Uprkos sukobu i raseljavanju, palestinska dijaspora Latinske Amerike pronalazi načine da se ponovo poveže sa svojom domovinom u nadi da će se jednog dana vratiti, piše The New Arab.
Prije sedamdeset i šest godina, stotine hiljada Palestinaca je raseljeno i raštrkano po izbjegličkim kampovima u susjednim bliskoistočnim zemljama tokom Nakbe .
Mnogi Palestinci, tražeći sigurnost od progona, krenuli su na duga putovanja, čak su prelazili Atlantik u Sjevernu, Centralnu i Južnu Ameriku.
Dok su migrirali, veliki, istrošeni brodovi puni ljudi isplovljavali su iz raznih mediteranskih luka, a oni su se uputili prema neizvjesnoj budućnosti daleko od svojih voljenih maslina.
Ovo putovanje mnoge je dovelo do toplih obala Kariba, gdje je nova generacija Palestinaca počela napredovati širom Latinske Amerike.
Ovdje u srcu nose priče o svom zavičaju, žudeći za danom u koji se mogu vratiti.
Dok Palestinci nastavljaju svoje napore da povrate svoju zemlju, usred izraelske brutalne okupacije i rata , pronašli su načine da se ponovo povežu sa svojim zemljama i naslijeđem.
Centralni simbol ove veze je ključ , koji predstavlja domove koje su bili prisiljeni da napuste.
Za mnoge, posjedovanje posjeda u Palestini i posjećivanje njihovih malih gradova svakog ljeta postalo je način da njeguju svoj identitet i odupru se nasilju okupacije — koje iz dana u dan postaje sve jače kako izraelski doseljenici na silu nastavljaju da kradu sve više zemlje i domova od Palestinaca i Izraelske snage bjesne brutalnim ratom u Gazi i na Zapadnoj obali.
Ova želja da održe vezu sa svojom domovinom evidentna je među palestinskim zajednicama u Latinskoj Americi, bez obzira na njihovu finansijsku situaciju.
Čak i ako ove porodice ne mogu trajno živjeti u Palestini i mogu posjedovati imovinu izvan okupiranih teritorija, njihova posvećenost očuvanju svog prisustva i naslijeđa u zemljama svojih predaka ostaje snažna.
Poriv za povratkom je instinktivan za Palestince
Za Palestince je čežnja za povratkom kući duboko usađena. Ljetna druženja postaju dragocjeno vrijeme kada se porodice okupljaju, nakratko zamišljajući da su posljedice okupacije daleko i zaboravljene.
Gassan Salama je istaknuti palestinsko-panamac rođen 1974. na ostrvu San Andres u Kolumbiji. On je ključna figura u Fearapskoj Americi (Federación de Entidades Árabes) i aktivno se zalaže za palestinsko naslijeđe.
Njegova porodica je prognana iz svog malog grada, Kufurmalika, na Zapadnoj obali tokom 1960-ih.
Na svom prvom putovanju u Palestinu, iskusio je duboku povezanost sa svojim precima i domovinom, što je ojačalo njegovu vjeru i otpornost – osobine uobičajene među Palestincima.
Tek 1993. godine članovi njegove porodice mlađi od 18 godina dobili su palestinski Hawiyeh (identifikacioni papiri), koji variraju u boji u zavisnosti od regiona unutar okupirane Palestine.
Porodica Salama je dobila zelene identifikacione papire, što im omogućava da posjeduju i grade domove u dijelovima Zapadne obale prema Sporazumu iz Osla iz 1993. godine.
Ovi identifikacioni dokumenti su oruđe segregacije i kontrole, određujući kretanje i djelovanje Palestinaca kako na lokalnom tako i na međunarodnom planu.
Oni diktiraju kako Palestinci mogu ući u zemlju i koje granice mogu koristiti. Za porodicu Salama to znači da ne mogu koristiti aerodrom Ben Gurion u Tel Avivu i moraju putovati preko Allenbyja ili mosta kralja Huseina, ulazne tačke koje kontrolišu izraelske snage .
Gassan je izrazio da je cilj ovog produženog procesa ulaska “da od naših života napravimo pakao i da nas drži što dalje od naših domova”.
Također je napomenuo da izraelska vlada često odbija građevinske dozvole na osnovu proizvoljnih kriterija, stvarajući dodatne prepreke Palestincima koji žele posjedovati zemlju i graditi domove.
Vraćanje budućih generacija njihovim korijenima
Obnova devastiranih gradova je zajednička vizija među palestinskim zajednicama dijaspore, a kada se ukažu prilike, one ih iskoriste.
“Većina palestinskih imigranata koji su finansijski stabilni vraćaju se i ulažu u infrastrukturu kako bi poboljšali kvalitet života u Palestini”, objasnio je Gassan.
Izgradnja domova u okupiranoj Palestini je sidro koje vraća buduće generacije njihovim korijenima.
Gasan se prisjeća očevih riječi: „Ne gradim da bih prodao; Gradim dom u koji ću se vratiti.”
Ova duboka vezanost za njihovu zemlju je sveta u palestinskim domaćinstvima, gdje se djeca od malih nogu uče da cijene ono što im je oduzeto.
Hanna Salama, Gassanova 21-godišnja kćerka, dijeli ovo mišljenje, iako se mnogima sviđa ona bore se sa svojim identitetom.
Međutim, ova borba ne umanjuje njihovu ljubav prema Palestini ili njihovu želju za povratkom. „Znam da želim da posjedujem kuću u Palestini, gdje moja djeca i porodica mogu da posjete da razumiju njihovu kulturu“, rekla je Hana.
Kako bi sačuvale svoj palestinski identitet, porodice posjećuju Palestinu kad god je to moguće. Hanna, koja dolazi u posjetu gotovo svake dvije godine, vidi “kuću kao vezu koja nas okuplja iz cijelog svijeta svakog ljeta”.
Mlađe generacije nose snove svojih predaka, dijeleći nadu da “ako ja ne vidim oslobođenje Palestine, hoće moja djeca ili unuci”, dodala je Hanna.
Izgradnja povjerenja u dijaspori
Posjedovanje zemlje nije realnost za sve palestinske dijasporske zajednice u Latinskoj Americi, zbog čega je čileansko-palestinska poduzetnica Elizabeth Kassis Sabagh odlučila kreirati projekt povezivanja dijaspore sa svojom domovinom.
“Kao porodica, željeli smo učiniti nešto što bi koristilo palestinskim zajednicama, kako na lokalnom tako i na međunarodnom planu”, objasnila je Elizabeth.
Nakon otkupa kuće njihovih predaka, pretvoren je u The Kassa Boutique Hotel , koji se nalazi u okupiranom Betlehemu.
Ovaj hotel sa šest spavaćih soba nudi tradicionalno palestinsko iskustvo, pružajući visokokvalitetne usluge u toplom, gostoljubivom okruženju koje potiče ponovno povezivanje.
“Mislim da svi iz dijaspore mogu shvatiti koliko je dirljivo vratiti se kući; to te mijenja kao osobu”, dodala je.
Ova duboka veza sa svojom zemljom jedan je od mnogih načina na koje se Palestinci odupiru i održavaju svoj duh i naslijeđe.
Prilikom prvog posjeta, u njima se rasplamsa nešto instinktivno – potreba da se vrate, uprkos preprekama s kojima se suočavaju.
“Pronalazimo načine i razloge da zadržimo zemlje koje smo bili prisiljeni napustiti”, primijetila je Elizabeth.
U trenutku razmišljanja, Elizabeth je shvatila da joj nedostaje dio sebe, što je otkrila kroz razumijevanje borbi svojih predaka.
Seća se kako je stajala na balkonu svoje prijateljice, osećajući blagi vetar kroz kosu dok je gledala u svoju domovinu.
“Nisam mogao identificirati šta je to sve dok nisam shvatio da je Palestina. U tom trenutku sam sebi obećao da nikada neću prestati da se zalažem za projekte u Palestini.”
Iako je The Kassa Boutique Hotel trebao biti od koristi palestinskoj dijaspori, na kraju je produbio vezu Elizabeth i njene porodice s Palestinom.
Sve ove palestinske porodice održale su živim san o povratku kući kroz generacije.
“Neće postojati palestinska generacija koja zaboravi svoje pravo i obećanje da će se vratiti u Palestinu, obnoviti domove, gradove i mjesta i ojačati korijene koje je prekinula okupacija”, potvrdio je Gassan.
Trenutno postoji oko 700.000 Latinoamerikanaca palestinskog porijekla , koji žive u 14 zemalja u regionu.
