Narod bez tradicije i kulture je kao drvo bez korijena, govori nam Dežamal Šurković, osnivač unikatnog muzeja nedaleko od sarajevske Vijećnice, dok pokazuje eksponate koje je skupljao ili pravio godinama.
Stoga najimpozantniji eksponat Malog muzeja BiH, kako ga je nazvao, ogromni hrast visine sedam i po metara na kojem je predstavljena dinastija srednjovjekovnih bosanskih vladara Kotromanića – “raste” iz kamena na kojem je uklesan ljiljan, simbol kraljevske Bosne.
“Bosna i Herecgovina je država koja je prije deset vijekova imala svoju teritoriju, svoje zakone, svoj grb, pismo, novac, kulturu, dok su neki bili samo plemena. Jedna bosanska princeza se udala za mađarskog, druga za bugarskog, jedna za njemačkog prijestolonasljednika. Nismo mi nastali u decembru 1995, kada je potpisan Dejtonski sporazum, već mnogo prije toga”, ističe Šurković koji je prije devet godina dobio ideju da napravi ovaj muzej koji se prostire na oko petsto kvadratnih metara, na ulazu u Aleju ambasadora uz rijeku Miljacku.
Mnogi od ambasadora su ga i posjetili i imali su priliku vidjeti bogatu historiju BiH, kaže Šurković pokazujući, kako ga on naziva, zid na kojem je ‘rodni list’ Bosne, a u sredini ogromno drvo.
“Hrast mi je poklonio drug sa Sokoca, tačnije dva hrasta su isjekli i doveli kamionom sa Sokoca, a onda smo ga sjekli iz segementa, jer je to tri tone drveta, sedam i po metara visine, i uglavili u zid. Na njegovim granama i oko njih su slike i imena Kotromanića, a sve je rađeno prema djelu profesora Envera Imamovića.”
Na zidu je postavljana i replika štita i mača Kotromanića te tabla na kojoj je prikazana bosančica, staro pismo na kojem je pisana i Povelja Kulina bana iz 12. stoljeća. Novac za nju donirao je bh. političar Haris Silajdžić, koji, prepričava Šurković, rado svrati u muzej.
Osim njega, donacije su dali i Bosanci i Hercegovci iz dijaspore, koji su se prilikom posjete oduševili idejom muzeja. “Sami žele da doprinesu, niko ne traži donacije. Što se toga tiče, nikada se nisam obratio niti jednoj državnoj instituciji ili nekome drugom”, ističe Šurković, koji je iz svog džepa izdvojio novac za eksponate.
‘Bosanac stoji uspravno’
Jedan od njih je dvije i po tone teška replika stećka iz Radimlje kod Stoca, koju su klesala tri čovjeka.
“Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči ili moli, na kome je prikazan kao sužanj”, riječi su Miroslava Krleže, koje Šurković ponavlja.
“Bosna je poznata po prkosu i inatu, veliki broj ljudi ne zna da je Bosanska crkva do kraja 15. vijeka bila autonomna, nije priznavala niti istočnjačke niti vatikanske uzuse. Vatikan je svugdje davao krunu i krunisao kraljeve, osim u Bosni gdje je to radio poglavar Bosanske crkve. I to je ta naša tvrdoglavost, taj inat.”
Na suprotnoj strani od zida s hrastom – replike dva najbitnija dokumenta. Povelja Kulina bana, bosanski državni dokument iz 12. stoljeća, kojim se uređuju trgovinski odnosi sa Dubrovačkom republikom i Ahdnama iz Franjevačkog samostana, dokument kojim su osmanski osvajači omogućili franjevcima slobodno obavljanje vjerske službe.
U Malom muzeju BiH napravljena je i opremljena i tradicionalna bosanska soba, a predmete za nju Šurković je pronalazio po cijeloj zemlji, čak i putem oglasa.
“Sve je vjerodostojno predstavljeno, imamo peć pored koje nana pravi kafu. Sada još radimo dedu koji sjedi, mota cigaru i ispred sebe ima lokum i kafu. To ćemo raditi po djelima Petra Šaina, našeg slikara.”
U muzeju su i likovi djevojke i mladića ispred replike Sebilja. Djevojka, objašnjava Šurković, nosi pravoslavnu nošnju, a mladić bošnjačku, budući da je, dodaje s osmijehom, katolička otišla na turneju sa jednim folklornim društvom.
“I radimo jednog dječaka Jevreja koji se igra pored Sebilja. To je ta multikulturalnost koja je bila vjekovima ovdje, živjeli smo zajedno i zajedno treba da ostanemo. Zato sam i postavio fotografije vjerskih objekata u krugu Sebilja – katedrale, Begove džamije, pravoslavne crkve i sinagoge. Također, ovdje možete vidjeti i fotografije bh. gradova, od Banje Luke, Višegrada do Počitelja, Mostara, Stoca.”
Latinska ćuprija i Miljacka u muzeju
U blizini je i možda najzanimljivija replika u muzeju – Latinska ćuprija ispod koje zaista teče voda koja predstavlja Miljacku, dok je okolo postavljeno kamenje, a u dubini replike i 3D fotografija tako da izgleda da se iza nje zaista nastavljaju nizati mostovi Sarajeva.
Dok nam Šurković objašnjava motive lišća na krovu muzeja, koji, kaže, predstavljaju prolaznost života, u objekat ulazi djevojka, strankinja. Govori da je iz Kanade te da je slučajno tu prolazila i odlučila da uđe.
Odmah dobija bosansku krunu, mač i nošnju, za fotografiju pored velikog hrasta, ali i piće dobrodošlice sa šanka koji je napravljen kao stara bosanska kuća od ćerpiča. “Oduševljena sam, ovo je odlično”, govori nam kroz smijeh.
Osim nje, u muzej su slučajno ili namjerno ulazili i gosti iz Irana, Njemačke, SAD-a… Šurković se nada da će, pored turista, u objekat doći i djeca iz škola širom BiH, kako bi mogli učiti o historiji. Također, u budućnosti planira napraviti i biblioteku i suvenirnicu, ali i organizirati brojne kulturne događaje u muzeju.
“Ideja je da napravim nešto što će ostati poslije mene. Bez obzira ko je na vlasti, svi baštinimo ono od Kotromanića i prije Kotromanića, mi smo samo nasljednici onoga što je davno bilo, ne počinje država od dolaska raznoraznih političara, oni baštine ono što je davno napravljeno.”
Na nama je da to očuvamo ili ne očuvamo, ističe Šurković, koji se već skoro deceniju posvetio očuvanju ove baštine.
Izvor: Al Jazeera