Muhamed Hevai Uskufi Bosnevi – prvi bosanski leksikograf

Autor teksta: Dr. Alen Kalajdžija (bosnianexperience.com)

Muhamed Hevai Uskufi Bosnevi svijetlo je ime bosanske kulture: naše historije, nauke, teologije, poezije, leksikografije. Prema dostupnoj literaturi, rođen je 1601. godine nedaleko od Tuzle, u mjestu Dobrnja, koje se danas nalazi na magistralnom putu od Šića prema Srebreniku. Inače, ovaj podatak o mjestu njegova porijekla zasnovan je na samome Hevaijinu stihu iz pjesme Poziv na viru, u kojem kaže za sebe: „Dobrnjatan, Doljno Solan / radi Hevai je viran, / pomoć učin’, Bože Jedan“, što implicira da je on ustvari Dobrnjanin, tj. rođen u Dobrnji (usljed čega je moguće da je prilikom čitanja ove riječi došlo do greške te je transkribiran oblik Dobrnjatan). Kao dodatni argument tačnosti ubikacije pokazuje sintagma „Dolnjo Solan“, što upućuje na pojam „Donja Tuzla“, koji, prema podacima do kojih se može doći, podrazumijeva današnju Tuzlu. U historiografskim izvorima javlja se posljednji put 1651. godine, kako je to zabilježeno u pjesmi Poziv na viru: „Kad hiljada i šezdeset, / i još jedan god bi uzet, / pismo ovo dade pamet.“ Neki istraživači smatraju da je, nakon što se vratio sa službovanja s Porte, obavljao funkciju kadije u Zvorničkom sandžaku.

Pravo prezime ovog autora odnosno njegova rodovskog porijekla danas nije poznato, kao što nažalost ne postoje nikakve informacije o tome kada je tačno preminuo i gdje je ukopan ovaj velikan. Međutim, pored njegova pravog imena – Muhamed (ili možda Mehmed?), danas ne postoji nijedna sumnja u to koje je pjesničke i profesionalnom službom određene nadimke nosio. Njegov nadimak Hevai doveden je u vezu s arapskom riječju häwā’, tj. hava, zrak, vazduh, iz čega proizlazi da njegov nadimak Hevai znači „zračni“, „prozračni“. Ovaj svoj nadimak Hevai navodi u stihovima na bosanskom jeziku u pjesmi Bože Jedini, Ti nas ne kinji, pa veli: „Misao Hevai u dne i noći, / Da Te je naći, / Teb’ da je doći“, ili u pjesmi Višnjemu Bogu, Koji sve sazda: „Nije li, Hevai, vrime te naći, / dosta ne bi l’ mu od tebe zaći…“. Svoje ime upotrebljava i hipokoristički i u stihu pjesme Molimo se Tebi, Bože pa veli: „Moli ti se Hevo jedan!“. Nadimak Uskufi, o kojem je govorio Ismet Smailović, smatrajući da može ukazivati ne mjesto njegova porijekla – Uskoplje, današnji Gornji Vakuf, Alija Nametak protumačio je drukčije, smatrajući da je uskuf „neka vrsta prema vrhu zašiljene pozlaćene kape, koju su nosili jeničarski oficiri i službenici u carskom dvoru (…), odnosno uskuf je neka kapa sa zaokruženim vrhom, koju nose najviše stanovnici otoka u Sredozemnom moru. Pletena je od crvene vune, pa je temelj fesu.“ Prema tome, može se reći da je nadimak Uskufi dobio prema svojevrsnoj profesionalnoj orijentaciji, dok je nadimak Hevai njegov pjesnički pseudonim. Iz navedenih pseudonima vidi se kako je Muhamed Hevai Uskufi nosilac dviju svojevrsnih titula. Nadimak Bosnevi, koji se nalazi u predgovoru njegova Rječnika, a koji je izveden iz arabiziranog oblika, Hevai koristi kako bi naglasio svoju etničku odnosno regionalnu pripadnost, a što znači Bošnjak ili Bosanac: „Ja siromah, koji sam Uskufi Bosnevi, / sluga sam vladara nad vladarima…“ U ovom kontekstu, upravo Nametkovo obrazloženje nadimka Uskufi govori u prilog tome da je bio vezan za službu na sultanovu dvoru te da je tumačenje značenja pseudonima Uskufi vezano za vrstu janjičarske kape te da nema veze s Uskopljem.

Kad je riječ o djelima, Hevai Uskufi Bosnevi poznat je po tome da je na bosanskom jeziku napisao nekoliko pjesama, koje su uglavnom zastupljene u svim poznatim zbirkama bosanske alhamijado književnosti (Kemura – Ćorovićevoj, Hadžijahićevoj, Nametkovoj i Hukovićevoj): Bosanski da vam besedim, bratani; Molimo se Tebi, Bože; Bože Jedini, Ti nas ne kinji; Višnjem Bogu, Koji sve sazda; Poziv na viru, dok su verzije pjesama Moje srce, a naročito Savjet ženama sporne sa stanovišta autorstva. Njegove pjesmu najviše su oslonjene na duh pobožnog pjevanja, a njegova društveno angažirana pjesma Poziv na viru smatra se jednom od najstarijih i najpoznatijih u kojima se ističe duh međureligijskog zajedništva (iako su neki književni historičari mišljenja da Hevai poziva u islam svoje savremenike), što se posebno može apostrofirati u bosanskom društvu 17. st., a svakako i kasnije: „Otac jedan, jedna mati, / prvo bi nam valja znati. / Jer ćemo se paski klati? / Hod’te nami vi na viru“, pošto veli: „Pamet nije bit se, klati, / već na viri biti brati, / vrlo pravo, virno stati, / hod’te nami vi na viru.“ U duhu kraćih formi treba istaći i Hevaijinu Dovu / Molitvu, u kojoj se na poetičan način upućuju molitve Uzvišenome Bogu, a koja na izvjestan način korespondira ne samo s Hevaijinom pobožnošću, nego i potrebom traženja zajedničke riječi među pripadnicima različitih konfesija:

„Bože jedini, ti nas grešno robje oprosti, i vrli žitak, i na jedin navod’ i bili raj, i tvoje lipo milostivo lice. I svaki čas što je tvoja zapovida držimo. Ukaži da ne hodi među nami opačina, ni laž, ni nevira. Ti nas sačuvaj od omraze, i od muke, i od crna pakla, i od zla svakoga čina, i neprilike, i ovsin tebe drugoga robstva. I što se do sada po neviri robilo i od roda i od plemena po nemilosti vodilo, ti mir i prost učini svaku. Kano si od jednog kolina stvorio, onako na bratstvo utviruj (?), ne po viri od istoka i zapada sa svije strana svojoj milosti i rodu i prijateljem po putu sastav’. Bože milostivi, tebi se molimo, teb’ se klanjamo, ti među nami opačine ispravi, da ne čine zamet, da uzmu viru i pamet, amin.“

Ono po čemu je Hevai ne samo najpoznatiji nego je čuven kao jedan od najvažnijih južnoslavenskih leksikografa, jeste i po tome što je on autor nadaleko čuvenog poetskog rječnika Makbuli-arif, poznatog i po imenu Potur-Šahidija. Riječ je tursko-bosanskom odnosno bosansko-turskom poetskom rječniku u kojem je Hevai, poštujući stroge zahtjeve orijentalne – tačnije kazano arapske poetičke forme, što je predstavljalo dodatni problem jer je slogovna struktura bosanskog i turskog potpuno različita od arapskog – uspio sastaviti rječnik za koji veli u predgovoru na turskom jeziku: „Pouzdavši se u Boga, / zadubio sam se u misli, / Te se u taj mah dosjetih / Da skupim jedan rječnik na bosanskom jeziku / Nek i on, prema sebi, bude jedna svjetiljka.“. Rječnik je napisao po uzoru na tursko-perzijski rječnik koji je sastavio Ibrahim Šahidija, o čemu također u predgovoru svog Rječnika veli: „Ukratko, moje je pisanje na Šahidijin način, / Ali, ne daj Bože, ja mu nemam šta prigovoriti!…“ Govoreći o složenosti svog intelektualnog poduhvata koji podrazumijeva poetsko povezivanje leksičkih ekvivalenata turskog i bosanskog jezika u kalufe arapskog metričkog obrasca, pri čemu se redoslijed upotrebe leksema iz ovih dvaju jezika ne zasniva čvrsto zbog slogovne strukture riječi iz različitih jezika, Hevai veli: „Nek jedan polustih bude na bosanskom jeziku, / A drugi nek bude na turskom kad mogne izaći srok“. Apostrofirajući svu intelektualnu složenost posla kojeg se latio, Hevai naglašava: „Kako su Bošnjaci krupna stasa, / Znaj da su im tako i riječi krupne, / Pa ih onda dovest na metrum / To je gvozden luk koji nije moguće nategnuti.“ Rječnik je podijeljen u 13 konceptualno-asocijativnih poglavlja: 1. Bog i čovjek; 2. Boje, poljoprivreda i dani; 3. Elementi prirode; 4. Seljački život; 5. Dvorište; 6. Ljubavni život i brak; 7. Tijelo i bolesti; 8. Smrt i putovanje; 9. Polje i kuća; 10. Biljke i životinje; 11. Porodica; 12. Divljač i šuma i 13. Brojevi i ostalo. U navedenim poglavljima Hevai je govorio aluditivno, što potvrđuje u predgovoru: „Izrekao sam bosanski neke duhovite šale, / Te onaj koji ih vidi kaže: ‘Nu, baš su doista lijepe!’”, a o kojima će prvi pisati pruski konzul Otto Blau u Sarajevu 1868. godine. Nakon dijela poetskog Rječnika slijedi kraći pogovor na osmanskoturskom jeziku. Prema nepotpunim podacima, u ovom trenutku na različitim destinacijama svijeta čuva se 40-ak rukopisnih verzija ovog Rječnika, od kojih je najveći broj u Gazi Husrev-begovoj biblioteci. 

Bosanski jezik u Rječniku i njegovim pjesmama neobičan je sa stanovišta razvoja ovoga jezika, ali se ne može oteti utisku da je ovaj autor veliku pažnju poklanjao svome načinu izražavanja. Njegov bosanski jezički izraz nije opterećen bespotrebnim orijentalnim riječima, a u Rječniku je posebno vodio računa o tome da u obama jezicima – i turskom i bosanskom – upotrebljava leksiku koja je semantički i po jezičkim nivoima adekvatno prilagođena i zastupljena u tim jezicima.