Konstantinov doprinos razvoju Arijanstva u Iliriji

Suad Haznadarević

Period od I. do početka IV. vijeka rimske uprave i razvoj Kršćanstva u Ilirikumu je slabo poznat. Različiti izvori  i navodi podataka rimskih nasuprot helenskim izvorima izazivaju mnoštvo nesigurnosti i nedoumica. Razlozi za to su isključivo političke prirode, a imaju za cilj ostvarenje većeg političkog i ekonomskog utjecaja.

Kako se Kršćanstvo, u prva 4. Vijeka, neumoljivo širilo Imperijom i kako su kršćanske zajednice jačale, uprkos prethodnim progonima Dikolecijana, tu snagu je trebalo objediniti. Imperator Konstantin I. Veliki [2] je jednim potpisom na dokument, u historiji poznat kao Milanski edikt iz 313, (kojim se daju prava kršćanskim zajednicama), sve te heterogene kršćanske snage pridobio za sebe i postao jedini vladar Carstva. Kršćanska zajednica je napokon bila priznata i prihvaćena od strane vrhovne vlasti, pa je u vrijeme vladavine Teodozija (Flavius Theodosius, rođen 347 – 395. godine, stupio na prijestolje 379) postala državnom religijom Rimskog carstva.

U početku, Milanski edikt nije zaustavio progona kršćana, u svim dijelovima carsta. U nekim dijelovima, progoni su nastavljeni. Zbog dezorijentiranosti, heterogenosti i raslojenosti u razne frakcije i pogleda na rabina Isusa, potaknuto je pitanje samog vjerovanja. „Kako vjerovati u Isusa, kao u Sina i Boga ili kao Sina namjesnika? Sukobi unutar crkve su počeli oko razumijevanja novozavjetnih tekstova u odnosu na starozavjetne tekstove, naročito oko proglašenja rabina Isusa za Sina Božjeg.“ [3]

Na jednoj strani bio je Arije kao protagonist klasičnog, unitarnog monoteizma, uz kojeg je i sam Konstantin Veliki, njegovi sinovi, sestra Konstancija i njen muž Lucinije, te pisar na dvoru Konstantina Velikog Euzebije Nikomedijski, koji je uz Arija glavi nosilac Arijanstva; i uz njih i mnogobrojni sljedbenici. Na drugoj strani su, takođe mnogobrojni sljedbenici trinitarnog Kršćanstva.

U ovo vrijeme Konstantin je boravio u Iliriji, u Sirmiumu (Sremska Mitrovica), gdje je bilo sjedište rimske provincije Panonija, i sjedište arijanskih biskupa. U Sirmiumu je boravio od 316 – 328. godine; znači punih 12 godina.  Iz Sirmiuma je Konstantin sazvao i Sabor u Nikeji. Kršćanstvo je bilo dovoljno jako i djelovalo je, makar je tako shvaćeno, kao prijetnja postojećoj vlasti Rimskog Carstva. Mnogobrojnim vjerskim strujanjima unutar Kršćanstva, a koja su unosila nemire i jake rasprave se želilo  stati u kraj i objediniti u jedan zajednički pristup i vjerovanje, kako bi se kroz novu religiju, objedinjeno i ojačano Rimsko Carstvo, povratilo staroj slavi.

Prvi Nikejski sabor održan je od 20. maja do 30. juna 325. godine. Sazvao ga je Konstantin I. Veliki, kako bi riješio nesuglasice po pitanju vjerovanja – da li Isus ima istu ili sličnu bit sa Bogom Stvoriteljem?

Na ovom Saboru, mnogobrojnije pristalice trinitarnog kršćanstva su bile glasnije. Pobijedili su u debate i time su utemeljili Trijadologiju u učenje zvanične crkve.

„U zvaničnom zapisniku, koji je vođen na Prvom vaseljenskom saboru u Nikeji i čiji je original na grčkom sačuvan, stoji da se mnogi od episkopa sa Ilirikuma nisu potpisali na sadržaje koji su doneseni na Nikejskom saboru, odbili su pravila vjere i kanone koji su se, između ostalog, ticali ozakonjenja pojma Sina Božjeg, njegove Majke i osude katara i pavlikijana.“ [4]

Ponašanje ilirskih biskupa i odbijanje autorizacije trinitarne dogme na Nikejskom saboru je svjedočanstvo da na teritoriju Ilirije već postoji arijansko vjerovanje, tj. vjerovanje da Bog može biti samo jedan, a da Isus po svom biću ne može biti isti kao Bog, Otac.

Ilirski biskupi su mogli, u punoj slobodi, da odbiju potpisivanje dokumenta jer su na svojoj strani imali uzdanicu, samoga Konstantina I. Velikog. Postojanje unitarnog, klasičnog monoteističkog Kršćanstva tipa arijanskog vjerovanja na području Ilirije, prije dolaska Arija i Gota je zasigurno jaka baza za razvoj i širenje ovog učenja.

Na Saboru je odlučeno da Arije (za kaznu) preseli u Iliriju, a tamo ga je, u Sirmijumu, (današnja Sremska Mitrovica), dočekao sam car Konstanin, koji je  došao tu, u provinciju Panoniju, u nastojanju da neposredno na terenu, rješava pitanje (arijanskih) Gota, koji su provaljivali na teritoriju imperije i javljali se kao ozbiljna opasnost za carstvo.

Tako saznajemo i zaključujemo da su Imperator Konstantin i Arije istovremeno bili Iliriji. Iako je na Koncilu bio primoran da Arija premjesti u Iliriju, očito je da su u ovim godinama bili zajedno u svetoj misiji arijanizacije. Dakle, ne samo da su Arije i car Konstantin u službi arijanizacije Gota i Ilirije i Gotski biskup Wulfila prevodi Evanđelja na gotski jezik.

Koliko je Kršćanstvo bilo raslojeno u periodu od 1 – 3. vijeka pokazuje činjenica da viši slojevi društva nisu odstupali od monoteističkih principia Starog Zavjeta, govori podatak da papa Kalist [6] (217 – 223) optužuje trinitariste za „dvobožje“. Zato se i nije čuditi da na području Ilirije, još prije dolaska Arija i Gota, ima preko 20. ilirskih mučenika, ranih kršćana koji su bili žrtve progona od strane Imperatora Dioklecijana. [7]

Baza sa koje papa Kalist kritikuje trinitariste je učenje Arija i glavno pitanje nesporazuma manifestuje se u sljedećem arijevom citatu:“Mi nemamo mnogo bogova kao pagani, već jednog Boga. Da je Hristos potpuno sličan Bogu, imali bismo dva boga, a to je u suprotnosti sa našim verovanjem. Dakle, Hristos nije Bog, nego je ljudsko biće, doduše najviše i najplemenitije od svih ljudskih bića, neuporedivo visoko iznad svih drugih, ali ipak ljudsko biće od krvi i mesa. Ako je otac rodio sina, postojanje rođenog ima početak, pa je stoga jasno da je postojalo vrijeme u kojem sin nije postojao. Shodno tome, njegovo postojanje mora nastati ni iz čega.“ [8]

Mnogo je arijanskih biskupa koji su čak i uz pomoć Rima upravljali ilirskim biskupijama; npr. Fotin, episkop Sirmijuma, svom silinom širi Arijevo učenje. Nakon njega Rim podržava arijanca Germiniusa koji će decenijama biti eposkop. U Naisusu (Niš) na episkopskom mjestu je sjedio arijanac Bonosie, u Singidunumu (na mjestu današnjeg Beograda) Ursacija smjenjuje arijanac, episkop Sekundanius, episkop Paladius, protivnik Nikejskih odluka, širi arijanstvo čitavom Dakijom. Ista je situacija i u Dardaniji i u  Dalamaciji.

„Nikejske odluke nisu provođene, to nije tražio ni Konstantinopolj, a ni Rim koji Arijevo učenje i doktrinu  dozvoljava i u Italikumu. Ilirski episkopi učestvovaće, pored oblasnih sabora, na svim većim crkvenim zasijedanjima širom Zapadne Evrope, propagirajući i pokušavajući da nametnu kao kanon Arijusovo učenje, istina u nešto umjerenijem vidu“. [9]

Ovo unitarističko, arijansko vjerovanje će poslije, unutar Gotskog carstva pod vlašću Teodorika Velikog, u ranom i srednjem vijeku u današnjoj Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Raškoj biti prezentirano kroz Crkvu bosansku. Ipak, nije se dogodilo ono što možemo pročitati u zvaničnoj historiografiji o arijancima, a to da su nakon Nikejskog sabora protjerani, da su im knjige uništene i da im je trag uništen, te da su nestali sa historijske scene. Naprotiv, u Iliriji, cijelom Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi su ostali relevantna snaga koja je donosila odluke.

Arijanska crkva kao paralelna instituciji sekularne vlasti bila je snažno uključena u javni život. Ilirski arijanski biskupi su uz biskupe sa Istoka odlučivali o carstvu. Kad se u Egiptu dogodio ponovni sukob i rasprava Arijanaca i pripadnika zvanične crkve, to  je značilo raskid između Istoka i Zapada i podjelu imperije.

U mnogim pokušajima da se ilirske biskupije dovedu u red, kroz organizaciju, se nastojalo pridobiti ih pod jurisdikciju Istočne ili Zapadne crkve. Sirmium, jedan od glavnih centara Rimskog Carstva okrenut ka slobodi u vjerovanju okrenut prema Arijanstvu otvarajući svoja vrata svim heretičkim, ili bolje rečeno ne-trinitarnim, doktrinama pružao je otpor i Istočnoj i Zapadnoj crkvenoj orijentaciji.

U mnogo pokušaja da se umanji i marginizira snaga ili utjecaj arijanaca, papa Damasije (370 – 71) proglasio je Salonu za mjesto svoje vikarije na prostoru Ilirikuma. Međutim, Salona nikad nije postala vikarijom za Ilirikum. Iz kojih razloga, to nije poznato.

Ilirikum je sa mnoštvom religijskih koncepata trebao biti primjer ravnopravnih vjera u zapadnom dijelu carstva. Iako je postojao Edikt o vjerskoj toleranciji, previranja unutar kršćanstva nisu prestajala. Kako je Arijansvo bilo jaka doktrina koja nudi odgovore i rješenja, brzo se širilo i bivalo prihvatano. Gotska plemena koja su dolazila sa sjevera su prihvatali ovo vjerovanje i tako ga širili na putu kroz Rimsko carstvo. Preko Ilirikuma, Iberijskog poluotoka gotsko pleme Vandali su ga donijeli sve do Sjeverne Afrike.

„Za samog Konstantina vele da ih je do 300.000 namjestio u ove zemlje” [10]; znači, sam imperator Konstantin I, da bi izbjegao rat i daljna pustošenja, vrlo pragmatski, otvara granicu carstva kršćanskim arijanskim Gotima, gdje ih onda, uvodi u vojnu službu i time osigurao stabilnost imperije.

Isječak iz knjige; Tadije Smičiklasa, „Poviest Hrvatska“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1879/1882.

Nepokoreni arijanski Ilirikum je već prepun Vizigota i Ostrogota, pristalica Arijusovog učenja. Ovoj arijanskoj ilirsko-gotskoj komponenti, koja je značila mir u Carstvu, moralo se davati ustupke i tolerisati bez obzira na dotadašnje odluke raznih crkvenih sabora.

Deset godina nakon Nikejskog koncila, 335. godine, biva sabor u Tiru, gdje su prethodne odluke Nikejskog koncila stavljene pod znak pitanja. Arijanci predvođeni episkopima iz Ilirije, privoljeli su cara Konstancija II. [11] da bude uz njih kako bi se uspostavio mir i tolerancija. Nakon toga, iste godine sabor u Sardici nije urodio željenim rezultatima. Ovim saborima su prisustvovali ilirski biskupi, pristalice arijanizma, sa Ilirikuma Valens, iz Murse i Ursacije iz Singidunuma, koje je lično Arije poučavao u svojoj školi, u vrijeme svog bivanja u Ilirikumu.

Nakon ovih događaja, 338. godine, tri sina Konstantina I. Velikog, okupili su se u Panoniji i usaglasili, da se svi prognani arijanci mogu vratiti u svoje dieceze. To je značilo i povratak ilirskih arijanaca i episkopa, a bili su mnogobrojni i odlučujuća snaga carstva na zapadu.

Ovim činom su odluke Nikejskog sabora (325. godina) stavljene (ad acta) van snage i time su otvorena vrata za daljnji razvoj i širenje Arijanstva prvenstveno u Iliriji, a zatim u cijelom carstvu.

U ovome je profitirao car Konstancije II, (ili Konstantin II) sin Konstantina I. Velikog. „On objedinjuje Ilirikum i postaje najznačajnie uporište evropskog djela Rimskog Crstva.“ [12]

Oslanjajući se na arijance Valensa (Mursa) i Ursacija (Prevalitanija), Konstancije II. u Sirmijumu saziva pet sabora na kojima pokušava da institucionalizuje neku vrstu “hrišćanstva-posrednika” i da izgradi vjersku toleranciju između paganizma, gnostičkih učenja i onog što je naznačio sabor u Nikeji.

Iako je iz političkih razloga stvorio „kanonsko kršćanstvo“ Konstantin I. Veliki je bio sljedbenik Arijanstva; gnostik, a to su bili i njegovi sinovi. Većina kasno-rimskih i rano-vizantijskih careva su bili arijanci, pagani ili pristalice ranijih rimskih vjera; a podržavali su Kršćanstvo kao jedini mogući ideološki okvir koji je mogao održati imperiju. Dolaskom u Bizant, preimenovao je ime grada u Konstantinopolj (Konstantinov grad) i dao je sagraditi arijansku baziliku, koja se nalazila na mjestu današnje Sultan Ahmed džamije.

Godine 337. Konstantin Veliki je umro u Nikomediji, arijanskom duhovnom centru. Ako je vjerovati kršćanskim izvorima, iako je bio naklonjen arijanstvu, na samrti je pozvao biskupe kako bi se krstio. „Zašto se odlučio na krštenje, to kršćanski izvori ne prenose.” [13] Neki autori smatraju da je imao duhovno krštenje koje je proveo arijanac, njegov dvorski povjerenik i pisar Euzebije Nikomedijski.

Zasluge za širenje Arijanstva na području Ilirije i cijelog Rimskog Carstva Konstantin I. Velikog su višestruke. Da bi se održao mir i tolerancija i spriječio progon arijanaca i sljedbenika drugih učenja koja nisu bila Trijadologijska (Maniheizam, Pavlikijanastvo, Nestorijanstvo) kojih je bilo u Iliriji, a bili su prihvaćeni i od običnih rimskih vojnika i građana, Konstantin I. Veliki je sačinio, takoreći, institucionalni organ kontrole i zaštite kako bi odluke Milanskog edikta iz 313. g. bile provođene.

“Na čelo mitropolije u Dioklei (Crna Gora), čelnoj crkvi provincija Makedonije i Prevalitane, postavlja Basusa. Basus je kao rođak ili sin konzula i cenzora morao da bude član nekog od anti-nikejskih pravaca ili da je sam bio arijanac, dakle, protivnik kanona o Sinu Božjem. Jedino tako bi mogao štiti sve heretike, njihova svetilišta i zajednice u Iliriji kojih je bilo najviše u provinciji Dalmaciji, Dakiji i Makedoniji.” [14] Radi preciznosti treba istaći da Rimska provincija Dalmacija podrazumijeva prostor današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Kosova, Srbije i sjeverne Albanije. Time se želi naglasiti i institucionalna zaštita  u razvoju i širenju Arijanstva na prostoru Bosne i Hercegovine.

Dok je boravio u Sirmiumu, kako bi objedinio raslojeno društvo Rimskog carstva, dao je graditi crkve širom Imperije. Tako su nastale do sad pronađene 52. bazilike na području današnje Bosne.  Konstantin Veliki je sagradio Grobnu crkvu u Jerusalemu (na mjestu na kojem je Isus razapet) i mnoge grobne bazilike mučenika koji su dali živote za vjeru. Između ostalih sagradio je i baziliku svetog Petra u Rimu, danas Vatikan. U ovo vrijeme su nastale i prve bazilike na području provincije Dalmacija. Velika je vjerovatnoća, obzirom da je Konstantin bio arijanac,  da su grobne crkve sagrađene početkom 4. vijeka u Iliriji bile posvećene prvim ilirsko-gotskim arijanskim mučenicima, nastalim u toku progona kršćana od strane rimske vlasti. Praksa gradnje grobnih crkvi u kojima su sahranjivane društveno važne ličnosti i vjerski mučenici, počela je u kasnoj antici i biće nastavljena u gotičkom stilu sve do kraja srednjeg vijeka.

Poli-teistički gotski kult polu-boga, Valhalle i Odina, u kojem društveno važni ljudi, plemenske vođe i vojskovođe, nakon smrti postaju polu-bogovi i prelaze u posebnu salu u dvoru Asgard sa prihvatom Arijanstva, dobiva novi smisao. [15]

Razvija se kult vjerskih mučenika – rimskih legionara, stradalih u vrijeme Dioklecijanovih i Maksimijanovih progona, pa se neki pripadnici gotskih legija proglašavaju za svece ranog hrišćanstva sa prostora Panonije i Ilirikuma. Slave se sveti Merkurije, vojnik iz vremena imperatora Decija, veteran Julije, vojnici-legionari, od kojih neki sa prostora Istoka, Hezihije, Nikandar, Marcijan, Pizikrat i Valencijan. [16]

Veoma važan, među mnogobrojnim gotsko- arijanskim mučenicima, je Sveti Sabba (lat. Ducatus Sancti Sabbae). On je pogubljen u Atanarihovim [17] progonima Gota arijanaca, koji su napuštali staru mnogobožačku vjeru i prihvatali arijanstvo.

Po Svetom Sabbu će herceg Stefan Vukčić Kosača u znak bliskosti sa gotima arijancima i njihovom učenju nositi titulu „herceg od Svetog Sabbae” the Goth (lat. Ducatus Sancti Sabbae). [18]

Ono što je jako zanimljivo i začuđujuće da historičari u spisima tretiraju manihejce, a potpuno zapostavljaju arijance. Na području današnje Dalmacije, Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore (Skadarsko jezero) ima mnoštvo bazilika koje su datirane u period 4 – 6. vijeka. To je period procvata Arijanstva u provinciji Dalmaciji, koja je zasigurno bila arijanska sve do 553. g. kada je car Justinijan porazio Gote u Raveni.  Veliki dijelovi provincije su i nakon poraza Gota ostali heretički.

Današnja Dalmacija (Neretvanska banovina ili Paganija) ostaje “nekrštena” heretička, pod direktnim utjecajem Crkve bosanske sve do dolaska Ugara i pada dinastije Kačića početkom 12. vijeka.

Glavni grad provincije Dalamacije, Salona, u svom naslijeđu ima temelje arijanske bazilike iz 4. vijeka koja je u literaturi tek usputno pomenuta, a manihejcima u Iliriji se daje nezaslužen značaj. Manihejstvo bi moglo imati značaj kad bi se u tom pojmu podrazumijevalo arijanstvo i ostale škole koje su obitavale na ovom prostoru. Jedino su temelji arijanskih bazilika materijalni svjedoci tog turbulentnog vremena.

Od kasne antike termin “arijanci” su često koristili sljedbenici nikejskog učenja da bi  njima neprihvatljive hristologije i koncepte anti-nikejskog  učenja o Svetom Trojstvu, stavili u podređen i negativan, heretički položaj, čak i ako te struje i njihovi sljedbenici, iako su jako slični Arijanstvu,  nisu eksplicitno dijelili posebne poglede Arija.

Dakle, svi koji su odbacivali Sveto Trojstvo su nazivani Arijancima.

Homejci sa svojim anti-nikejskim učenjem o Trojstvu, koji se od kasne antike činjenično nazivaju arijancima, u novije vrijeme  u naučnim istraživanjima su uspostavljeni kao neovisna, nearijanska trinitarna hristološka struja kasne antike. [19]

Isti slučaj je i sa terminom Maniheizam na području Ilirije, gdje se ilirsko-gotsko Arijanstvo, od rimskog crkvenog klera svrstava pod Maniheizam. Isto ovo bi trebalo primijeniti i u Iliriji, a pogotovo u Bosni gdje historičari nisu uspješno razdvojili Crkvu bosansku, Maniheizam, Bogumilstvo, Pavlikijanstvo.

Najviše se koriste dva termina i to u zavisti kojem su političkom supstratu naklonjeni pojmovi Maniheizam i Bogumilstvo i oba pojma su pogrešna. Ovo je pogrešna, skoro zlonamjerna terminologija koja se veže za Bosnu i njenu državnu religiju Crkvu bosansku. Nju su, pod kazanim okolnostima, koristili neprijatelji banovine i kraljevine Bosne, u nastojanju da izazovu metež, i time je pod prisilom kristiniziraju, (Abjuracija¸Bilino Polje) ili politički zagospodare zemljom Bosnom, kao što je slučaj sa Raškim županom Stepanom Nemanjom, koji se Papi žalio na herezu u Bosni.

Velika je vjerovatnoća da je termin Maniheizam u kasnoj antici podrazumijevao škole i učenja koji nisu bili saglasni sa trinitarnom dogmom, kako bi ih se okarakterisalo kao zabludjele nevjernike, heretike. Arijanskih bazilika na prostoru današnje Bosne i Hercegovine (gdje ih u cijelom Regionu ima najviše, 52. bazilike), Dalmacije i njenih otoka, Sandžaka (Raške) ima, slobodno možemo, na osnovu naših istraživanja, kazati, preko 90.

Izvor: bosanskipogledi.com