Prethodne sedmice je u Mostaru u okviru ovogodišnjih Susreta bosnista predstavljena Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku.
Susrete organiziraju Bosanska lingvistička akademija iz Stoca i Matični odbor BZK “Preporod” s više partnera. Uz Neretvansku deklaraciju, na Susretima su održana prigodna predavanja te promocije više značajnih izdanja iz bosnistike.
Posebna pažnja posvećena je statusu bosanskog jezika u bosanskohercegovačkom obrazovnom sistemu, naročito u sredinama u kojima se bosanski jezik dovodi u pitanje. I Neretvanska deklaracija i Susreti bosnista prilog su akademskoj i društvenoj afirmaciji proučavanja bosanskog jezika te bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti.
Prostor bosanskohercegovačkog juga izrazito je važan za jezik, književnost i kulturu te historiju i tradiciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. Zato je ovom prostoru nužno prilaziti s odgovarajućom sviješću, pažnjom i posvećenošću. Imajući ovo u vidu, a svjesni aktuelnog stanja u našem širem društvenom kontekstu, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture “Preporod” u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru donose javni proglas:
Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku
1. Okosnice naučnog rada u okviru lingvističke i književne bosnistike posebno su vezane za bosanskohercegovačko južno podneblje. U skladu sa svojim nazivom, Deklaracija govori o bosanskom jeziku u dolini Neretve i za cilj ima to da afirmira bosanskohercegovački jug kroz bosanski jezik, i obratno – bosanski jezik kroz bosanskohercegovački jug.
2. Počev od Humačke ploče iz 10/11. stoljeća kao najstarijeg bosanskog pisanog spomenika na narodnom jeziku, a naročito s obzirom na raznovrsnost i brojnost starobosanskih natpisa na stećcima i drugih tragova naše pisane tradicije, bosanskohercegovački jug izvorište je i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti.
3. Kao simbol i bosanska prepoznatljivost u svjetskim okvirima, stoje bosanskohercegovački stećci, što je posebno slučaj u vezi s našim najočuvanijim, najukrašenijim, najvećim i najvažnijim nekropolama stećaka, koje su smještene upravo na bosanskohercegovačkom jugu, kao što su nekropole Radimlja i Boljuni.
4. Svjetski poznata bošnjačka balada Hasanaginica (1774) vezuje se također za južno bosanskohercegovačko područje, kao i niz drugih važnih lirskih, lirsko-epskih i epskih ostvarenja naše usmene, narodne književne tradicije.
5. Osnovica bosanskog standardnog jezika, ali i drugih srednjojužnoslavenskih jezičkih standarda jeste bosanski istočnohercegovački dijalekt, i zato ga valja posebno njegovati i čuvati na svim jezičkim nivoima, a naročito njegov akcenatsko-prozodijski sistem kao jezičko blago i prepoznatljivost.
6. Ime jezika u Hercegovini jeste bosanski jezik. Čak i u vrijeme Bečkog književnog dogovora (1850), ali u kontinuitetu i prije i kasnije, na našem jugu u javnosti i društvu ne samo među muslimanima već i među pravoslavcima i katolicima u upotrebi je bilo bosansko ime jezika, koji je bio službeni jezik u školama u Mostaru i okolini, kako u vrijeme osmanske, tako i u vrijeme austrougarske uprave. U tom smislu, uz niz drugih, treba se sjetiti i Halila Hrle, Omera Hume ili Ibrahima Kapetanovića, ali i pravoslavnih i katoličkih prvaka našeg juga, poput Pere Tunguza i biskupa Pavla Dragičevića.
7. Rodonačelnik novije bošnjačke književnosti Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak jedan je od najangažiranijih proevropski usmjerenih intelektualaca u Bosni i Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a snagom svojeg kulturnog i društvenog pregalaštva stekao je i status “bošnjačkog Vuka Karadžića”. Zalažući se za uvođenje “zapadne pismenosti” među bosanskim muslimanima, pokrenuo je i list Bošnjak (1891), a njegov rad na sakupljanju i sistematiziranju književne tradicije rezultirao je i zbirkama Narodno blago (1887) i Istočno blago (1896–1897), prvim takvim ostvarenjima kod Bošnjaka.
8. Pored toga što je bio naročito važan književni i kulturni centar osmanske Bosne, s piscima poput Hasana Zijaije, Derviš-paše Bajezidagića, Fevzije Mostarca, Mustafe Ejubovića Šejh-Juje, Habibe Rizvanbegović Stočević, Arifa Hikmet-bega Rizvanbegovića Stočevića i drugih, Mostar i bosanskohercegovačko južno podneblje i tokom cjelokupnog novijeg vremena jedno su od najvažnijih središta književnosti i kulture u Bosni i Hercegovini. Za ovaj prostor vežu se imena ličnosti kakve su Safvet‑beg Bašagić, Osman Nuri Hadžić, Osman Đikić, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Hamza Humo, Alija i Abdurahman Nametak, Hamid i Mehmedalija Mak Dizdar, Zuko Džumhur i brojni drugi, sve do Dževada Karahasana, koji je također pisac bosanskohercegovačkog juga u širem smislu, ali i Aleksa Šantić, Svetozar i Vladimir Ćorović, don Franjo i Ivan Milićević, Antun Branko Šimić i ostali.
9. Ljubušak Riza-beg Kapetanović autor je prve pjesničke zbirke jednog Bošnjaka na “zapadnoj pismenosti” (1893), s dramskim fragmentom Ali-paša (1894) Nevesinjac Safvet-beg Bašagić začetnik je bošnjačke dramske književnosti, a Mostarci Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević autori su prvog bosanskohercegovačkog i bošnjačkog romana Bez nade (1895), čija se radnja i zbiva u Mostaru.
10. U Mostaru je krajem 19. i početkom 20. stoljeća djelovalo više društava važnih za književnost i kulturu Bosne i Hercegovine, što je i vrijeme kad je Mostar bio i “grad opsjednut pozorištem”. U Mostaru je osnovana i Prva muslimanska nakladna knjižara i štamparija Muhameda Bekira Kalajdžića (1910), koja je izdavala i znameniti bošnjački književni časopis Biser (1912) pod uredništvom Muse Ćazima Ćatića. Kao i Ćatić, koji je u Mostaru objavio svoju jedinu zbirku pjesama (1914), književno posebno značajne godine u Mostaru je proveo i Skender Kulenović, koji je tu napisao neke od svojih najuspjelijih soneta te začeo svoj roman Ponornica (1977). U Mostaru je osnovana i Prva književna komuna Ihsana Ice Mutevelića (1970).
11. Stočanin Mehmedalija Mak Dizdar autor je pjesničke zbirke Kameni spavač (1966), vjerovatno najznačajnije pjesničke knjige u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, ali i autor svojevremeno presudno važne knjige Stari bosanski tekstovi (1969), kojom kao i svojom poezijom afirmira bosanski srednji vijek, dok sam bosanski jezik afirmira u važnom tekstu Marginalije o jeziku i oko njega (1970).
12. Prvi izbor iz bošnjačke književnosti – Biserje (1972) djelo je Stočanina Alije Isakovića, istaknutog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog pisca i književnog istraživača, koji je i autor znamenitog teksta o bosanskom jeziku Varijante na popravnom ispitu (1970), kao i prvog savremenog rječnika bosanskog jezika Rječnik karakteristične leksike u bosanskome jeziku (1992).
13. Bosanskohercegovačko južno podneblje dalo je i istaknutog lingvistu i filologa kakav je akademik prof. dr. Asim Peco, a čovjek našeg južnog podneblja jeste i dr. Muhamed Šator, koji će biti zapamćen između ostalog i po razrješenju misterija i afera u vezi s prvom Gramatikom bosanskoga jezika (1890), čime je doprinio rješavanju pitanja posebno o bosanskom jeziku u vremenu austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini.
14. Područje bosanskohercegovačkog juga iznjedrilo je i znamenite istraživače bošnjačke i bosanskohercegovačke književne i kulturne prošlosti, od Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka kao začetnika književne i kulturne historiografije kod Bošnjaka, preko dr. Safvet-bega Bašagića, prvog u punom smislu riječi modernog bošnjačkog historičara književnosti i kulture i utemeljitelja bošnjačke orijentalne filologije i uopće prvog bošnjačkog doktora nauka, pa do prof. dr. Muhsina Rizvića, najznačajnijeg historičara bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, ili istaknutog književnog tumača i estetičara prof. dr. Kasima Prohića te niz drugih. Uz proučavaoce šireg kulturnog naslijeđa, kakav je bio Hifzija Hasandedić, južni kraj dao je i istaknute sakupljače i proučavaoce usmene književnosti te folkloriste, kakvi su i Alija Nametak ili Hamid Dizdar, a posebno akademik prof. dr. Đenana Buturović.
15. Južno podneblje ostvarilo je nemjerljiv značaj u konstituiranju, razvoju i očuvanju lingvističke i književne bosnistike, čemu je važan doprinos dalo i osnivanje studija maternjeg jezika i književnosti na nekadašnjoj mostarskoj Pedagoškoj akademiji (1950), a posebno osnivanje Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru (1999) zalaganjem prof. em. dr. Elbise Ustamujić, kao i rad Muzeja Hercegovine i Arhiva Hercegovine te drugih ustanova, odnosno rad brojnih drugih pojedinaca u oblasti lingvistike, nauke o književnosti i kulture.
Naslovna fotografija – Kočerinska ploča
(Faktor.ba/Magazin STAV, MiruhBosne)
