinode u Sirmiju (Sremska Mitrovica) koje su izglasale tzv. Sirmijske arijanske formule. Tako su arijanski biskupi, period od IV do VI vijeka, iskoristili za uspon i masovnu ekspanziju arijanizma.

Ovom historijskom izvoru idu u prilog posljednja genetska istraživanja koja pokazuju da je u genomu (DNK slika), starosjedilačka, popularno nazvana alpsko-dinarska haplogrupa “12” današnjih stanovnika BiH, preko 50%. Njemački antropolog, pravnik i historičar Theodor Mommsen, koji je za svoje djelo Historija Rima nagrađen Nobelovom nagradom 1902. godine, u tom djelu, muslimane sjeverozapadnog Balkana smatra direktnim potomcima Ostrogota. (…)

Na osnovu Ljetopisa popa Dukljanina, Goti su uspostavili politički centar na području današnje Bosne i Hercegovine iz kojeg je vladala gotska dinastija. Zemlja je bila podijeljena na banovine, a vladar je imao titulu kralja. Bosna se dijelila na gornju ili planinsku Bosnu i donju ili ravnu Bosnu.

Prema tome, mogli bismo zaključiti da je Bosna od VII vijeka pa sve do 1166. godine bila nezavisna prema Bizantu. U X stoljeću imamo spomen Bosne koja zauzima prostor Uskoplja, Luke i Pljevlje na zapadu s Drinskom župom na istoku, koja se nalazi pod vlašću jednog nosioca vlasti – bana.”

Govoreći o začetniku arijanstva Ariju (Areios), autori navode: “Rođen je oko 260. godine nove ere u današnjoj Libiji i umro 336. godine u Carigradu. Njegova porodica je hebrejskog porekla, bili su bogati i sljedbenici ranog hrišćanstva. Arije je proglašen za episkopa Aleksandrije, za vrijeme vladavine cara Konstantina Velikog. Njegovo učenje o Isusu poljuljalo je temelje Svete Trojice. On je učio da Isus iz Nazareta nije i ne može biti Bog, već da je stvoren od Boga. Samo je Bog zauvijek i uvijek, bez početka. Isus ima svoj početak i stoga ne može biti Bog. Sveti Duh Gabrijel, koji je Riječ i Biće stvoreno od Boga, jeste prava Riječ od pravog Boga. Bog, za Arija, nema početak ni kraj; tako da je Bog stvorio Isusa i Duha Svetoga (Gabrijela). Samo Bog ima vječnu mudrost i postojanje.

Značajan broj ljudi na Bliskom istoku, na Balkanu i u zapadnoj Evropi su slijedili arijanstvo, koje je posebno bilo popularno među plemstvom. Na prisustvo arijanstva na području Bosne ukazuju i arijanske bazilike koje su ostavština gotskih arijanaca kao što je Cimska arijska bazilika kraj Mostara, bazilika u Turbetu kod Travnika, kao i mnoštvo grobnica širom Bosne. Najpoznatije grobnice koje sadrže arijanske elemente kod starih Bošnjana su u Turbetu kod Travnika, Oborcima kod Donjeg Vakufa, Stranjanima kod Zenice, Vrdolje kod Konjica.

Koliko se arijanstvo raširilo u Bosni, svjedoči i jedan papin zapis s početka 15. vijeka, spominju se bosanski Arijanci i poziva mađarski kralj Sigismund na križarski pohod protiv heretika, sljedbenika mrskog Arija. I zaista, Sigismund je provalio u Bosnu 1405. godine i doživio poraz. Dakle, tako je, vjera koja je počela u Egiptu, zatim se proširila po cijelom Bliskom istoku, svoj put završila u Bosni”.

Gotska zaostavština u Bosni su, tvrde autori, mnogi stećci u nekropolama čiji su grobovi okretani tipično za Germane u pravcu sjeverozapad-jugoistok, gotski križ na njima i gotsko-arijanske bazilike.

Oni navode da se Bosanska biskupija spominje na arijanskom saboru u Solinu (Salona) 15. juna 530. godine. Poznato je i ime biskupa koji je u to vrijeme upravljao Bosanskom biskupijom. U ime svoga klera žalio se na saboru biskup Andrija da je u tolikoj mjeri prezadužen, da ne samo da ne može pomagati siromaha nego da svećenstvo nema sredstva za svoje najnužnije potrebe.

Na Drugom solinskom saboru 533. godine bosanski biskup tražio je da se njegova biskupija razdijeli na dvoje jer je “prostorom prevelika”.

BANOVI PRIJE BANA KULINA

U našoj historiografiji kao prvi vladari Bosne spominju se ban Kulin i ban Borić – i od bana Kulina počinje Bosna. Zaista, počinje li Bosna od bana Kulina, ko su bili vladari prije njega? Koliko ih je bilo, kako je država bila uređena? Pitanja su kojima se rijetko ko bavio.

“Mi smo utvrdili, a prije nas je tu tezu postavila Nada Klaić, da je Bosna najstarija država na ovim prostorima. U historijskoj građi pronašli smo imena banova bosanskih koji se poimence spominju 300 godina prije Kulina bana, recimo, ban Ratomir, ban Stjepan, što je u našoj historiografiji vrlo nepoznato. Najvažniji izvori za taj period početka Bosne su franački anali. Pošto koautor Suad Haznadarević živi u Linzu i dobro govori njemački, mi smo franačke anale čitali u originalu i tu smo primijetili, kao i na drugim mjestima, da se vrše falsifikacije pri prevođenju, pa tamo gdje piše ilirski jezik neko dodaje srpski ili hrvatski. Još jedan primjer, kada u dokumentima o Kulinu banu kaže da on porobi Kučevsko zagorje, srpski historiografi su Kučevo locirali u istočnoj Srbiji, a ko imalo poznaje geografiju Bosne i Hercegovine zna da je Kučevsko zagorje dio Hercegovine, od Kalinovika do Čapljine. Zanimljivo je da se u kartama koje nam historičari nude Bosna prikazuje kao mala zemlja – od Jablanice do Zenice, međutim, ban Borić daruje benediktincima otoke Lokrum, Lopum i Mljet. Otkud jednom banu bosanskom otoci u Jadranskom moru? Znači da je Bosna bila mnogo veća nego što su je ovdje prikazivali. Takvih ima na desetine primjera. Novim tumačenjem originalnih izvora dokazujemo da su falsifikati i dajemo nova rješenja i prijedloge”, kaže Medanhodžić.

Ime Bosne “Bassania” prvi put nalazimo u rimskom vojnom priručniku Antonini itinerarium iz 3. vijeka nove ere, u značenju – kraj u Donjoj Panoniji. To je popis najvažnijih rimskih carskih puteva i gradova. Riječ “Bassania” može se u raznim kontekstima naći i u drugim antičkim djelima i natpisima s ponešto izmijenjenim načinom izgovaranja ili pisanja. Ovdje zaključujemo da kroz historiju Bosna ima svoj spomen kao jedna teritorijalna, zasebna jedinica, navodi se u knjizi.

Autori tvrde da je prvi vladar Bosne koji se spominje u pisanim izvorima ban Stjepan Bosanski koji je vladao od 1084. pa do 1095. godine. Nakon Stjepana redovno se u dokumentima javljaju imena bosanskih vladara. Naredni poznati vladar je ban Borić, koji je, kako se pretpostavlja, rođen oko 1100. godine, a vladao je Bosnom sve do 1163. godine. Drugi pisani spomen Bosne je od grčkog ljetopisca Teofana (Theophanes Homologetes; rođen oko 760 godine). U Teofanovom ljetopisu zabilježeno je da Bosna nosi ime još iz 7. vijeka i to je zapis u kojem se prvi put spominje Bosna u pisanom obliku kao posebna državna zajednica. Ona djeluje kao banovina u okviru šire zajednice od sedam banovina. Na osnovu ovog zapisa slobodno se  može postaviti teza da su te banovine, pa tako i Bosna, morale nastati mnogo ranije.

“Bosna se u Dukljaninovom Ljetopisu prikazuje kao već srazmjerno velika zemlja, koja se prostire od Drine do gornjeg Vrbasa i jadranskog razvoda, s organiziranom vlašću, na čijem se čelu nalazi ban”, navodi se u knjizi. U ovom ljetopisu spominje se ban Ratimir, koji je “pružao utočište knezu Pribini, vladaru Njitre u Slovačkoj, kojeg je odatle protjerao moravski knez Mojomir. Bitno je primijetiti vremenski period od 300 godina, od bana Ratimira do bana Borića. Kako je ban Borić 1150. godine imao posjede na rijeci Dravi koje je dobio na poklon, može biti i indicija da su banovi Bosne i prije Ratimira imali utjecaj ili neka prava na zemlju koja se prostirala iznad Save, u toku rijeke Drave, koja je poprilično daleko od kasnijeg teritorijalnog opsega banovine Bosne. O Ratimirovom nasljedniku nema podataka. Da li je imao sina koji bi ga mogao naslijediti u vlasti, ili je to bio neki njegov srodnik, o tome nema podataka”.

“Svjedočanstvo o samostalnoj Bosni nalazi se u spomenu Bosne koja je vodila rat protiv Raškog župana Časlava Klonimirovića (vladao 933. – 950. godine), koji je jedan kratak period vladao Bosnom. U tom periodu je uspio zavladati Zetom, Paganijom, Zaklumijujom (Zahumlje), Travunijom i Rasijom (Raška). Sljedeći ban Bosne se spominje 968. godine u ratu protiv hrvatskog nosioca vlasti Mihajla Krešimira II, a ovaj podatak navodi autor porodičnog stabla Bosanska dinastija Kotromanića prof. Enver Imamović. Za vrijeme Krešimirove vladavine Hrvatskom 949.-969. spominje se da je Krešimir II provalio u Bosnu i da je u ovom pohodu opljačkao župe Uskoplje, Luku i Plivu i na kraju osvojio čitavo područje Bosne. Bosanski ban nije pružao otpor nego se povukao u Mađarsku. Sljedeći spomen bana Bosne je u Ljetopisu Nikole Lašvanina, i to 1059. godine. Kada je Dalmacijom i Hrvatskom vladao Krešimir, usljed političkih previranja i borbe za vlast u Mađarskoj, Bošnjaci su stali na stranu Bele, budućeg ugarskog kralja, pod uvjetom da između sebe biraju svoga bana. Tako su izabrali Ivana Kotromanovića za bana Bosne. Naredni dokumentiran spomen bosanskog bana je dvadeset i pet godina poslije, i to bosanski ban Stipan, a spomen je u vezi rata protiv dukljanskog kralja Bodina 1084. godine. O bosanskom banu Stipanu nema informacija da bi se nešto više moglo znati o njemu. Naredni ban Bosne nepoznatog imena spominje se 1103. godine, čiju je kćerku oženio dukljanski kralj Kočapar. Ime ovog bosanskog bana nije zapisano, ali je zabilježeno u kontekstu da nakon dugogodišnjih borbi za vlast u Duklji kralj Kočapar biva primoran na bjekstvo u Bosnu, gdje se ženi kćerkom bosanskog bana. Nakon njega na vlast u Bosni dolazi ban Borić o kojem imamo nešto više informacija (1154–1163). Ban Borić je imao dva sina: Stjepana i Pavla, te unuke Odola, Čelka, Detmara i Matiju. S obzirom na to da se u literaturi navodi samo titula ‘ban Bosne’, jer imena nisu pisana u izvornim dokumentima, zato je period u kojem se spominju bosanski vladari samo po tituli prof. Imamović nazvao ‘doba nepoznatih banova’”, navodi se u knjizi Od Batona do Kulina.

POLITIČKE IGRE OKO BATONA

Na osnovu priloženih podataka, navode dalje autori, da se ustvrditi da je Bosna postojala 300 godina prije bana Borića ili Kulina bana. Naša historiografija najviše je tretirala Bosnu od perioda vladavine ova dva vladara, jer se o njima pojavljuju prvi opširniji podaci, a razloge za takav pristup historiji treba tražiti i u uspješnom sakrivanju podataka o najstarijoj državi na Balkanu, a iza čega su stajali naši susjedi.

Medanhodžić ističe da se i oko Batona igraju političke igre. Najpoznatiji ilirolozi zovu ga Baton delmatski, u Albaniji su napravili veliki spomenik i kažu on je Albanac. A fino se u dokumentima svuda spominje Baton dezitijatski, a Dezijati su živjeli na prostoru do Sarajeva do Zenice, i on je, prema svemu sudeći, rođen u Brezi i vladao je u Bobovcu.

“Naš čovjek, na našem terenu, i sad ga drugi svojataju izvrtanjem originalnih dokumenata krivim prijevodom i zato smo smatrali da je on neki naš začetak”, kaže Medanhodžić.

Okupiti vojsku od 800.000 ljudi iz cijelog Ilirika i suprotstaviti se Rimu koji je tada bio svjetska sila, to je kao da mi danas krenemo protiv NATO-a, i vodimo četiri godine rat.

“Jeste on izgubio, ali je očito potpisan mirovni sporazum, pa bi se prije moglo reći da je bilo neriješeno, jer su mu poštedjeli život i glavu. Istina, on je prije toga glavnom rimskom komandantu poštedio život kada ga je uhvatio u zamku u nekom klancu. Rimljani su mu dali vilu u Raveni da živi u bogatstvu. Cijenili su ga. Poznato je da nijedan pobunjenik u Rimu nije izvukao živu glavu. Oni su se i prepali Batona, jer on je bio rimski oficir”, kaže Medanhodžić.

Ističe da je autorima knjige najvažniji cilj bio da približe historiju običnom čovjeku.

Naš obrazovni sistem, dodaje on, nije učio ljude o našoj povijesti, a sad bi svi drugi da to prisvajaju, a mi se odričemo. Naša historija je, kaže Medanhodžić, puna zagonetki, falsifikata, željeli su da rasvijetle te stvari.

“Želim da shvatimo da Bosna nije od Kulina, 834. godine spominje se ban Ratomir u franačkim analima, da ne govorimo o arijanskim saborima, spominje se bosanska biskupija 530. godine, a ako postoji bosanska biskupija valjda postoji i Bosna. Nismo mi pali s Marsa ovdje, pa ni crkva bosanska nije odjednom nastala, potrebna su stoljeća da se uspostavi. Imamo Batalovo jevanđelje, koje je slučajno pronađeno, kada je neko slučajno skinuo jednu stranicu i otkrio spisak didova crkve bosanske koji sežu u 1010. ili 1020. godine, a nama pričaju da je crkva bosanska nastala 1250. od katoličke crkve, a 500 godina katolička crkva želi uništiti crkvu bosansku i na kraju je uspjela u tome. Pa onda priče o bogumilima koji ovdje nikada nisu ni postojali i drugim hereticima, uvijek su nas obilježavali kao heretike, mi smo i danas heretici jer smo drugačiji od drugih samo da se iskrivi slika o nama”, kaže Medanhodžić.

Voljeli bismo, dodaje na kraju razgovora, da i akademska zajednica kaže šta misli o tome, a ne da pristupa dogmatički u stilu “Austro-Ugarska je rekla tako – i nema više rasprave”. Svi mi znamo kakvu smo historiju učili i kako je sve to izgledalo ranije, sada smo slobodna zemlja, slobodni ljudi i možemo otvoreno razgovarati o svojoj historiji.

Priliku za razgovor o ovoj historiji Bosne imali su do sada naši ljudi u Salzburgu, gdje je održana prva promocija knjige, i u Plavu (Crna Gore), a tokom ovoga mjeseca promocije su zakazane u Zenici i Ključu.

Previous Malezija zatvara svoje luke za izraelske brodove
Next Dodik: Meni se ovo namjerno radi, da ja dolazim na ovo zagađenje

You might also like

RIJEČ

Vesna Pešić o 9. januaru: To je bio dan proglašenja rata za razaranje Bosne i Hercegovine

Pristup koji su uglavnom primjenjivale sve vlade poslije 5. oktobra karakteriše sinkretička svijest koja spaja dvije nespojive ideje. Ideju o srpskom ujedinjenju čije srce kuca kosovskim zavjetom i ideju o evropskoj

HISTORIJA

Stari bosanski gradovi: Kreševo

Kreševo pripada tipu većih srednjovjekovnih gradova slobodnog trougaonog tlocrta sa kulama na uglovima. Pretpostavka je da je unutar obora postojala branič-kula. Imao je značajno podgrađe, koje je bilo jak rudarski i

KULTURA I UMJETNOST

Historija Bosne i Hercegovine u djelima akademika Galiba Šljive (Video)

  Društvo historičara Tuzla i Akademija društveno-humanistipčkih nauka Tuzla organizirali su jednodnevni naučni skup naziva ”Historija Bosne i Hercegovine u djelima akademika prof. dr. Galiba Šljive.” Uz to su promovirana