Mlada Bosanka u Bostonu pokrenula sekciju dječijeg folklora

Ljubav prema domovini i njenom historijskom naslijeđu Anela još od malena njeguje kroz folklor. Nakon što je prestala da igra, osnovala je folklornu sekciju za djecu, a za MojaBiH.ba ova mlada djevojka priča o svojim aktivnostima u sklopu bh. udruženja u Bostonu, svojim željama i ciljevima 

Da na mladima svijet ostaje, pokazuje nam dvadesetogodišnja Anela Demir. Anela je rođena u Sarajevu, a njeni roditelji rodom su iz istočne Bosne – mama Ferida je iz Goražda, a otac Halil iz Višegrada.

Uprkos tome što već 18 godina živi u Bostonu, Anela svoje porijeklo, kulturu, tradiciju i običaje gaji i praktikuje i na hiljade kilometara udaljenom kontinentu. Iz ljubavi prema domovini i folkloru pokrenula je dječiju sekciju folklora za Bosance i Hercegovce Ljiljani, a aktivno učestvuje i u radu New England Friends of Bosnia and Herzegovina (NEFB&H), bh. udruženju koje okuplja naše ljude u Bostonu.

​Anela je sa porodicom prije odlaska u Ameriku živjela u Podlugovima. Svoj novi život preko okeana odlučili su započeti u maju 2001. godine, kada je ona imala samo dvije godine.

Lijepe uspomene vežu je za njeno odrastanje, ali slušajući priče roditelja, svjesna je da im je bilo vrlo teško kada su došli u Ameriku. Međutim, nisu dopustili da to utiče na kćerkino odrastanje.

– Moje djetinjstvo je bilo potpuno normalno – provodila sam vrijeme sa roditeljima, išla u školu i družila se sa bosanskom i američkom djecom. Školovanje je proteklo u najboljem redu, ali ako ću biti iskrena, nekad mi je bilo teško završiti zadaće jer moji roditelji nisu prošli kroz isto to školovanje, pa mi u tom smislu nisu mogli pomoći. Međutim, taj nedostatak nadoknadili su bezuvjetnom podrškom, ističe Anela.

Uprkos poteškoćama na koje je nailazila, srednju školu je završila kao treća najbolja od skoro 400 učenika. Tome je, zasigurno, doprinijelo i to što su je roditelji uvijek učili o važnosti školovanja.

– Upisala sam Boston University, gdje studiram biologiju i međunarodne odnose/internacionalnu politiku. Želim završiti i medicinsku školu, a od malih nogu mi je želja da radim sa djecom. Zbog toga bih voljela biti pedijatrica, priča nam naša sagovornica.

Anela ne pamti prve godine svog života u SAD-u, ali, kako kaže, uvijek je uživala slušajući priče svojih roditelja o dolasku u potpuno nepoznatu državu.

– Moji roditelji su bili jako mladi, imali su 27 (babo) i 24 (mama) godine kada su odlučili ostaviti svoj dom i sa samo nekoliko torbi i djetetom u naramku krenuti u daleku državu. Kada su stigli, shvatili su da Amerika nije ni blizu onoga što su očekivali da će biti. Mislili su da je država naprednija i glamuroznija, kao što su mogli vidjeti na filmovima. Babo kaže da su drvene bandere sa bojlerima bile prvo što je vidio prilikom upoznavanja nove okoline, i da je prelazio ulicu čim bi ih ugledao jer se bojao da će mu pasti na glavu.

Mojim roditeljima nije trebalo puno vremena da shvate da prelazak u Ameriku neće biti nimalo lahak i da njihov strah nije bio besmislen. Bez obzira na to, roditelji uvijek naglašavaju kako su imali sreću da su amidža i tetka u SAD stigli malo prije nas, pa smo imali kod koga biti dok se nismo snašli za smještaj. Prvih nekoliko mjeseci smo živjeli u jednosobnom stanu sa amidžom, strinom i još dvoje djece. Nažalost, kada smo došli u Ameriku, moji roditelji znali su samo “Hi” i “Bye” od engleskog jezika, a imali su mnogo obaveza oko papirologije, puno termina kod doktora za sve nas, i obavezu da nađu posao jer su došli bez novaca. Jednostavno, krenuli su ponovo od nule u zemlji u kojoj nisu postojali prije 2001. godine. Babi je pogotovo teško palo kada je vidio da je morao konstantno tražiti pomoć, iako je razlog dolaska bio da nam omogući bolji život. Bez obzira na sve to, moji roditelji su nastavili da se bore, naučili su jezik, našli poslove, kupili auto, pronašli siguran smještaj i počeli štediti novac za samo nekoliko mjeseci – sve zahvaljujući upornom radu i trudu! Ipak, imali su mnogo posla oko mene. Morali su uklopiti smjene kako bi imao ko sa mnom ostati ili naći nekoga da me čuva dok oni rade. Ali, pored svih briga, računa i troškova, uvijek su osjećali dužnost da pomognu svojim porodicama koje su ostale u BiH jer su svi ostali u istoj ili lošijoj situaciji. Mnogi Bosanci u Americi danas su vlasnici firmi, završili su škole, postali doktori, advokati, naučnici i pomogli rodbini u BiH. Zaista je fascinantno šta su Bosanci uspjeli postići nakon dolaska u potpuno stranu zemlju, sa osmijehom priča Anela.

Anela je uvijek bila vrlo otvorena o svom porijeklu i vjeri, jer nije vidjela razlog da ne bude. Rijetko kada je nailazila na negativne reakcije zbog toga, a zahvaljujući njoj, dosta njenih prijatelja upućeno je u bosansku historiju i kulturu.

– Jednom prilikom u osnovnoj školi sam u razgovoru sa drugaricama spomenula da ne slavim Božić jer sam muslimanka. Jedna od drugarica se jako iznenadila i nakon nekoliko minuta napustila sto za kojim smo sjedile. I danas se ljudi jako iznenade kada spomenem nešto o svojoj religiji, ali više ne u negativnom smislu. Moje iskustvo i iskustvo mojih roditelja pokazalo je da Amerikanci veoma cijene iskrenost i upornost ljudi iz Bosne. Uvijek smo se trudili svoje prijatelje Amerikance učiti o našoj domovini, a zahvaljujući tome, malo je ljudi u našem okruženju koji danas ne znaju i o Bosni. Moja najbolja školska drugarica je čak dva puta ove godine posjetila BiH i jedva čeka da opet dođe.

Kao mala, Anela je trenirala folklor u Bostonu i zavoljela ovaj hobi. Kako su godine prolazile, pored igranja, počela je praviti koreografije sa ostalim članovima grupe.

– Prošlo je 11 godina od mog upisa na folklor, a ta volja me još nije prošla. Nažalost, mnogo djevojaka i muškaraca moje generacije postalo je nezainteresovano za folklor i moja grupa se raspala. Nekoliko nas je pokušalo ponovo pokrenuti grupu, ali nismo uspjeli, pogotovo kad smo svi krenuli na fakultete. Međutim, osjećala sam dužnost da nastavim tu tradiciju i odlučila pokrenuti sekciju dječijeg folklora. Bilo je mnogo interesovanja od početka, a danas se grupa sastoji od 12 djevojčica. Ove godine mi se pridružila i jedna prijateljica, pa sada zajedno vodimo grupu. Jako je lijepo vidjeti kako se naša djeca druže i raduju dolasku na probe, naročito u zemlji u kojoj je vrlo lako izgubiti identitet Bosanca i Hercegovca. Potrebno je mnogo truda kako bi se tradicija, kultura i jezik sačuvali u ovoj zemlji, i drago mi je vidjeti kako roditelji svake sedmice dovode djecu na probe i da su spremni učiniti sve da nastupi prođu u najboljem redu. Moram ovu grupu nazvanu Ljiljani pohvaliti jer je za malo vremena i sa malo godina mnogo napredovala. Pored mnogo drugih nastupa, imali su i dva u Massachusetts State House za Dan nezavisnosti BiH pretprošle i Dan državnosti BiH prošle godine.

Pored volontiranja za NEFBiH od njene 14. godine, sa 18 je postala član upravnog odbora i sekretar ove organizacije. NEFBiH širi pozitivne informacije o našoj zemlji i kulturi, ali i pomaže našim ljudima kroz humanitarne akcije. Od samog početka porodica je njena najveća podrška u ovim aktivnostima i čini sve što je u njenoj moći da bi folklorna sekcija koju Anela vodi opstala.

Mnogo vremena posvećuje školskim obavezama i radu za NEFBiH, ali uvijek nađe vremena za porodicu. Život u njihovom domu potpuno je baziran na bosanskom načinu života.

– Oduvijek sam bila vrlo bliska sa roditeljima i rodbinom, i volim provoditi vrijeme sa njima. U našoj kući se mnogo praktikuje bosanska tradicija i isključivo se priča na bosanskom jeziku. Čak mi je i čudno kad u prisustvu ljudi koji ne pričaju bosanski sa roditeljima moram pričati engleski jer zaista nisam navikla na to. Mi svaki dan spremamo tradicionalna bosanska jela, a ja se sve više trudim od mame naučiti napraviti sva jela. U posljednje vrijeme mi je sarma najdraža, pogotovo jer sad imamo domaći kupus koji je babo kiselio, sa osmijehom priča Anela.

U Bostonu živi popriličan broj ljudi iz BiH i ostatka bivše Jugoslavije. Pored NEFBiH, narod se okuplja i druži u vjerskim objektima, a u Bostonu ima i bosanska radnja i nekoliko bosanskih restorana. U širem okruženju postoje slične organizacije NEFBiH, koje također povezuju naše ljude.

U Bosni se, kako kaže, osjeća potpunijom i više svojom, a tome doprinose sporiji tok života i odmor.

– Naravno, kada dođem u Bosnu, ja sam na odmoru, za razliku od Amerike, gdje uvijek imam neke obaveze. Mislim da u Bosni narod pored svih obaveza i poslova oko kuće i van nje nađe vrijeme da na neki način uživa ili ćejfi, dok je u Americi život mnogo brži i jako je lako upasti u kapitalistički sistem gdje ne postoji vrijeme za odmor.

Vrlo zabrinjavajućom smatra političku atmosferu i situaciju u BiH, ali i pesimističan pogled građana, pa i omladine, na budućnost u našoj zemlji.

Svoju domovinu Anelini roditelji i ona posjećuju sve češće, gdje uživaju provodeći vrijeme sa bližnjima.

– Prije smo u Bosnu dolazili svako drugo ljeto. Ali u posljednje vrijeme, dolazimo i dva puta godišnje. Ove godine sam provela ljetni raspust u BiH, a provešću i većinu januara. Kada nisam u Bosni, najviše mi nedostaje taj osjećaj pripadnosti i blizina moje porodice, a kada sam u BiH, najviše volim provoditi vrijeme sa svojim najbližima i uživati u ljepoti naše zemlje, priča Demir.

Od malena ima želju živjeti u Bosni uprkos tome što joj mnogi govore da je bolje da ostane u Americi kada već ima priliku za time.

– Bez obzira na to, mislim da je dužnost svih nas Bosanaca i Hercegovaca da na neki način podržimo ili pomognemo našoj domovini, a jedan od tih je povratak u Bosnu i Hercegovinu sa novim znanjem i željom za uspjehom. Zahvalna sam što imam priliku ići u školu u Americi i učiti mnogo toga od američke okoline, ali jednoga dana želim, ukoliko za to bude uslova, nastaviti svoj život u državi u kojoj sam rođena, za kraj je istakla Anela.